Umjetnički rad/produkciju Viktora Popovića počeo sam pratiti 2019. godine, kada je povodom 54. Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti – Bez Anestezije, održanog u prostoru HDLU-a, predstavio ciklus radova pod nazivom Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica). Koristeći se originalnim inventarom – bolničkim krevetima i bolničkim baktericidnim lampama, umjetnik formira relaciju fragmenata interijera s arhivskim fotografijama na papiru postavljenih na aluminijsku podlogu, koje prikazuju stanje bolnice po njenom nastanku, upotpunjenu fluorescentnim svjetlećim cijevima i filterima za boju. „…Poznat po siliziranim skulpturama i instalacijama, napravljenih od nekonvencionalnih materijala poput olovnih ploča i neonskih cijevi…“[1], Popović stvara prostorne/vizualne memorabilije koje na sjetan, dokumentaristički način preispituju odnos suvremenih društvenih okolnosti prema arhitektonskom naslijeđu modernističke vokacije.

Četiri godine unaprijed i dolazimo do 5. listopada 2023. kada je u Rijeci, u Galeriji Filodrammatica, u organizaciji Drugog Mora otvorena izložba Bez naziva (Arhiv Filodrammatica). Sudeći po naslovu, može se konstatirati da se radi o nastavku istraživanja/ciklusa koje povlači korelaciju s Arhivom ST3, naravno u idejnom i teorijskom razmatranju pitanja odnosa prema arhitektonskom naslijeđu. U riječkom slučaju, kao glavni akter u Popovićevom radu pokazala se zgrada Filodrammatice, koja je izgrađena 1890. godine prema projektu talijanskog arhitekta Giacoma Zammattija. U ovom slučaju modernistička kulisa je zamijenjena historicističkim repertoarom dekora nekadašnje zgrade Filharmonijskog dramskog društva.[2] Umjesto arhivskih ispisa na papiru, sada imamo priliku vidjeti seriju grafika koja reflektira arhivski materijal. Naime, zbog potrebe istraživačkog dijela izložbe, Popović odlazi u Državni arhiv u Rijeci, gdje pronalazi te izabire fotografije Ilaria Carposia, na kojima je vidljiv prvobitni izgled glavnog pročelja te interijera Filodrammatice koje su poslužile za grafički dio izložbe. Pri izradi grafika korišten je poseban materijal – prašina, koja je sakupljena po prostorijama i nedostupnim kutcima interijera same zgrade. Kao opipljivi svjedok protoka vremena, ideja, ljudi pa i same zgrade, prašina predstavlja ono malo poveznica koje su nam ostale za prošlim događajima, izložbama i svemu čemu je svjedočio sam prostor. Prašina se utiskuje u arhivske fotografije, čime se dobiva svijetli otisak, koji poprima dojam isčezavanja onoga što je nekada bilo poznato te obitavalo u svom vremenskom kontekstu. Kao kontrast neizbježnoj prolaznosti, Popović paralelno postavlja instalaciju sačinjenu od više fragmenata istog narativa. Instalacija je sačinjena od „materijala“ koje je pronađen unutar Filodrammatice – stolica i lustera na kojima su postavljene lightbox kutije unutar kojih se nalaze fotografije trenutnoga stanja unutrašnjosti zgrade. Fotografije u boji, okupane svjetlošću predstavljaju pandan monokromatskim grafikama – ustrajnost nasuprot prolaznosti.

Kao i u Arhivu ST3 za potrebe instalacija korišten je originalni namještaj, s razlikom da je u Filodrammatici namještaj ostavljen in situ, dok je u slučaju Arhiva ST3 namještaj predstavljen izvan svoje namijenjene/prirodne okoline. Također, Popović je poznat po korištenju svjetlosti u svojim radovima poput: Bez naziva (Arhiv Omiš: Dom zdravlja) gdje umjetnik postavlja crveno platno na točno određenu točku na fasadi Doma zdravlja u Omišu, koja nije negirana lošom obnovom.[3] Platno korespondira sa svjetlom uperenim prema njemu tako da rasprostire boju po ostatku okolne fasade. Ili u izložbi Upali svjetlo, mrak je koja je održana u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, kao i u Multimedijalnom kulturnom centru Split 2012. godine na kojoj su u fokus bili radovi, koji u svojoj prezentaciji koriste svjetlo i svijetleće elemente. Također, i u riječkom slučaju, svjetlo koje dopire iz lightbox-a, rasprostire se na trošnoj prostoriji i grafikama koje kao da nestaju svaki puta kada ih iznova pogledate. Instalacije od stolica i lustera istodobno predstavljaju dokaze vremena i života zgrade, te je zanimljiva sama konstrukcija instalacije: stolice i lusteri poprimaju ulogu temelja/prisutnosti na koje se postavlja kutija s fotografijama trenutnog stanja interijera, koji se još uvijek opire zubu vremena. Kontinuitet je prisutan, kao i nada/želja za daljnjim postojanjem.

Izložbeni prostor nije zagušen pretjeranim nabacivanjem namještaja, već je sve postavljeno ravnomjerno, u jukstapoziciji tako da korespondira s grafikama na zidovima. Ciklus se sastoji od četiri grafike, što je sasvim dovoljno da prenese premisu o neminovnom propadanju, kako betona tako i metaforički mišićnog tkiva. Na deplijanu izložbe ne piše tko je autor postava ili kustos, ali postav je „školski“ postavljen bez greške. Narativ koncepta Popovićevih Arhiva koristi ideju recikliranja prisutnog inventara određenog lokaliteta, ili samoga lokaliteta/zgrade, pritom postavljajući postojeće stanje stvari u novi kontekst i novi kut teorijskog gledanja. Koncept recikliranja i stavljanja u novi kontekst muzejskog/životnog fundusa, možemo povezati s izložbama poput spomenute Upali svjetlo, mrak je, ili David Maljković: S kolekcijom održanim u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, kao i s izložbama Fragmenti Melankolije i Eksploatacija smrti, obje održane u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Takav koncept je poželjan i potreban kada institucije nemaju dovoljno prostora u depoima, te se paralelno daje prilika umjetninama koje nisu uključene u stalni postav da budu izložene i po potrebi rekontekstualizirane. Ali Popović nadograđuje taj koncept, u smislu da u svojim Arhivima ne koristi muzejski fundus, već uporabne predmete namijenjene za specifičnu funkciju. U tom kontekstu, upotreba same prašine, kao sinonima anti-artefakta, odnosno, sakupljene esencije Filodrammatice, predstavlja dodatni stupanj umjetničkog izričaja te promišljanja odvojenog sakupljanja i ponovnog predstavljanja. Prolaznost je tu, i uvijek će biti, ali na tu činjenicu trebamo gledati s osmijehom, jer bilo kakvo iskustvo, svaki događaji i osoba ostavi trag koji čini cjelinu zvanu život, koja je okupana svjetlošću.