Ljudska prava uvijek su aktualna tema, naročito na ovim našim prostorima, taman kad’ pomisliš da situacija ide na bolje dogodi se incident koji te iznova vrati na početnu točku. O tome podosta zna i Vesna Teršelić, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Već i samo ime govori o kakvoj je organizaciji riječ. Kakva je u Hrvatskoj danas situacija sa suočavanjem s prošlošću, napredujemo li po tom pitanju ili možda nazadujemo?
– Suočavanje s prošlošću radi izgradnje održivog mira uvijek ide korak naprijed, korak natrag. Naše društvo, kao i druga društva, ponekad stagniraju, ponekad malo napreduju, ali neminovno dolazi do faze nazadovanja. Za svako društvo, za svakog čovjeka, pogledati na mračnu stranu prošlosti nije jednostavno. Čak i kada se u onom najtežem dijelu, gdje se sudski utvrđuju činjenice o ratnim zločinima, naprave važni koraci, postavlja se pitanje hoće li odluke pravosuđa postati široko prihvaćene. Pred Županijskim sudom u Rijeci donesene su neke važne presude, primjerice za zločin nad hrvatskim civilima u Baćinu ili pak srpskim civilima u Gospiću, u kom su osuđeni Mirko Norac i Tihomir Orešković. Tim je sudskim vijećima predsjedala sutkinja Ika Šarić, koja još uvijek radi na Županijskom sudu u Rijeci. Jesu li činjenice o starijim Hrvatima iz Baćina i okolice koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti svoje domove ili ženi koju je osobno ubio Mirko Norac i drugim strijeljanima, nešto što će postati dio društvene prakse komemoriranja, u Gospiću, okolici, Lici, čitavoj Hrvatskoj? Hoće li biti spomenute i njihove sudbine? Hoće li premijer li predsjednik nešto reći o tome? Je li će to postati važno za školarke i školarce? Hoće li nastavnica povijesti u mjestima u kojima se taj zločin dogodio to tematizirati? To se samo iznimno događa, djeca tek rijetko uče o lokalnoj povijesti. Ne mislim samo na nastavu povijesti, već i na hrvatski jezik ili prirodu i društvo. O Domovinskom ratu u osnovnim školama, primarno se govori o Vukovaru. To je razumljivo, to je mjesto najvećeg stradanja, Vukovar je granatiran i od strane JNA i rušen od strane srpskih paravojnih jedinica. Zločin s najviše žrtava je počinjen na Ovčari… No, ponekad se zapitam ne bi li bilo važno da djeca u Pakracu ili Karlovcu čuju što se događalo u njihovom kraju. Na žalost mladi ne doznaju činjenice o ratovima 90-ih, niti o Drugom svjetskom ratu. To je izazov s kojim se nosimo i slojevi zaborava kroz koji se probijamo. Nekad bolje, nekad lošije.
– Dakle, pravo je pitanje prenosimo li mi na mlađe generacije naše traume i ono što nas boli ili umijemo pričati priče utemeljene na povijesnim činjenicama, sudski utvrđenim činjenicama, relevantne za humanizaciju odnosa prema svim našim sumještanima danas.
– Osobno tu vidim i veliku ulogu upoznavanja osobnih sjećanja. U Documenti smo snimili više od 500 video i audio intervjua sa svjedocima vremena, baš kako bismo sačuvali ta njihova sjećanja na ono što se događalo u 20. stoljeću. Naš najstariji sugovornik Juraj Hrženjak rođen je 1917. godine. Snimljenim intervjuima koji su dostupni na portalu: http://www.osobnasjecanja.hr/ pokrivamo čitavo 20. stoljeće. Čini mi se da je iznimno važna i terenska nastava. U Primorsko-goranskoj županiji ima povijesnih mjesta koje svatko može posjetiti. Od Lipe, gdje smo nedavno komemorirali 80-godišnjicu tragedije sela, gdje je neizmjerno važno da su se ljudi htjeli vratiti u svoje spaljeno selo, da su htjeli pamtiti zločin kroz muzej, da su kroz samodoprinos skupljali sredstva za muzej i da muzej s novim postavom i danas stoji, te da se svake godine na komemoraciji okupi puno ljudi iz Hrvatske, Slovenije i Italije. Nije to jedino mjesto. Tu su Podhum, tu je Matić poljana i Mrkopalj gdje je Franjo Starčević devedesetih pokrenuo Školu mira. U Primorsko-goranskoj županiji su mjesta sjećanja na fašističke logore, tu su Kampor, Bakar, imamo i ove manje poput Kraljevice, gdje točne lokacije nekadašnjih logora nisu obilježene. Mada nastavnici mogu približiti djeci stradanja sumještana bez spomen ploča, jednostavnije je kad mogu posjetiti muzej ili obići spomenik. To su mjesta gdje djeca mogu nešto više doznati kako je bilo u Drugom svjetskom ratu i kakvi tragove ostavlja najradikalnije nasilje. Zašto je sve to bitno? Zato da mogu prakticirati osnove nenasilja, da uče korake prema solidarnosti, prema uvažavanju i prihvaćanju drugog, ali i prema pružanju otpora. Jer gdje ima nasilja, trebalo bi biti i otpora. Trebali bismo ukazati na nasilje, trebali bismo se pobuniti. Kao što su se pobunili partizani u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe. Tu tradiciju čuvaju prijatelji iz Saveza antifašista i antifašističkih boraca. Dani antifašizma u Opatiji i na Krku su inspiracija za mnoge širom Hrvatske.
– Rijeka i Primorsko-goranska županija su važne jer je s ovog područja krenuo građanski odgoj i obrazovanje, kojega je prihvatilo 15-ak mjesta u Hrvatskoj. U srednjim školama PGŽ prihvaćen je i program Škola i zajednica, a to se sve može spojiti s nastavom povijesti. Ono što je tužno, što smo propustili kao društvo, je da se u škole samo iznimno rijetko pozivaju neki od svjedoka vremena. U Opatiji živi Oleg Mandić, posljednji dječak koji je izašao iz Auschwitza, kojeg osnovne i srednje škole i fakulteti ponekad pozovu. Ali nikad nisu zvali Slavka Malnara, koji je kao dijete, s čitavom obitelji, deportiran u Kampor. U cijelom čabarskom kraju fašisti su spalili više sela, jer su ih optužili za suradnju s partizanima i odveli u Kampor, a kasnije i druge logore, poput Gonarsa iz kojih se mnogi nisu vratili. Slavko Malnar je napisao više knjiga o stradanju u fašističkim logorima, a nikad ga nisu zvali u osnovnu ili srednju školu. Taj program je u začecima, još nije kasno, još ga se može pozvati, ali hoće li se to dogoditi?
U Gradskoj knjižnici Rijeka nedavno je održan okrugli stol „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“, nakon kojega je panelistima upućeno pitanje postoji li opravdan strah da će doći generacije koje neće zanimati ono što se dogodilo u ne tako davnoj prošlosti, postoji li strah od zaborava tih zločina?
– Strah je opravdan. Na nama koji se bavimo istraživanjima i prikazivanjem povijesnih zbivanja je da ih približimo javnosti na pristupačan način. Tu su muzeji, tu su obrazovne institucije, tu su organizacije za ljudska prava poput Documente. Radimo što možemo, ali uvijek je otvoreno pitanje ima li političke volje i ako je ima, koliko je ima. Rekla bih da zbog revizionizma čije posljedice još uvijek osjećamo, za sve treba mrvica hrabrosti. Mi smo zemlja koju najviše godina, od 1990. godine, vodi HDZ. HDZ je konzervativna stranka, kojoj posebno 90-ih godina nije bio stran revizionizam, a koju i danas karakterizira određena suzdržanost u zabrani korištenja ustaškog pozdrava „Za dom spremni“. Također, jako je važna proaktivnija politika onih županija i gradova u kojima se s više zanimanja čuva antifašističko naslijeđe. Antifašizam je upisan u Ustav RH, ta suzdržanost karakteristična za devedesete godine danas više nema mjesta. U zadnje vrijeme ima i više razumijevanja, pa i od strane konzervativnih stranaka, ali treba raditi više i treba raditi sustavnije. Moramo više raditi kroz terensku nastavu i posjete mjestima stradanja iz Drugog svjetskog rata, ali moram naglasiti da su važne i posjete mjestima kao što su Goli otok i Sv. Grgur uz upoznavanje sudbine logoraša i logorašica, ali i mjestima stradanja u devedesetim godinama. Pred nama su velika pitanja, poput: „Hoće li ravnatelji, ravnateljice, profesori i profesorice odabrati posjetiti mjesta nekih tragičnih zbivanja ili mjesta otpora?“. Mi smo društvo koje jako puno uči na usmenom naslijeđu, puno se uči u obiteljima, možda čak i više nego u školama. Nešto doznamo kroz obitelji, nešto kroz medije, nešto kroz škole, pa iz te mješavine možda nešto i sačuvamo. Još uvijek je mali broj škola koje posjećuju Spomen područje Jasenovac, iako već nekoliko godina postoji mogućnost nadoknade sredstava od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Kada je suočavanje s prošlošću u pitanju velika je uloga i medija, koji su nakon određene zatvorenosti postali puno otvoreniji po pitanju iznošenja te problematike, naročito one vezane za devedesete godine, koje su još uvijek u velikom dijelu javnosti na neki način tabu tema. U Documenti od 2000-tih intenzivno radite na praćenju procesuiranja ratnih zločina, koliko smo spremni na pravi način suočiti se s devedesetim godinama?
– Mi pratimo suđenja za ratne zločine i objavljujemo izvještaje, i vidimo kako sve više raste broj postupaka u odsutnosti. Također zapažamo da je medijima sve teže pratiti suđenja. Između ostalog zbog neočekivane posljedice Direktive o zaštiti osobnih podataka. U Europskoj uniji sve zemlje imaju obavezu zaštite osobnih podataka, Hrvatska je među onim zemljama koje su u provođenju Direktive odlučile sve presude anonimizirati u dijelu osobnih podataka. Zbog toga medijima više nije lako pratiti za koji će zločin biti suđenje i protiv koga. Interes uredništava za praćenje suđenja, pao je nakon 1. srpnja 2013. godine, kada smo postali članica Europske unije. Morate jako dobro poznavati problematiku da biste znali o kome su točno sudi, za koji zločin i u kojem mjestu. Veći dio pravomoćnih presuda donesenih od 2000-tih pa nadalje, dostupan je samo na stranicama organizacija za ljudska prava. I tu imate paradoks. Ako ste student ili studentica prava, a želite na jednom mjestu pogledati optužnice i pravomoćne presude za ratne zločine, vi to ne možete, jer ne postoji službena mrežna stranica s presudama za ratne zločine. Taj manjak transparentnosti je alarmantan. Na zadnjem zasjedanju saziva Hrvatskog sabora mijenjan je Zakon o sudovima. Tim se izmjenama regulira objava presuda prije pravomoćnosti za one postupke što su u tijeku, a iznova se ne predviđa posebna mrežna stranica na kojoj bi se mogle objaviti optužnice i pravomoćne presude za ratne zločine, što bi javnosti, novinarima, studenticama i studentima, jako puno značilo. Kao organizacija za ljudska prava zagovaramo transparentnost, jer mislimo da je jako važno da se te optužnice i presude objave na službenim stranicama. Državno odvjetništvo sve te podatke ima u svojim bazama podataka, ali one nisu dostupne javnosti. Objavljivanje tih podataka trebala bi biti obaveza RH.
Ponekad prevladava osjećaj da je isključivost svih aktera uključenih u tragična ratna zbivanja devedesetih godina najveći krivac da se na pravi način nismo suočili s počinjenim zločinima, možda je prilika propuštena neosnivanjem komisije u koju bi bile uključene sve sukobljene strane?
– Predlagali smo istražno tijelo komplementarno suđenjima. Skoro dvadeset godina zagovaramo inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava – REKOM. Prateći suđenja za ratne zločine vidjeli smo da je u ratovima od 1991. godine, počev od Slovenije i Hrvatske, pa do 2001. godine i sukoba u Makedoniji, ubijeno više od 130 tisuća ljudi, neki se posmrtni ostaci još uvijek traže, u Hrvatskoj za 1797 osoba. U tih 130 tisuća uključene su i vojna stradanja i civilne žrtve. Te podatke crpimo iz istraživanja organizacija za ljudska prava jer još uvijek dokumentiramo sudbinu ubijenih i nestalih. U Srbiji to radi Fond za humanitarno pravo, u BiH Istraživačko-dokumentacijski centar, na Kosovu Fond za humanitarno pravo Kosova. Istraživanje nije završeno, ali smo dovoljno odmaknuli s istraživanjem da možemo dati procjenu ubijenih i nestalih. Kako smo pratili suđenja u svim spomenutim zemljama, vidjeli smo da će samo mali postotak počinjenih zločina procesuirati sudovi. Činilo nam se strašno važno da uz suđenja, od kojih i preživjeli i društvo jako puno očekuju, imamo još neki mehanizam. Zato smo zagovarali REKOM. Ta bi komisija utvrdila činjenice o žrtvama i sagledala ratna zbivanja s različitih strana rata. Zagovarali smo inicijativu više od deset godina. U nekom razdoblju kada su Hrvatsku vodili predsjednik Ivo Josipović, a Srbiju Boris Tadić, za inicijativu je bilo razumijevanja. Tada su predsjednici imenovali svoje izaslanice i izaslanike, oni su radili na Statutu komisije, koju je predložila koalicija sastavljena od više od dvije tisuće pojedinaca i organizacija, ali nakon toga je ta politička volja nestala. Sada živimo u razdoblju u kojem nema političke volje, ono što možemo mi zaokružujemo, uDocumenti radimo na istraživanju sudbine ubijenih i nestalnih i stalno pozivamo Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata da i oni objave rezultate svojih istraživanja. Naša istraživanja su komplementarna, prednost nas u Documenti je terenski rad. Naši su istraživači i istraživačice obišli stotine sela, gradova, mjesta, govorili s preživjelima, svjedocima, napravili više od osam tisuća intervjua, imamo više od osam tisuća upitnika o žrtvama. Objavili smo rezultate istraživanja za Dubrovačko-neretvansku, Osječko-baranjsku i Sisačko-moslavačku županiju. Predstoji objava podataka o ljudskim gubicima za Karlovačku županiju. Stalno tražimo pomoć ljudi koji još nisu rekli što se dogodilo. To je velik posao koji još nije završen. S jedne strane imamo vrlo važne rezultate terenskog istraživanja, a Memorijalno-dokumentacijski centar ima puno bolji pristup službenim podacima. Ti podaci jedni druge nadopunjuju i bilo bi vrlo važno da i oni objave rezultate istraživanja. Mi ćemo postupno objavljivati što smo istražili i što sada valoriziramo. Nadam se da ćemo podatke za sve dijelove Hrvatske objaviti u naredne dvije godine.
Opterećuje li rad Documente, kao i svih ostalih organizacija što se bave ljudskim pravima na ovom području, hrvatsko-srpski odnos, koji je trenutačno vrlo kompleksan i koji na svaku reakciju ima i – protureakciju, a uglavnom dominira revizionizam, poput rehabilitacije četničkog pokreta u Srbiji?
– Revizionizam škodi, iskrivljavanje činjenica svima šteti, opterećuje nas, ali opterećuje i naše društvo. Rehabilitacije četničkih vojvoda u Srbiji te relativiziranje ustaškog terora u Hrvatskoj velik su teret, kako za Srbiju, tako i za Hrvatsku. Svima škodi osporavanje već istraženih podataka o ubijenima u Jasenovcu. Regionalna suradnja nije dobra ni u istragama, ni u suđenjima za ratne zločine. Vidimo da se ni našoj ni susjednim zemljama ne priznaju povijesne činjenice. Trebalo bi govoriti i o načinima komemoriranja, koji bi mogli biti zajednički, a imamo sve više komemoracija koje se održavaju odvojeno, što sasvim sigurno ne pridonosi izgradnji mira. Trenutna vlast u Srbiji ni na koji način ne afirmira poštovanje utvrđenih činjenica, bilo povijesnim ili sudskim putem. Svjedočili smo šokantnoj raspravi o genocidu u Srebrenici. Zabrinjava što se iz postupnog prihvaćanja činjenica o stradanjima u Drugom svjetskom ratu od strane predstavnika vladinih institucija, izuzima priznavanje genocida nad Srbima u NDH. Kad je neki od najviših predstavnika vlasti koji su spominjali Holokaust i Samudaripen spomenuo genocid nad Srbima? Nedavna ostavka ravnatelja Spomen područja Jasenovac osvijetlila je i taj problem.
– No, iskrivljavanje činjenica o zločinima je svjetski trend. Bojim se da to nije samo karakteristika naših prostora. Ne priznaju se povijesne činjenice ni presude. U Europskoj uniji vladavina prava je jako važna, a pitanje koje se samo nameće jest, što kada se dovode u pitanje sudski utvrđene činjenice pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ili pak pred sudovima u Hrvatskoj ili Srbiji? Naravno da se može polemizirati oko visine izrečenih kazni, ali sudski utvrđene činjenice o nekim zločinima bi trebale biti priznate. I tu zakazujemo kao društvo. A rekla bih da Europska unija još nije niti počela razvijati mehanizme što kada netko, i to ne bilo tko, jer ponekad je riječ o premijerima i predsjednicima država, osporava neke sudski utvrđene činjenice. Rekla bih da je to izazov i za idući saziv Europskog parlamenta, ali i za sve zemlje članice.
Kakav je posao baviti se ljudskim pravima?
– Najljepša je stalna komunikacija s ljudima čija su prava prekršena jer njihova otvorenost oplemenjuje. Posebno kada govorimo o najtežim povredama međunarodnog humanitarnog prava, o ratnim zločinima. Kada jednom stupimo u kontakt s nekim preživjelim ostajemo u komunikaciji. Velik dio onih koji su preživjeli najteže povrede živi u stanovitoj izolaciji, pa im je bitan kontinuitet komunikacije. Skupa se bavimo tragovima nasilja. Radimo na različite načine, kroz istraživanja, rasprave, kroz snimanja osobnih sjećanja, kroz izložbe, posjete, jako nam je važno kada u nekom obilasku ili spomen-šetnji sudjeluje netko tko je to preživio. Društva koja marginaliziraju i zaboravljaju svoje žrtve imaju još puno koraka na putu civiliziranja.
Rekla bih da je Hrvatska procesuirala neke ratne zločine, daleko od toga da procesuira i istražuje sve, ali su usvojena dva važna zakona o obeštećenju. Onaj iz 2015. godine, odnosno Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu, te onaj iz 2021. godine za civilne stradalnike rata. Ima problema u primjeni, ali već to da su ti zakoni usvojeni je važan korak. Kada je Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata usvojen, pitali su me je li to nešto važno? Naravno da je važno. Da je samo jedna osoba dobila obeštećenje bilo bi važno. Zakon je usvojen sa zakašnjenjem, ali je važno da ga imamo. Koliko sličnih iskoraka ćemo još vidjeti? Procesuiranje ratnih zločina ide vrlo sporo, prije svega zbog ograničenih kapaciteta policije i DORH-a. Kada sve ratne zločine na jednom području velikom poput Like istražuje jedan policajac, nisu mogući brzi pomaci. Timovi koji to rade bi trebali biti višestruko veći, i u policiji, i u DORH-u. Da bi onda okončali istrage, podigli optužnice i da bi došlo do suđenja. Hrvatska ni za jedne vlade, nije imala dovoljno velike timove, za procesuiranje svih zločina. I to je odgovornost svih uzastopnih Vlada. Nadalje, u većem dijelu tog vremena nije bilo niti političke volje. Ako na svim važnim istragama radi nekolicina ljudi, ne možete očekivati rezultate.
Prevladava dojam da niti na svjetskoj sceni po tom pitanju situacija nije puno drugačija, taj licemjeran odnos nekako je trajno prisutan u javnom prostoru?
– Mogu se jedino složiti s time. Gdje to vodi? Među zemljama koje su se uspješno suočile s Drugim svjetskim ratom, izdvajam Njemačku. Ali niti tamo nije savršeno. Dio tog posla je obavila i Francuska, ali vrlo zakašnjelo. Kada pogledate koliko je godina trebalo Francuskoj da na jasan način tematizira zločine režima iz Vichyja, onda i ne čudi kada gledate kakve probleme u Hrvatskoj kao društvo imamo s tematiziranjem zločina ustaškog režima. Tu ima pomaka, koliko će biti brzi, tek ćemo vidjeti. Previše je europskih zemalja koje još nisu istražile, niti u muzejima na primjeren način tematizirale, zločine iz Drugog svjetskog rata. Pogledajmo Italiju, fašistički zločini su se itekako osjećali i u Primorju i u Istri, a na koji način govori premijerka? Na koji se način u političkom prostoru tematiziraju zločini iz Drugog svjetskog rata i poraća? Je li premijerka Meloni ikad spomene spaljena sela i ljude odvedene u logore? Njihove sudbine bi trebalo dodatno istražiti, trebali bi biti predmet novih izložbi, novih muzejskih postava i obrazovnog programa. Trebalo bi provesti dodatna istraživanja vezana uz sva vremena nasilja, od Drugog svjetskog rata, političkog nasilja u vrijeme Jugoslavenskog socijalizma i devedesetih. Umjesto dodatnih ulaganja u istraživanja, ne napreduje se dovoljno ni na jednom polju. Samo čujemo političare kako se konfrontiraju, a sve kako bi se zaustavili javni razgovor o tome. A javnog razgovora treba biti više, posebno kada se predstavljaju novi rezultati istraživanja. Stvara se društvena klima u kojoj se jako malo budućih magistara i doktora znanosti odlučuje na teme Drugog svjetskog rata, Holokausta, genocida nad Židovima, genocida nad Srbima i Romima. Mladi znanstvenici prepoznaju da to nisu teme što će im otvoriti vrata uspješne karijere. Jako je važno da Rijeka ima Centar za istraživanja Holokausta i genocida na jugoistoku Europe, nadam se da će to unaprijediti istraživanja. Trebamo dobra znanstvena istraživanja, ali trebamo muzeje koji će tematizirati stradanja u mjestima gdje su se ta stradanja dogodila. Poput muzeja „Lipa pamti“ i nedavno proširenog postava u Kastvu, u sklopu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja. Kada pogledam Lipu, uvijek se nadam da će i u nekim drugim mjestima diljem Hrvatske, od Paga, uvale Slana i nadalje, tematizirati stradanja baš na tim mjestima. A o njima se ne zna dovoljno ili se uopće ne zna. Pogotovo među mlađim generacijama.
Kažete da su Rijeka i Istra dobar primjer, gdje je u Hrvatskoj najgore po pitanju suočavanja s prošlošću?
– Posebno je teško na otoku Pagu gdje je tri puta razbijana ploča na mjestu ustaškog koncentracijskog logora Slana. Ali ima još dobrih primjera. Rekla bih da je Zagreb napravio dobre korake, i u vezi Dotrščine, najvećeg mjesta stradanja u Drugom svjetskom ratu u Zagrebu, gdje su postavljene info ploče i vraćen spomenik uklonjen devedesetih. Važno je da je otkriven spomenik na mjestu ubojstva Marije i Aleksandre Zec. Lokalne vlasti mogu imati volju, inicijativu, a hoće li biti inspirirane zagrebačkim primjerom, to ćemo vidjeti. Još 2021. sa Svjetskim židovskim kongresom zatražili smo preimenovanje ulica imenovanih po ustaškim ideolozima i dužnosnicima. Odazvalo se samo nekoliko od dvadesetak gradova i općina. Sve druge Županije su slabo aktivne, čak i u gradovima u kojima su na vlasti stranke lijevo od centra. Suzdržanost je vrlo štetna, svakako očekujem da gradovi i županije rade što mogu, da to rade dobro i da podupru programe, posebno terensku nastavu, o stradanjima vezanim baš uz ta mjesta. Mislim da je za mlade jako važno da saznaju o stradanjima u vlastitim mjestima, da o tome više nauče kroz nastavu povijesti, kroz građanski odgoj i obrazovanje, ako ga ima, ali i kroz nastavu hrvatskog ili vjeronauka. Treba razgovarati o stradanju, o NOB-u, o okupaciji, kako bi se uspješnije suprotstavili nasilju i gradili kvalitetne susjedske odnose.
Naslovnu fotografiju Vesne Teršelić snimio Aleš Suk
