Sinoć je, 31. svibnja, na književnoj večeri nazvanoj Japan iznutra u sklopu manifestacije Japan u Rijeci, u Book caffeu Dnevni boravak, gostovao hrvatski novinar, režiser, scenarist i pisac Velimir Grgić. Večer je moderirao riječki pisac Enver Krivac, a osim Velimira Grgića o Japanu je govorio i Svetozar Nilović Tozo, voditelj muzeja Peek&Poke, odnosno organizator manifestacije Japan u Rijeci

Velimir Grgić živi u Zagrebu gdje je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Objavljivati je počeo s 15 godina u mjesečniku ‘Heroina Nova’. Jedan je od pokretača i urednika magazina ‘Nomad’, kojeg je uređivao sve do prestanka njegova izlaženja 2002. Pisao je i piše za vodeće hrvatske časopise i portale poput Klik, Tportal, Globus ili Playboy, američki magazin ‘The Source’, a okušao se i kao TV-urednik i scenarist. Autor je i dokumentarca jedne riječke priče „Riječki orao”. Objavio je više naslova, a književni opus koji je vezan uz „Japan u Rijeci” je Banzai mamzai!!!: Vodič kroz japansku komediju, Katane, lignja, bradavice: Vodič kroz japanski film, Jegulje, grah, bukkake: Vodič kroz japanske seks fetiše i Harakiri, jaje, amputacije: Seks i smrt u japanskoj kulturi.

„S Enverom Krivcem se nikad u životu nisam upoznao, a pratim njegov rad tako da se veselim upoznati čovjeka. Prvo što sam sad kroz prozor vidio je da ima puno ljudi. To isto nisam očekivao. Očekivao sam pet, šest freakova. Očekivao sam i neku tuču i poplavu koje su najavljivali. Sunce sja, došla je gomila ljudi tako da očekujem da će biti jako zabavno” rekao je Velimir Grgić prije no što je ušao u Book Caffe Dnevni boravak.

„Od malih nogu sam trenirao karate, volio samuraje… od rane osnovne škole, a svatko tko se bavi kulturalnim studijima i kulturom kao ja, taj ne može ostati imun na ono što Japan nudi. Ja sam se profesionalno počeo baviti Japanom prije 25 godina kada sam objavio prvu knjigu, a od tada sam objavio još tri naslova. Kroz objave svojih knjiga nastojim i sam upoznati Japan tako što ga istražujem za svoje knjige. Ipak, nisam proveo puno vremena tamo. Više sam vremena proveo po drugim azijskim zemljama, a putovao sam po cijeloj Aziji. Ne moraš biti tamo da bi znao puno o Japanu. Japan treba konzumirati kroz pop kulturu, kroz njegove sadržaje. Bilo bi ljepše da mogu tamo živjeti, ali ništa od toga. Preko ekrana Japan miriše sasvim dosta.”

Večer Japan iznutra započela je razgovorom o japanskom pismu.

„Japanci mi se čine kao jedan vrlo praktičan narod koji sigurno ne bi gubio vrijeme na gluposti. Kako to da je u japanskom pismu ipak opstao jedan tako komplicirani, a termin komplicirano je u ovom slučaju eufemizam, sustav?”, upitao je Krivac referirajući se na japansko pismo.

„To uopće nije toliko komplicirano koliko znaju biti komplicirani drugi azijski jezici gdje postoje i tonovi. Primjerice jugoistočni azijski jezici su tonalni te se sastoje od pet do šest tonova koje moraš otpjevati. Kod japanskog vrijedi kako se piše, tako se i čita. Nema tu puno filozofije. Svaki jezik ima neki catch. Ja sam puno više učio korejski nego japanski, oba sam učio nekoliko godina. U korejskom postoji abeceda od trideset i nešto znakova. Naučiš u jedno poslijepodne i pišeš. Međutim, ti u Koreji moraš znati koliko je stara osoba s kojom razgovaraš te sukladno s time mijenjati gramatiku. Ako si mlad, star ili jako star, gramatički dolazi do potpuno drugačije upotrebe riječi, dodataka, završetaka. To je zbog konfucijanizma prema kojemu ti ne smiješ nikoga uvrijediti i moraš jako paziti koju gramatiku koristiš. U Japanu imamo tri sustava pisanja. Ovaj glavni sustav kojeg mi najviše poznajemo, a to je kanđi, lijepi znakovi, kojih ima dvije i pol tisuće za razliku od 12000 kineskih, zato i kažem da je puno lakše učiti na primjer bez tonova. A treba minimalno pet do šest godina napornog rada. Taj su sustav preuzeli od Kine. Pa je došlo do toga, ok, sad je ovo kinesko i to su znakovi, a fali nam abeceda koja je baš japanska. Tu je došao sistem hiragane koji je zapravo slogovno pismo. Kada vidite nešto vrlo vitičasto, a da nisu znakovi, to su slogovi. Nakon toga su došli stranci u Japan i donijeli stvari za koje Japan nikad prije nije imao riječi. Televizor, auto, kolač… Za sve što nisu mogli zapisati svojim znakovima rekli su: ovo su posuđenice. Za to postoji i treće pismo, katakana. Za razliku od heragane, ona je vrlo uglata i oštra. Sve tri vrste pisma Japanci koriste u isto vrijeme. Ponekad na tastaturi pišu hiraganu i katakanu pa se samo automatski preswitchaju u kanđi jer se brže čita ako je napisano kao znak. Iz neke logike njima je lakše naučiti 2500 znakova nego naučiti abecedu. Ne pitaj me zašto. Zato što su očito toliko inteligentni. Tamo je normalno da s 21 godinom starosti još uvijek ne možeš pročitati cijele novine. Normalno je da umreš, a da ne znaš napisati svoje prezime. Broj 6 se može reći na 12 načina. To je, za azijske jezike, i dalje jako jednostavno. Za neke jezike moraš znati svirati jazz da bi ih mogao govoriti. To ih i čini zanimljivima. Meni su jezici izazov. Ako je prelagano, zašto bih ga učio? Cijela poanta je hackirati taj izazov i skužit u čemu je fora.”

Grgićeva prva knjiga o Japanu bila je Jegulje, grah, bukkake: Vodič kroz japanske seks fetiše iz 2005. u Jesenski i Turk izdanju za koju je rekao kako je pisana u vrijeme kada internet još nije bio niti brz niti toliko prisutan.

„Ta knjiga je nastala na temelju mojeg feljtona. Ja sam tada, 2003., radio na portalu gdje sam bio zadužen za hitne intervencije. Kada padne čitanost, zoveš mene za nešto provokativno što će ljudi klikati. Ako imaš seks u naslovu, to je već garancija da će biti čitanije od bilo kojeg drugog teksta. Zvali su me da nešto smislim i ja sam taman tada uz sebe imao jedan britanski časopis kojeg sam kupio na aerodromu, mislim da je bio Bizarre magazine. Jedna od tema u časopisu bili su japanski seks fetiši. S time sam se inspirirao i pomislio kako bi to možda bila dobra tema te kako bi odmah mogao napraviti više nastavaka pa da riješim obaveze za narednih nekoliko tjedana. Slovo po slovo, malo čitanja, malo surfanja i eto… To je objavljeno i to je bio mega hit. Bilo je jako klikano jer ljudi vole sve što je čudno. Zatim je došla ideja da se to pretvori u knjigu. S izdavačem sam razgovarao o tome kako taj abecedarij pretvoriti u knjigu koja ne bi bila klasična knjiga, već nekakva eksploatacijska literatura. Najprije sam objavio Povratak žutog titla koji je bio posvećen eksploatacijskom filmu i takozvanim Mondo dokumentarcima koji su zapravo lažni dokumentarci koji brišu granicu između stvarnosti i fikcije. Kada ne znaš što je laž, a što istina. Takav neki pristup sam preslikao u Jegulje, grah, bukkake: Vodič kroz japanske seks fetiše upravo zbog težine dolaska do toga je li neka informacija pouzdana. Igrao sam se i mogao sam lagati jer je to zapravo bila Mondo knjiga. Devedeset posto toga je bila provjerena istina, a deset posto sam se zezao s čitateljima. Ispostavilo se da je ta knjiga bila toliki hit da je nisu mogli dovoljno natiskati. Prvi puta kada smo je promovirali na sajmu knjiga u Puli to je bila jedina džepna knjiga koja je nestala s polica. Džaba ti sva filozofija koja izlazi u džepnom izdanju kada vidiš japanski seks u džepnom izdanju. To je bio trenutak kada sam shvatio da ljude to zaista i zanima. Na temelju toga sam dobio drugu knjigu koja je bila o filmu i ova, Harakiri, jaje, amputacije: Seks i smrt u japanskoj kulturi, je zapravo prva knjiga, ali ozbiljna. Podržalo ju je Ministarstvo kulture i medija kao kulturnu studiju tako da se tu nisam baš mogao previše igrati, a tu sam zapravo i objasnio što je u prvoj knjizi istina, a što mit. Kad sam razgovarao s Oliverom Stoneom on mi je objašnjavao kako neke stvari pisane o njemu nisu istina. Ali, kao da je bitno što je istina. Ti si slavni redatelj. Ti si mitološko biće. Granice između toga što je istina, a što ne, odavno su obrisane, jer ti živiš kroz medije i sve što o tebi znamo, znamo iz medija. Pitanja poput: što je zapravo istina u mitologiji?, a Japan je ozbiljna mitologija, jako je teško shvatiti. Ja bih rekao da sam do pisanja ove knjige i sam shvatio što se desetljećima prodaje pod mit, odnosno što je istina o mnogim stvarima za koje ljudi misle da je kod Japana jedan kroz jedan riješena stvar. ”

Tijekom večeri uz entuzijazam govornika govorilo se o nestanku yakuza, filozofiji koja leži iza harakiri čina, dječjoj pornografiji koja je u Japanu zakonom zabranjena tek 90-ih godina prošlog stoljeća, odnosno snalažljivosti seks industrije da se adaptira na zakonska ograničenja pa da ode u neslućene ekstreme… Večer je odmicala, a niti sudionici niti publika nisu se umarali.

„Red koji je prisutan u Japanu, u jednom velegradu poput Tokija, je nešto bez čega Japan ne bi mogao funkcionirati. To je nešto što nama zapadnjacima u neku ruku i paše. Nisam nikada bio u Indiji, ali čujem priče kako ljudi idu u Indiju tražiti mir. Ja sam uvjeren da bi prije našli mir usred Tokija. S druge strane koliko god da me fascinira, opet ne bih volio tamo živjeti. Duša balkanska”, rekao je Svetozar Nilović Tozo a Grgić se nadovezao „Ja bih. Za mene je Tokio savršen spoj reda i kaosa. Doslovno je riječ o jednoj ulici. Skrenem lijevo i u flipperu sam, skrenem li desno nalazim se u zen vrtu. U svako doba dana i noći imaš i mir i kaos, to je nekakav idealan način življenja, a mislim da su Japanci savršeno to podIjelili.”

Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk