Uoči trećeg dana Liburnia Film Festivala, razgovarali smo s Vladom Petrijem, rumunjskim redateljem, kinematografom, scenaristom i producentom, autorom filma „Između revolucija”, koji se na Ljetnoj pozornici prikazuje danas, s početkom u 22 sati i 30 minuta.
Vaš aktualni dokumentarac „Između revolucija“ već je prikazan na festivalima dokumentarnog filma kako diljem EU, tako i u ostatku svijeta te u Hrvatskoj. Jeste li primijetili njegovu referencu na današnja geopolitička zbivanja u svijetu, s obzirom da se radi o razdoblju od četiri desetljeća unatrag?
Mislim da mnogi filmovi koji se bave događajima iz prošlosti istovremeno govore i o sadašnjosti, publika je ta koja na neki način čini film. Ljudi su ti koji vide događaje iz prošlosti, ali kako žive u sadašnjosti, povezuju se s tim prošlim događajima. Istovremeno, kao filmaš, gledam arhive iz suvremene perspektive, iz sadašnjosti. Smatram da su arhive kao živa bića (iako su filmske vrpce u kutijama), one imaju svoj život. I u trenutku kada ih gledamo i ponovno ih otkrivamo, gledamo ih sa suvremenog stajališta. Također sam otkrio, dok sam prikazivao svoj film, da mnogo ljudi, posebno iz Irana, gleda na događaje u filmu kao na gotovo aktualne događaje. Prisvojili su ih. Mislim da na isti način govore i o prošlosti i o sadašnjosti.
Vaš dokumentaristički redateljski stil koristi različite dramaturške tehnike i tehnike pripovijedanja tipične za igrani film. Od tretmana njegovih glavnih lica, poput Iranke Zahre i Rumunjske Marije, pa sve do načina na koji je priča ispričana. Pokazalo se da ovaj stil dobro prolazi festivalskim žirijima. Koliko vam nagrade znače osobno, koliko u komercijalnom i distribucijskom smislu plasmana filma, a koliko otvaraju put za daljnji rad…?
Zanimljivo pitanje. Mislim, festivali i nagrade pomažu filmu da putuje i dosegne što širu publiku. To je nešto što i mene zanima. Želim da priču o Mariji i Zahri vide mnogi ljudi diljem svijeta, ali ne vidim snimanje filmova kao natjecanje. Mislim da se ne bismo trebali toliko fokusirati na nagrade jer su nagrade subjektivne. Ovise o ljudima u žiriju. Ponekad se na festivalima nađu zaista jaki radovi, nemoguće je izdvojiti jedan. Zašto dati nagradu jednom filmu, a drugom ne? To je pitanje osobnog afiniteta. Možda ljudi u žiriju preferiraju filmove s arhivskom građom, možda ne. Neki vjerojatno preferiraju. Važno je uvidjeti da film nije natjecateljska stvar, poanta je pripovijedanje. Više se radi o različitim oblicima kinematografije, različitim pogledima na svijet. Za mene je, kao filmaša, važno predstaviti film u koji stvarno vjerujem, koji predstavlja moje misli i moje ideje u ovom trenutku. To je važnije od velikih festivala i nagrada.
Jede li revolucija, prema vašim zapažanjima i dosadašnjim dokumentarnim radovima, svoju djecu?
Moj film govori o nadama, o vjeri u promjenu, o ljudima koji vide revolucije kao dramatičnu promjenu u svojim društvima. Nešto što sam vidio dok sam istraživao za film – u dokumentima, u knjigama, u filmovima koji govore o iranskoj i rumunjskoj revoluciji, na primjer – jest da se nade i snovi tih ljudi ponekad transformiraju u noćne more. Dakle, moj film je, mislim, refleksija o revolucijama i o procesu unutar kojega neki ljudi preotimaju uvjerenja mase i njihovu ogromnu pozitivnu energiju. Važno je više razmišljati o tome u čije ruke stavljamo slobodu kad je dobijemo. Jer u mnogim situacijama ljudi koji su došli na vlast, zgrabili su je na silu i društvo je otišlo u krivom smjeru.
Jesu li u svijetu 21. stoljeća moguće revolucije ili mikrorevolucije ili su vremena ovih socioloških kretanja i načina komunikacije u eri Umjetne inteligencije stvar prošlosti…?
Pa, mislim da ljudi sada puno govore o kapitalizmu i konzumerizmu i stvarno im je dosta tog sustava. Oni žive u tim zemljama i vide državnu kontrolu, vide te velike sile, tu imperijalističku silu koja još uvijek kontrolira veliki dio svijeta. Vidimo tragični rat u Ukrajini. To se događa kod nas, blizu Europe. Pa ne znam, vidjet ćemo kako će se to razvijati. Bilo je mnogo društvenih pokreta u posljednjih deset godina. Mnogo ideja, mnogo promjena koje su se odvijale, ali opet, to su bili samo neki koraci. Radikalan potez se nije dogodio i mislim da bismo trebali više razmišljati politički. Ne bismo trebali govoriti samo o individualnim dobicima i individualnosti, već je važno razgovarati o zajednicama i društvima i razmišljati na globalnoj razini. Jer ono o čemu možemo govoriti o ovom suvremenom razdoblju kroz koje prolazimo je da smo svi povezani. Nema više malih zemalja koje ne razgovaraju jedna s drugom. Sada smo u svijetu globalizacije interneta gdje je sve povezano. Dakle, možda se događaju neki mali koraci i možda ćemo vidjeti nešto veliko u budućnosti, ali teško je predvidjeti, nisam Nostradamus. Ja samo snimam filmove i nadam se da će ljudi, gledajući moje filmove, biti inspirirani razgovarati o svojim društvima i politici. Danas živimo u svijetu društvenih medija, nevidljive kontrole. To nije kontrola koju smo vidjeli u komunističkoj Rumunjskoj, ili u Iranu, ili bilo kojoj drugoj diktaturi gdje ljudi mogu osjećati konkretan pritisak države u smislu promatranja i praćenja. U društvima s nevidljivom kontrolom, sve što tražimo, kažemo, fotografiramo ili snimamo negdje je pohranjeno i pristupno. Vladama je još lakše kontrolirati društva. Vidjet ćemo.
Autorski pristup fiktivnim likovima obaju vaših glavnih protagonista prezentiran je kroz arhivske snimke. Postoje li zamke za takav prikaz u smislu prigovora o neautentičnosti priče budući da su i Marijin i Zahrin lik zapravo izmišljeni? Koji su bili glavni kritičari i recenzije Vašeg posljednjeg filma s kojima se ne biste složili?
Nisam imao kritika jer su likovi fiktivni. Možda su neki imali problema s tim, ali nitko mi nikada nije ništa rekao. Svatko je slobodan imati svoje mišljenje. Nije nužno da film bude svima ugodan, važnije je da je redatelj vjeran sebi kada izražava istinu kroz filmski medij. Likovi se baziraju na stvarnim dokumentima, neke od kojih možemo vidjeti i u filmu. Istraživali smo pisma, dokumente tajne policije… Ali budući da je glavni tekst izmišljen, to je reinterpretacija povijesti iz suvremenijeg, feminističkog gledišta. Za sve je zaslužna Lavinia Braniste, jedna od najbistrijih i najtalentiranijih spisateljica u Rumunjskoj. Za mene je važnije da je publika u sceni, da prati likove, vjeruje u film kao cjelinu, nego da se bave time što je stvarno, a što ne. Naravno, dokumenti i tekstovi iz arhive su stvarni, ali ovo je fikcija. Ali ja se volim raditi na toj granici između dokumentarnog i igranog. Za mene zapravo nema strogih granica. Kao što je Mark Cousins nedavno rekao na prekrasnom masterclassu kojeg je održao na Sarajevo film festivalu – stvarno bismo trebali ubiti sve te granice. Trebali bismo ubiti granice između dokumentarca i igranog filma, između zemalja, sve granice koje nas razdvajaju, a ne spajaju.
Tko je od kultnih i klasičnih redatelja najviše utjecao na Vaš dokumentarni i narativni stil i način rada?
Ne klanjam se jednoj jedinoj slici. Mislim da je to i nezdravo. Ljudi koji utječu na mene se jako mijenjaju. Ove godine mogu biti više pod utjecajem jednog tipa filma, iduće godine to može biti nešto drugo. Neću se razbacivati imenima. Zanimaju me i sviđaju mi se redatelji koji istražuju sebe i čiji su filmovi refleksije njihove potrage za istinom kojoj ostanu vrlo vjerni na filmu. U zadnjih par godina sve su me više zanimali filmaši iz drugih dijelova svijeta, van Europe. Mislim da su na mnoge filmaše uvelike utjecali zapadni redatelji, velika europska imena koja su na neki način ponovno izumila film. Ali znatiželju mi više bude drugi dijelovi svijeta, posebno filmaši s Bliskog istoka koji možda donose drugačiju formu filma. Govore o postkolonijalizmu i upućuju izazov našem odnosu prema svijetu u kojem živimo.
Ako pretpostavimo da Vam autorski nemir ne ostavlja puno prostora za zastoje i da već imate nove projekte i filmove u planu i u pretprodukciji, možete otkriti kojim temama se bavite u budućim planovima…?
Trenutno radim na nekoliko projekata. Najrazvijeniji je igrani film baziran na stvarnom događaju, slučaju diskriminacije Roma koji želim istražiti iz druge perspektive. Snimanje će početi u svibnju sljedeće godine. Pripremam i dugometražni dokumentarac, ali to je tek u početnoj fazi.
Koje su glavne prednosti i nedostaci snimanja dokumentaraca u 2023. godini i koliki je realan domet dokumentarnih filmova s političkom pozadinom do publike? Navalny je bio nominiran za Oscara, Vaši radovi imaju ozbiljne festivalske reference… prati li interes publike, gledanost i otvaranje društvenih tema gledanje političkih dokumentaraca?
Uzimajući u obzir zadnjih par godina, ljudi pokazuju sve veći angažman u smislu festivala. Zainteresiraniji su za dokumentarne filmove. Možda je to zbog društvenih medija, obrazovnih programa, nevladinih organizacija. Mislim da dolazi nova generacija. Oni su svjesniji svijeta u kojem žive. Informiraniji su, znaju istraživati. Smatram da dokumentarna publika diljem svijeta postaje sve veća i veća. Ali većina tih ljudi može vidjeti filmove samo na festivalima, oni nisu široko dostupni. Vrlo je teško dovesti dokumentarni film na streaming platformu ili na TV gdje je monopol ogroman i gdje urednici i naručitelji većinom traže komercijalne filmove. Ne žele izgubiti publiku, boje se isprobavati nove stvari i eksperimentirati s različitim oblicima filma. Dakle, još je dalek put do toga, teško je, još se borimo za široku dostupnost dokumentarnih filmova.
Kakvo je stanje na rumunjskoj dokumentarnoj i igranoj filmskoj sceni nakon zatišja u hypeu oko rumunjskog novog vala prije nekoliko godina predvođenog redateljskim imenima kao što su Mungiu, Belco, Puiu, Porumboiu i drugi?
Mislim da Rumunjska sada eksperimentira s novim valom filmaša, mladih, koji podastiru vrlo različite perspektive na svijet i film. To su uglavnom žene. Možemo očekivati iznenađenja. Čini mi se da rumunjski stil, sa svojim realizmom, minimalizmom i dugim kadrovima postupno postaje stvar prošlosti.
Ako nam možete preporučiti i predložiti Top 5 dokumentarnih i igranih filmova koji su Vas oduševili u proteklih nekoliko godina…?
1. Pickpocket (1997.) – Zhangke Jia
2. Bashu, The Little Stranger (1989.) – Behram Beyzaie
3. From the East (1993.) –Chantal Akerman
4. Homeland, Iraq Year Zero (2015.) – Abbas Fahdel
5. Geographies of Solitude (2022.) –Jacquelyn Mills
Biografija:
Vlad Petri filmski je redatelj zainteresiran za političke i društvene teme, često miješajući vlastite snimke s arhivskima. Diplomirao je snimanje na Sveučilištu za kazalište i film u Bukureštu (2004.), a magistrirao vizualnu i medijsku antropologiju na Freie Universität u Berlinu (2014.). Njegovi filmovi, na granici dokumentarnog i igranog, prikazivani su, između ostalih na međunarodnim filmskim festivalima u Berlinu, Rotterdamu, Sarajevu i Kopenhagenu. Osvojio je tri nacionalne nagrade GOPO – za najbolji debi (2015.) i najbolji kratki dokumentarni film (2021. i 2022).
#Između Revolucija #Liburnija Film Festival #Vlad Petri
