Ako je išta je zauzelo medijskog prostora posljednjih tjedana, onda je to nadolazeći koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. I to ne bilo kakav koncert – nezapamćeni koncert koji ruši rekorde prodanih ulaznica i pomiče produkcijske granice organizatora. Pomiče i granice apsurda hrvatskog društva, ako se sagledaju i svi drugi aspekti, kao da visoki sigurnosni rizik nije dovoljan.
Tko još vjeruje da je u centru ovog kaosa ljubav prema glazbi, živi u paralelnoj stvarnosti. U svijetu u kojem glavni motivator nije novac, a okupljanje pola milijuna MPT-ovih poklonika u centru Zagreba nije slanje poruke: tu smo i ne možete nas zabranjivati. Zabrane niti nisu efikasan način rješavanja stvari, niti su potrebne – ali regulacija odobrenih koncerata, ostvarivanje svih potrebnih preduvjeta i mjera (u praksi, ne samo u teoriji ili ugovorima koji se ne ispoštuju), je malo reći nužna. U tom je aspektu podbacilo više instanci, a oni koji se oslanjaju na misao da je Bog na njihovoj strani pa iz tog razloga neće padati kiša niti išta poći po zlu, zapravo samo trče rema vlastitom cilju. Daleko od toga da su lišeni krivnje, u takvom razmišljanju sve i počinje. Ali ako se zastrašujući scenariji na koje je publika upozorena od strane onih kojima milijuni ne vire iz džepa obistine, odgovornost će ponovno biti prebačena. Sljedećem imenu i prezimenu, i tako u krug. A do jeseni više nitko neće pričati o tome.
Na stranu hipodromska halabuka, koja je apsolutno opravdana ali i već naširoko elaborirana, jer ovako se nešto ne događa često, sve je ovo zapravo odličan odraz stanja našeg društva. Čak i kulturološki gledano, uspjeh MPT-a nije neobjašnjivi fenomen. Štoviše, on je u skladu s načinom na koji suvremena teorija objašnjava kulturne dinamike i procese. Na koncu, govorimo o glazbi – mediju kroz koji je najlakše doći do najvećeg broja ljudi. Ljudi se kroz glazbu identificiraju, a identitet nije, unatoč izvornom stajalištu, nešto fiksno i nepromjenjivo. On je višedimenzionalan, nije nešto što jesmo nego što postajemo kroz identifikaciju s raznim kulturnim narativima. MPT pruža jasan narativ, baziran na vrijednostima poput domovine, Boga i obitelji. Neraskidivo je povezan i s patrijarhalno-kršćanskim obrascima koji primjerice lik žene u pjesmama stavljaju u zastarjeli okvir u kojem žena ima isključivo pasivnu ulogu i stereotipnu funkciju služenja domovini, muškarcu ili vjeri. Taj čitavi narativ MPT ujedno gradi i komunicira u obliku vrlo jednostavne glazbe i stihovlja. U tom smislu, ljudi u njegovoj glazbi osim zabave dolaze po potvrdu identiteta. Njegov narativ osobito dobro funkcionira u sadašnjem trenutku sve veće društvene fragmentacije i političke nesigurnosti. On pruža povratak unatrag, na hrvatske tvorničke postavke, utočište u mitologiji domoljublja i hrvatskog zajedništva, uz fiktivnu potrebu da se svemu drugome protive. Kome se još uvijek protivi MPT u svojoj glazbi i na koncertima? Jedna je stvar progovarati o ranama i odati počast svom nasljeđu, a druga prozivati i graditi bunt prema imaginarnom neprijatelju.
I sva je ta potreba za identifikacijom i pripadanjem kolektivu – a gdje ćeš boljeg osjećanja kolektiva nego na masovnom koncertu – sasvim legitimna. Uostalom, glazbu slušamo zbog emocije, ne zbog političkog čina. I ne postoji jednoznačno znanstveno objašnjenje zašto se u nekoj glazbi pronalazimo, a u nekoj ne. No kad se u cijelu priču upletu netrpeljivost prema drugome, rađanje ideje čije posljedice mogu prerasti u nešto opasno te konačno monumentalnost zbog koje taj isti slušatelj pada u drugi plan, teško je ostati ravnodušan.
Bolje je pitanje tko podržava taj fiktivni bunt i mahanje zastavama i križevima kao jedini iskaz domoljublja. Pjevač sam sigurno nije jedini odgovoran za stvaranje tolike simbolike oko njegovog djelovanja, i nerijetko je demoniziran više nego što mu se može dati zasluga, međutim to ne opravdava činjenicu da kontinuirano pristaje sudjelovati u polarizaciji društva i biti asociran sa zločinačkim režimima. Pored svega što čovjek može izraziti glazbom, birati jačanje nacionalističkih osjećaja koji nerijetko proklijaju u najveće povijesne tragedije koje su zadesile čovječanstvo, ne može biti bezazleno niti zanemareno. To ga izdvaja od Taylor Swift, Oasisa i drugih svjetskih pop giganta koji pune stadione, i koji bi također bez prevelike muke srušili rekord prodanih ulaznica, ali ipak to ne čine. Ovdje nije jedini krajnji cilj niti zarada, jer fino bi se zaradilo i od nekoliko zaredanih koncerata na Hipodromu ili turneje. Također bi se zaradilo i na rekordnom koncertu održanom na kilometarskoj tratini u okolici Zagreba, ali ta opcija također ne dolazi u obzir. Umjesto toga, zatvara se pola grada, gasi internet, prazne bolnice. MPT nije ni rekorder ni buntovnik ni sociološki fenomen. On je savršeni odraz iskrivljenih prioriteta, vrijednosti i načina rada države čije društvo zapada u sve veći apsurd i letargiju. I zato se o njemu treba pričati iz svih perspektiva, a ne samo iz one najglasnije. Kao dokumentacija trenutka u povijesti a, nadamo se, ne kao lekcija iz koje smo naučili da prava cijena ovakvih pothvata može biti ljudski život.
#glazba #Identitet #koncert #Marko Perković Thompson #medijski prostor #organizacija #sigurnosne mjere
