Prije nego se mrtvac proglasi svecem, sva njegova djela osporava Advocatus diaboli; Đavolji odvjetnik. Tako se barem nazivalo radno mjesto (do 1983. godine) osobe koja je bila zadužena za iznošenje argumenata protiv onih koji su bili kanonizirani. No, postoji još jedan naziv za čovjeka koji optužuje svece, Promotor fidei, odnosno, Promicatelj vjere. Jer, kada se jednom proglasi svecem osobu čiji život i djela nisu poštivala sva crkvena načela, svetac postaje sam Đavao koji unosi razdor u vjeru. Brojni posjetitelji ovogodišnjeg „Vriska“, Vjeru i snagu pronalaze u riječima domaćih književnika i slavnih gostiju koji pružaju Utopiju. Iako se festival bliži kraju, iako brojni mediji izvještavaju o zaista sjajnom svakodnevnom programu, niti jedan medij u cijeloj regiji ne objavljuje razgovor s Goranom Samardžićem o njegovom pobjedničkom romanu „Grobar pasa“.
Ovogodišnju nagradu osvojio je pisac koji nosi stigmu skandala, a medijska tišina (izuzev kratkih izjava prilikom otvorenja) umanjili su značaj nagrade, kao i značaj same afere.
Zbog svega navedenog, otvaram polemiku, ispisujem ono što smatram istinom bez obzira na posljedice. Pišem u ulozi “Đavolje odvjetnice”.
2018. godine, Goran Samardžić, pisac i suvlasnik izdavačke i knjižarske kuće Buybook, našao se u središtu skandala nakon što je Jelena Kalinić javno objavila njegove privatne poruke. Samardžić je novinarki Kalinić na Facebooku uputio privatnu poruku u kojoj je pisalo: “Poštovana naučnice i blogerice. Ja ću ti malo onog izmust u fildžan i zamrznuti zlu ne trebalo. Ako ništa imalo bi lijepe noge na mene i pamet na tebe. Nek i bude sretno na oboje. Ne širi dalje. Šalim se i noge na tebe. Ma jesi li ti to ljuta, a?” Jelena je na Twitteru objavila ovu poruku kao i snimke zaslona komentara na Facebooku koji su prethodili poruci. Najcjenjenija izdavačka kuća u BiH našla se na meti brojnih aktivistkinja, a pisci poput Dragana Bursaća i Lejle Kalamujić zaustavili su objavljivanje knjiga u nakladi Buybook-a. Nakon lavina negativnih komentara koji su uslijedili, Goran Samardžić je podnio ostavku na sve funkcije u izdavačkoj kući te se javno ispričao nekoliko puta.
Sjedimo jedno nasuprot drugom dan nakon proglašenja pobjednika. Govorimo o romanu, postavljam mu sva ispravna novinarska pitanja, ali se odmah na početku spotičemo o prošlost. Govori mi da su mu protekle godine bile iznimno teške; izgubio je majku, ugled, bliske prijatelje. Objašnjava mi da zna da nije bio u pravu, da mu je žao, da se kaje. I dalje mu je bolna ta priča zbog koje će zauvijek nositi znamen seksista. Opravdava se, govori da mu je Jelena bila prijateljica s kojom je imao internu zafrkanciju, bila je zaljubljenica u njegov stil pisanja, kupila je više od 50 njegovih knjiga koje je poklonila svojim prijateljima. Govori da je citat „bolje biti majka nego nemajka“ stih iz narodne pjesme i da je ispao budala što se šalio s tim, sad to razumije. Nadodaje da je ironičan sam prema sebi, da čak u pobjedničkom romanu omalovažava svoj mačizam i vježbanje u teretani. Nadodaje da je napisao roman u kojemu je opisao sve što se dogodilo.
Pravdali su se i Zoran Ferić i Nikola Petković nakon prošlogodišnjeg „Vriska“.
A zbog polemike koja je zauzela veliki prostor, ove godine u sklopu festivala održava se i tribina koja će baviti temom seksizma. Velika imena domaće scene često skrivaju seksiste i patrijarhaliste iza akademskih titula, lijepo sročenih rečenica i uspješnih filmova. No, što kada ih jednom uhvatimo u izjavama koje pokazuju njihovu drugu stranu? Zaslužuju li oprost ako se istinski pokaju? Treba li ih povezivati s onim što stvaraju i zauvijek im oduzeti pravo na nagrade? Koji je put iskupljenja?
Nekada su procesi kanonizacije trajali stotinama godina. Sjedimo jedno nasuprot drugom. Otvaram Goranov roman kako bih se prisjetila odlomaka o kojima želim razgovarati. Dajem mu prostor kao piscu čiji je roman osvojio nagradu za najbolji rukopis. Romanu koji je bio povod za ovaj razgovor.
Haiku za Rijeku 2024. godine
Ljudi razapeli kišobranske opne.
Ja dobio VEBEZEOVU nagradu za roman.
Srećo moja padaj po svima.
Goran Samardžić
Rukopis „Grobar pasa“ pristigao je na natječaj V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman zajedno sa 107 drugih rukopisa, no svojom je prozom prepunom poezije i humora osvojio žiri koji ga je jednoglasno izabrao za pobjednika.
Iako se nagradi nadao, Goran Samardžić nije ju očekivao. Roman se bazira na autobiografiji, ali je zapravo fikcionalan. Kao što se u prvom Samardžićevom romanu „Šumski duh“ glavni lik zvao Kosta, u ovom romanu se zove Igor. Igor nije u potpunosti Goran. Njegove loše osobine su apostrofirane, a one dobre zagašene. Roman se čita lako, u sporom tempu udaha i izdisaja baš kako je pisac želio. U subotu je potpisao svoje riječi u obliku 350 knjiga, a izdvojio je slobodno vrijeme da se hrabro svuče pred čitateljima Art kvarta kako je to učinio u svom romanu.
Čudno. Kad si tužan i ojađen, suzi ti se fokus. Sve bogatstvo okolnog vraća se ko povraćka studentu. Neuk misli da je lakše progutati nego muku izbaciti van. I ja je izbacujem. Putem ove knjige i javno. Dijelim sa onim ko hoće. Goran Samadržić, iz romana "Grobar pasa"
Zašto govorite o ovom romanu kao o svojevrsnoj psihoterapiji? Da Vas je vratio u život.
Zadnjih pet godina imao sam teško razdoblje. Skandal na društvenoj mreži za koji sam sam kriv jako me pogodio, nedugo nakon toga moja je majka dobila moždani udar i umrla, zatim smrt prijatelja. Dugo sam se književno zagasio, izgubio sam volju za pisanjem. Pet godina nisam slovo napisao, čak ni čestitku. Ma, jedva sam napisao poruku na mobitelu. Pisanje mi se potpuno ogadilo. Ali, prije desetak mjeseci dobio sam neki inspirativni val i napisao sam ovaj roman i još dva romana i knjigu pjesama. Sve to u tri mjeseca, nisam se gasio. Mislio sam da sam mrtav kao pisac, ali se to izgleda nakupljalo u meni, a da nisam znao. Pisao sam danonoćno, znao sam iskočiti iz kreveta kako bih ispisao čitave pasuse koji su me spopadali u snovima. Bilo je dana kada čak nisam poštivao ortografiju, jednostavno nisam stigao udarati točke i zareze. Čak ni velika slova, ništa. Kad sam to ispravio u rukopisu „Grobar pasa“, malo sam ga sredio, ispeglao i poslao na natječaj. Počeo sam se nadati i maštati i sanjati nagradu.
Priču sam donekle napisao i ne znam joj kraj, što znači da se nastavlja i otvara za razne mogućnosti. Kad me neko pita kako sam, šta radim, kažem da uglavnom čekam unuče i brojim dane kad će ugledati svijet.
Je li ovo roman sa sretnim završetkom?
To je roman sa dva završetka jednim sretnim, drugim nesretnim.
Zvonio na sef vrata sa našim prezimenom, smišljenih da štite, a ne kroz sebe propuste nesreću. Ja sam bio ta nesreća.
Je li roman svojevrsno pokajanje?
Jeste, ali pokajanje je stiglo kasno. I više od kasnog. Ali što okajanje kasnije dođe ono je beznadežnije i veličajnije. Kajem se i dok ovo pišem, al ne vredi.
Žena me gleda, pred njom nije skrušeni patuljak i pokajnik od sinoć, ukočen od zahvalnosti, već muškarac i mužjak. Muško nije obavezno i mužjak. Može to biti u muško tijelo zamaskirana žena. To vam je moj prijatelj B. Vrećo. Naš heroj u haljini.
U Vašim rečenicama ne vidim nikakvo suzdržavanje. Prepoznajem samo silnu nježnost i veliku hrabrost. Dotaknuli ste se brojnih pitanja, čak i pitanja roda i spola.
Ja sam u mladosti, ne znajući uopće što je LGBTIQ, podržavao tu populaciju. Jednostavno sam se stapao s tim ljudima. Za sve je kriv, to piše u „Šumskom duhu“ koji je preteča ove čitave priče, ali često pogrešno shvaćen. Glavni lik je homoseksualac, tog lika nisam izmislio, ne izmišljam druge, izmišljam sebe. On je skupljao novac za svoju operaciju. To je osamdesetih bilo jako skupo i opasno. On je bio brat blizanac moje velike ljubavi. Tako sam se ja s tim dečkom stopio. Ne možeš biti s jednim blizancem, a da ne budeš s drugim, skoro i u fizičkom smislu. Meni su spolovi…Teoretski, nema čistog spola. Nas dvoje sad sjedimo za ovim stolom, ti imaš i muških hormona, ja imam ženskih. Ogromna je drama rađanja. Netko će biti muškarac, netko žena, a ima slučajeva kad priroda odabere sredinu. To su ti izuzeci, transrodne osobe.
Ženu sam počeo voljeti od nogu pa nagore. Lica teže pamtim. Zadržao se najduže i najtemeljitije između njih; ljubio u usta i vrat. Cmakao. Oči žućkaste, tzv. ogledala duše-zanemario sam. Zadubih se u oči tek prije koju godinu. Kad sam glup, onda sam glup do kraja.
Ako su psi simboli u romanu, krije li se u naslovu žaljenje zbog smrti pasa, odnosno, braka?
U romanu je smrt psa metafora za smrt braka koji je ionako bio na izdisaju. 13 godina je dugo za sreću pa smo morali nekoliko posljednjih ostaviti i za nesreću. Iz te nesreće je proistekao roman Grobar pasa, čitaj Grobar brakova, i umanjio je za nijansu il’ dve.
Volimo se i dalje i skoro uopšte ne diramo i ne ljubimo. Moja žena i ja. To se odvija preko djece i pasa. Ljubav, po mom mišljenju temeljita i velika, skoro pa školska, opet je sebi probila put. Ili ga malo zaobišla pa se vratila na njega. Bajpas.
Zašto brakovi postaju nesretni? Zašto od ljubavi tražimo da postane vječnost kada je samo smrtnost istinski postojana?
Pojma nemam zašto. Mislim zato što su bili sretni pa vam se ta sreća naplati kroz nesreću. Kroz nesreću žalite što je sreća prošla. A ona je tu da prolazi inače ne bi bila tako dragocjena. Nikad od ljubavi nisam tražio puno osim jednom dok mi je bilo šesnaest. Ne čudim se i ne konstruiran kad ljubav prođe ali mi je strašno žao. I ovog trenutka dok ovo pišem oplakuje jednu ljubav. Dobrano sam je i na ivici ukusa i patetike oplakao u Grobari pasa. Smrti se inače za sad ne boji. Ali joj se naravno nadam. Najveća kazna bi bila vječan život naravno na ovakvoj zemlji. Zemlja je oduvijek bila više postolje za nesreću nego za sreću. Sreća se zato grabi i dijeli na kapljice uokolo. Moje te kapljice su često veće pa ranije ostanem bez njih.
Sličim na ždrala upalog u kokošinjac. Moji vršnjaci izborani, izrađeni, isisani, s teškim leđnim mukama. S daleko pozicioniranom djecom i unucima u bijelom svijetu.
Isprepliću se Igorova prošlost i sadašnjost uz glasan zvuk metronoma. Pričamo o starosti koja je u današnje vrijeme percipirana kao najgora bolest. Ali čini mi se da je Igor mirno prihvaća.
Igor se nosi sa starošću iz poziture mladosti. Igor radi što rade i mlađi sa sviješću da mu je to poslednji ili pretposljednji put. I nada se. Samo se nada. Igor se i stidi zbog tog’ al’ šta to vrijedi kad su nagoni i strah od nagona jači nego on. Igor se čak nada starosti ali ga ona još uvijek lukavo zaobilazi i pravi od njega budalu.
Mnogi ratni ranjenici razorenih utroba od smrti su spašeni svinjskim crijevima. Čovjek, a u sebi šeta svinjče. I živi.
Nose li bosanski pisci breme očekivanja političke angažiranosti? U ovom djelu je opisana dimenzija ljubavi, ljubavi prema životinjama koja se na ovim „mačo“ prostorima smatra i pomalo smiješnom.
Bosanski pisci se nose, ali ja ne. Ne čitam novine i nemam televizije niti radija. Ono što načujem, načujem kod brice ili u lokalnom granapu. Ako se ne daj Bože opet zarati čut ću ne moram da znam. Ja nisam vratio ni čizme ni uniformu. A oružje vam ionako tutnu u ruku pa makar to bilo penjalo. U Bosni su vam nevolje i tenzije bliže nego li donji veš.
Moja familija i ja upregli smo se u jaram tuge i vučemo svako na svoju stranu. To znači da stojimo. Da smo se zaglavili.
Iz čega nastaju teme Vaših djela? Često se bavite temama traume, pripadnosti i posljedica.
Ideje mojih dijela ili skromnije rečeno uradaka nastaju tj., baziraju se na čistim traumama od kojih se kroz pisanje donekle liječim. Ja volim svoje traume jer bez njih ne bi bilo ni moje književnosti. Nesreće i nesrećice na našu žalost imaju mnogo više nijansi nego sreća. Sreća je dobra ali dosadna kao i spokojstvo kojem svi težimo.
Da li je život pun il' prazan ako se sastoji od čitanja, seksanja, treniranja i opsesivno-kompulzivnog drugovanja, bez ružnih misli i zadrške?
Postoji li smisao života ili ga mi izabiremo? Što se događa u životu Igora kada se knjiga završi? Stoistički prihvaća život kakav jest ili se bori?
Postoji smisao života al’ ga ne treba odabrati. Nek’ smisao nađe nas. Nema markera gde se bira i kupuje smisao. Igor sad uživa u čuđenju što je dobio jedno veliko priznanje tj. orden za svoje nesreće. Posle će spremiti pismene izvještaje o još nekim nesrećama a i majušni stećaka i to u obliku poezije, priča i jednog romana. Time će se završiti njegova javna priča. Mislim to je uglavnom završeno ali treba da se ušminka i dotjera. Naravno Igor ostaje da se nada. Ali ovih dana ne može da mu bude bolje. To su vam one dragocjene kapi o kojima smo gore, desetak redaka iznad, pričali. Ma šta vredi borba. Borba vodi u rat i iscrpljivanje. Stoicizam, epikurizam moja su religija. I naravno taj ojađeni i neizbježni hedonizam. Bitno je da što manje uživaš nasamo. Da vas je od dvoje pa naviše. Nek’ živi život u svoj svojoj ljepoti, duhovnosti i rogobatnosti. Vjerujte mi da je sreća što on stalno prolazi i ponovo se stvara. To je taj ritam pa pleši ako ti se da.
Smatram da je život po svaku cijenu lijep. Uvijek te na svojim mekim i toplim leđima odvede nekud. Samo šuti i jaši.
Istaknuta fotografija: Klara Stilinović
#Goran Samardžić #Grobar pasa #NAGRADA #V.B.Z. #Vrisak
