U utorak, 11. lipnja, Antikvarijat Ex libris ugostio je esejista, pisca i prevoditelja Vuka Perišića. U razgovoru s Frakturinim glavnim urednikom Seidom Serdarevićem, Perišić je u okupljenima predstavio roman „Povijest i pojedinac – Građanin Daniel Ivin” kojeg je u izdanju Frakture objavio u listopadu prošle godine. Riječ je o pozamašnom povijesnom eseju kojim je autor u nešto manje od 700 stranica ispisao povijest jednog razdoblja, služeći se biografijom Daniela Ivina kao polazišnom točkom.
Vuk Perišić rođen je u Rijeci 1962. godine, gdje je završio Pravni fakultet. Objavljivao je tekstove u glasilu Val, priče i eseje u riječkim časopisima Novi Kamov, Rival i Književna Rijeka, od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik, a od 2010. redovno objavljuje kolumne i eseje na Peščaniku, Jutarnjem listu i T-portalu. Autor je romana „Simfonije” i „Signali i svjetionici” te knjige eseja „Od Weimara do Vardara”, a bavi se i prevoditeljstvom.

Knjiga „Povijest i pojedinac” nastala je na temelju nedovršenog rukopisa Daniela Ivina – njegove autobiografije – a budući da ovdje nije riječ o historiografskoj studiji, Perišić je imao slobodu osloniti se na njegova sjećanja. „Knjiga kroz prizmu Daniela Ivina pokazuje povijest 20. stoljeća”, objasnio je Seid Serdarević nakon uvodne riječi na jučerašnjem predstavljanju. Rad na knjizi trajao je godinu dana, a Perišića je u početku privuklo što je Ivin po određenim malograđanskim kriterijima bio neuspješan čovjek. Bavio se raznim poslovima i ulogama; bio je povjesničar, publicist, filmski radnik, aktivist za ljudska prava, pisac, vojnik, emigrant… No više od svega, on je bio Don Quijote, tvrdi Perišić u svojoj knjizi. Povijest gazi svakoga, ali Ivin se tome opirao do zadnjeg trenutka.
„Pojedinac je uvijek žrtva povijesti”, rekao je Perišić. „Pojedinac biva zatvaran, mobiliziran, mučen, gine na frontovima. Stradava od povijesti. I to je temeljno moralno pitanje naše civilizacije – kako zaštititi čovjeka od povijesnih oluja. Ništa drugo nije važno, ništa nije vrijedno ljudskog života ni ljudske patnje. Nijedna politička ideja, nijedna država, nijedna nacija. Važan je samo čovjek. Važni ste vi svi ovdje, svaki pojedinac, vaš život, vaši snovi. Ne dajte ih povijesti, ne dajte ih politici i državama.”
Daniel Ivin je od najranijeg djetinjstva bio svjedok važnih povijesnih događaja. Rodio se u Karlovcu 1932. godine kao mlađi brat Slavka Goldsteina, i tijekom života susreće sve bitne aktere tog razdoblja, od Hebranga do Đilasa. Priključuje se partizanskom pokretu, a u drugoj polovici četrdesetih odlazi u Izrael s majkom i bratom gdje stupa u izraelsku vojsku. Vraća se nakon nekoliko godina, mijenja prezime Goldstein u Ivin, i na ovaj ili onaj način nastavlja bivati svjedokom povijesti. Upravo zato su Ivinova sjećanja Vuku Perišiću poslužila kao izvrstan povod i materijal za uranjanje u slojevitu povijest Jugoslavije, čime je istodobno iznio i svoja razmišljanja o demokraciji. Demokracija u sebi sadrži mehanizam samouništenja koji omogućuje da na vlast dođu protivnici demokracije, rekao je Perišić, i to je njezina velika mana. Govorio je o pitanju nacije, naglašavajući kako ona u suštini ne postoji.
„Što je nacija? Je li nacija nešto što stvarno postoji ili je puka predodžba? Jer ona nije biološki uvjetovana, mi ne nasljeđujemo nacionalnu pripadnost. Ona se stječe odgojem, kroz medije, kroz indoktrinaciju, dakle postoji samo predodžba da netko pripada naciji. Tragično je da u ime te predodžbe ljudi ubijaju i pristaju biti ubijeni.”
Još jedna zabluda koju je Perišić pokušao raskrinkati je funkcioniranje poretka u Hrvatskoj od Tuđmana nadalje. Perišić je tako istaknuo jednopartijski sistem koji se povremenim smjenama na vlasti dodatno legitimira. Također, ljevica forsira zabludu da je uveden neoliberalni poredak u Hrvatsku – zemlju u kojoj su visoki porezi, a administracija guši poduzetništvo – pa se o neoliberalizmu ovdje ipak ne može govoriti. Takve uvriježene zablude samo produbljuju civilizacijski slom koji je započeo dolaskom HDZ-a na vlast. Perišić je ove i druge teme polemizirao i provukao kroz knjigu na različite načine, a manjak materijala u pojedinim razdobljima Ivinovog života dao mu je slobodu da rekonstruira povijest i iz nekog drugog kuta. Na koncu, prva rečenica knjige glasi: „Ovo nije biografija Daniela Ivina.” Rezultat je, kako je Seid zaključio, lepeza povijesnih zbivanja kod nas. Međutim, Perišić nije zanemario svjetski kontekst – nešto što se u povijesnim knjigama nerijetko zaboravlja. Svi smo povezani, rekao je Perišić, i doista nešto što se dogodi na tokijskoj burzi može imati reperkusija na nas. Ne možemo se separirati od svijeta, niti se itko može zatvoriti u kapsulu, stoga je svjetski kontekst iznimno važan.

Kako se razgovor privodio kraju, tako je i nekoliko pojedinaca iz publike iznijelo svoje mišljenje. Uglavnom su to bile pohvale za Perišićev rad, ali i zaključak koji se neizbježno nameće iz njegovih uvida i trenutačnog stanja u svijetu: mi zaista ništa ne učimo iz povijesti. Teme o kojima promišlja Perišić su utoliko važne, i premda je teško ostati optimističan, možemo se ugledati na Ivinovu građansku hrabrost.
Unatoč razumijevanju Perišićevih zaključaka i njegovog opravdanog straha za budućnost, nisam ga mogla ne pitati vidi li ipak u nečemu tračak nade. „Povijest je pokazala da je ljudska narav zloćudna i da se zapravo kroz povijest obuzdava ili se hrabri pojedinci protiv nje bune. Meni je žao, ali ja se u ovom času osjećam pesimistično”, rekao mi je. „Bojim se da je napredak moguć ali da ćemo ga skupo platiti. Imamo dva velika rata u svijetu, o miru nitko ne govori… No kaže se da je najcrnja noć pred zoru, pa možda u tome ima nade.”

Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan