Povodom sveučilišnog umjetničkog projekta „Umjetnička fotografija danas. Rakurs kao diskurs“ održano je gostujuće predavanja „Fotografija kao koncept”, 3. listopada u Galeriji Principij. Na predavanju su prisustvovali Vlado Martek, pisac i umjetnik te Sandra Križić Roban, znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti. Nakon predavanja zamolili smo Marteka za kratki razgovor povodom njegovog dolaska u Rijeku.
Kako biste opisali tijek svojega stvaralaštva tijekom godina? Jeste li gajili ljubav prema pisanoj riječi od samih početaka Vašeg umjetničkog obrazovanja ili su počeci ipak bili u kontekstu drugih tehnika? Smatrate li da je danas poezija, odnosno predpoezija, u povoljnijoj/zavidnoj poziciji nego na početku vaše karijere? Ili je situacija puno gora?
-To je kao uzlet iz sramežljivosti, romantike i melankolije prema… Moj matični medij je poezija, pisana riječ, te sam gimnazijske dane proveo uz cure, rock i pisanu poeziju u tzv. klasičnom stilu. Hm, pozicija poezije, odnosno predpoezije je i status quo poziciji. Gore ne može biti što se tiče utjecaja i prisutnosti duhovnog u životu, no to je generalni smjer; napuštanje čovjeka i težnja prema transhumanom svijetu.
Možete li nam reći nešto više o Vašem pristupu vizualnoj poeziji i kako kombinirate riječi i slike u svojim djelima? Da li se radi o izjednačavanju ili konfliktu između pojmova politika i poezija? U vašem slučaju, poezija je prerasla u performativni čin, i ne mislim samo na postupak čitanja riječi, već i njihovog pozicioniranja u kontekst dekonstruckije političkog/javnog govora. Jedna kvalitetna riječ/izjava može brda (politike) pomicati.
Osnovni aspekt koji problematiziram je pozadina, tj. podloga i pisanja i čitanja. Eksperimenti s pozadinom i prisustvo tih materijalnih dionica poezije osnovni su elementi predpoezije, odnosno elementarnih procesa u poeziji. To je svojevrsna dekonstrukcija, poput elementarne fotografije (Jerman) ili primarnog slikarstva (Demur). Riječ ima snagu, ima energiju (ukoliko ju je umjetnik u nju položio, ne kao amater ili prosječan klasičar).
Vaši radovi kombiniraju tekstualne i vizualne elemente. Kako se konceptualna umjetnost razvijala tijekom Vaše karijere? Pokretač ste i sudionik „kulturnog obrata“ u bivšoj državi, odmaknuli ste se od akademskih kanona, približili ste poeziju običnom puku. Kako vidite ulogu umjetnosti/umjetnika u suvremenom društvu, posebno u kontekstu Hrvatske? Da li smo danas manje kritični, letargični te indiferentni prema političkim zbivanjima u Lijepoj našoj?
Konceptualizam je svojevrsni sažetak i kulminacija umjetnosti XX. stoljeća. U prvom planu je ono filozofsko i lingvističko. Studirao sam filozofiju i književnost pa mi je to leglo. Što se tiče političkog, ono je u krajnjoj liniji pitanje etičkog. S time sam bio preokupiran kroz Pjesničke i političke agitacije (Work in progress 1978 – 2018). Uloga umjetnosti u Hrvatskoj nije nešto specifično, opća je sudbina i položaj umjetnosti, odnosno umjetnika, uz sasvim male nijanse. U prvom planu nije manje kritičnosti već generalni smjer obuzetosti i fascinacijom tehnologijom. Jezgra umjetničkog mora biti izvan tehnologije ali nije tako. Adoracija napretka, kad treba i ne treba prisutna je uz materijalističko usmjerenje općenito. Pa umjetnost je prvenstveno pitanje duha.
Koliko je bio jak utjecaj političkog aparata u tadašnjoj SFRJ prema produkciji umjetnosti? Da li je nakon 1980. godine i smrti Maršala došlo do određenih „popuštanja“ kočnica? Danas se puno priča i piše o 1980-im, o dekonstrukciji samoupravnog socijalizma kroz umjetničke akcije – pandan radnim akcijama. U isčitavanju Vaših radova, često se stekne dojam da je tekst pisan u imperativu, u stilu narodnooslobodilačkih parola? Kako gledate na to s vremenskim odmakom od 45 godina?
Neumjesno je govoriti o popuštanju u tom dugom jednoumlju. Vladajući su nešto više tolerirali avangardno, samo jer im je trebao alibi. Moji imperativi u formi izreka, slogana, agitacija izraz su mog početnog aktivizma, ali i idealizma, na kraju jedne utopije. Na taj aktivizam Grupe šestorice i poslije svoj samostalni, gledam s blagim osmijehom; tako je trebalo biti.
Možete li podijeliti neke od svojih najznačajnijih umjetničkih projekata ili izložbi koje su Vam obilježile karijeru. Ustvari, možda da izdvojite onu koja vam je ostala u najpozitivnijem sjećanju? Da li je bilo progona/neslaganja od prijašnjeg i sadašnjeg političkog aparata? U kojoj mjeri su, grupe poput Gorgone ili filozofi poput Wittgensteina utjecali na razvoj misli i tijek vašega stvaranja?
Sve su mi akcije ili izložbe podjednako važne i drage; bile su iskreni izraz date situacije i vremena. Što se tiče reakcije države i vlasti bilo je nekoliko zatvaranja mojih samostalnih izložbi u samom početku, bilo je i plaćanja kazne kod suca za prekršaj, radi grafita itd. Utjecaj Wittgensteina je prisutan, njegova radikalnost me je svojevremeno fascinirala. Gorgona nije utjecala na mene pošto sam o njoj više čuo nakon što sam već formirao svoju poetiku. Paralelnosti svakako postoje, ali oni su ironični, a ja romantičan – u startu.
Smatrate li da danas postoji kvalitetna kulturna politika, kada se umjetnici bore za status slobodnog umjetnika? Iako se prije 40 godina živjelo u socijalizmu, može se reći, da ste radili na demokratizaciji umjetnosti/kulture. Vi i Vaši kolege, iz Grupe šestorice, izlazili ste na ulicu, kretali ste se između „radne klase“ stvarali ste „kulturni obrat“ – osjećate li da i danas ima takve volje i provokacije?
Danas je sve pod okriljem tehnologije, ona formira bunt, smjer, prioritete. Parcijalizira pobunu kao takvu, idolizira napredak pod svaku cijenu, usmjerava u materijalno i hiper konzumersko. Vremena su pa gotovo neusporedina (ebz insinuacija o vrijednostima).
Imate li kakav savjet za mlade umjetnike/-ce koji žele istraživat/živjeti konceptualnu umjetnost? “Konceptuala” zvuči jako primamljivo, oslobađajuće, provokativno, ali isto tako izgleda kao put pun borbe, kompromisa? (kao i svaki umjetnički put, naravno)
Slažem se da je konceptualizam privlačan. A savjeta za mlade baš i nemam , osim da umjetnički iskoriste svoju najveću energiju do 35. godine, za upoznavanje duhovne prirode umjetnosti.
Fotografija naslovnice: Vlado Martek, Mural povodom izložbe „Zvijezde nizašto”; Kružna ulica, Rijeka, 2000., iz arhive Damira Čargonje
Fotografije iz fotogalerije su iz arhive Damira Čargonje.
