U subotu je u Opatiji dodjelom nagrada zaključeno 22. izdanje Liburnia Film Festivala, najstarijeg hrvatskog festivala dokumentarnog filma što iz godine u godinu ljubiteljima sedme umjetnosti pruža mogućnost uživanja u filmovima u izuzetno ugodnom ambijentu Male ljetne pozornice. U konkurenciji za osam festivalskih nagrada našlo se 26 filmova, o kojima je, uz kritičara Nina Kovačića i publiku, odlučivao stručni žiri, kojega su činili Marina Burić, Danijel Pek, Boris Poljak, Vjeran Šalamon i Melita Vrsaljko. Dodjelu nagrada vodili su Karolina Hrga, izvršna direktorica te Oliver Sertić, programski direktor LFF-a.
Najboljim filmom na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu proglašen je dokumentarac „Naša djeca“ redatelja Silvestra Kolbasa. „Otvorivši kamena vrata intime svoje obitelji, redatelj hrabro i iskreno progovara o osjetljivim temama, s kojima se lako poistovjetiti. Film je istovremeno i surov i mekan, svjedoči o snazi roditeljske ljubavi i brige, kao i o terapijskoj moći dokumentarizma, kako za samog autora, tako i za nas gledatelje“, objasnila je Melita Vrsaljko, članica žirija. Nagradu je preuzeo Nenad Puhovski, producent filma, koji se potom zahvalio žiriju, publici i organizatorima festivala te poručio: „Za ovaj se film obično kaže da je hrabar, on to i jest, rekao bih zbog dva ulaza u svijet svoje obitelji. S jedne strane, danas uglavnom, u nekom trenutku svog života, filmove rade djeca, gdje na obitelj gledaju iz ugla nekoga tko je iz te obitelji proizašao, tko se u njoj formirao. S druge strane, živimo u vremenu u kojem svi pokušavamo prikazati svoju uljepšanu sliku, preko društvenih mreža prije svega, i bavimo se tako „važnim stvarima“, kao što smo imali za doručak, ili koje smo cipele kupili. Silvestar je, na neki način, okrenuo stvari, pokazao je viđenje oca, viđenje roditelja, i stvari s kojima se oni suočavaju, bježeći naravno od svoje odgovornosti u smislu odgoja te djece. Umjesto uljepšane slike, Silvestar je zaista hrabro krenuo u to da pokaže onu istinu, koja je zapravo pokazala da svi mi imamo dobrih i loših trenutaka, da su sve obitelji komplicirane, i čini mi se da je upravo ta istina u velikoj mjeri doprinijela uspjehu filma.”
Nagradu publike osvojila je Katarina Stanković za film „Neptunova nevera“, s prosječnom ocjenom 4,72. S obzirom na to da redateljica nije mogla prisustvovati zatvaranju LFF-a, nagradu je preuzela koproducentica Tatjana Božić, koja se zahvalila organizatorima i publici, ističući kako filmski radnici upravo zbog glasova publike i rade filmove.
Nagrada za najbolji dizajn zvuka dodijeljena je Krešimiru Šušljeku za film „Bol“ redatelja Ivana Faktora, dokumentarac kojega su članovi stručnog žirija opisali kao „cjelovito i autentično filmsko iskustvo“ te je potom osvojio i nagradu za najbolju montažu, za koju je zaslužan Damir Čučić. Nagrada za najbolju fotografiju pripala je Elvisu Leniću za film „Brod“, koji se publici obratio video porukom s Vukovar Film Festivala te istaknuo kako mu je od prvih trenutaka prikazivanja filma bilo jasno da se diči vizualnom dojmljivošću, no izrazita mu je čast što je u konkurenciji s mnoštvom dobro dizajniranih filmova baš „Brod“ osvojio ovu vrijednu nagradu.
Nagradu za najbolju režiju osvojio je Jakov Torić za film „Kuće bez krovova“, uz objašnjenje žirija: „Efektima i jednostavnim režijskim postupkom uspješno spojivši film, video blok i tekst koji podsjeća na statuse s društvenih mreža, autor progovara o jednom od najvažnijih pitanja za mlade u Hrvatskoj, rješavanju stambenog pitanja, što prepoznajemo kao put do nove publike dokumentarnih filmova.“ Najboljim je pak regionalnim filmom proglašen dokumentarac „Brdo stvari“ redatelja Tonija Jelenića, koji, prema riječima žirija, „posjeduje izuzetan talent za prepoznavanje živopisnih marginalaca te njihovu ljudsku suštinu, kroz senzitivan smisao za humor, približava gledateljima.”
Posebno je priznanje žiri uručio Anji Koprivšek za film „Grand prize“, ističući kako „autorica, u vremenu rastuće mržnje prema svemu drugačijem, svojim filmom daje doprinos za bolje i tolerantnije društvo“. Nino Kovačić, član Hrvatskog društva filmskih kritičara i FIPRESCI-ja, nagradu kritičara „Dragan Rubeša“ dodijelio je Igoru Iliću za film „Duboki tonovi“, obrazloživši kako „s posebnim naglaskom na odličnom zvuku, ali sa sigurnom režijom i montažom, ovaj je organski dokumentarni projekt ostvaren kroz odnos oca i sina, kako bi premjestio epicentar straha koji koči u hipocentar olakšanja”.
Šteta što je posljednjeg dana festivala izostala ona tradicionalna posjeta, jer je uz dodjelu nagrada održana i projekcija filma „Grandpa Guru“ redatelja Silvia Mirošničenka, odličnog portretnog dokumentarca koji prati razvoj benda Kultur Shock, uz poseban naglasak na životni put frontmana Srđana Gine Jevđevića. Ginin je duhovni razvoj i potraga za identitetom lajtmotiv koji se proteže čitavim filmom, a njegova pomalo buntovna narav ono što je, unatoč svim preprekama, presudilo u njegovu bavljenju glazbom, i bez koje, na koncu, ne bi bio ono što je danas. Iz sarajevskog se ratnog okruženja Gino seli u Seattle te ondje osniva Kultur Shock, gypsy punk bend koji kombinacijom tradicionalne balkanske glazbe i hardcore riffova na svirkama nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Taj je dašak Balkana ratnim izbjeglicama u Americi pružao priličnu utjehu, iako je protagonista mučio osjećaj rastrganosti između Sarajeva i Amerike i majke za koju je iznimno vezan. Majka ga je u mladosti odgovarala od bavljenja glazbom, imala je osjećaj da mu upravo ona stoji na putu da u svom životu pronađe neku svrhu, srećom, to joj nije pošlo za rukom. „Neki ljudi mogu mijenjati svijet ako im se dopusti da budu ono što jesu“, govori Gino, otklanjajući tako i najmanju mogućnost traćenja vlastitog života stvarima koje ga ne ispunjavaju. Ratno razdoblje i odlazak iz rodnog Sarajeva ostavili su, dakako, na njemu traga, pa se tako Gino više od pola života bori s „demonom“ – iako je, kako kaže, od sebe pokušao pobjeći na drugi kraj svijeta, demon ga je i dalje pratio, što mu je, iako nimalo ugodno, pomoglo u osobnom rastu, duhovnoj transformaciji i pronalaženju vlastitog mjesta u svijetu.
LFF se uz projekcije brojnih dokumentarnih filmova može pohvaliti i bogatim popratnim i edukacijskim programima, jedan od kojih je i program „Prvi put snimam“, provođen za vrijeme trajanja festivala. Nika Brnelić, Lucija Crljen i Roko Rajić pod mentorstvom Bele Bračko Milešević u proteklih su par dana uspjeli snimiti i montirati kratkometražni dokumentarni film, koji je potom prikazan na posljednjoj večeri ovogodišnjeg LFF-a. Film prati mladog metalca Lovru te se u početcima radnja odvija u Palachu i Kružnoj ulici, sve dok Lovro ne izgubi mobitel, što je fokus s Lovrinog djelovanja na sceni skrenulo na potragu u koju se posljedično morala uključiti čitava ekipa. Lucija Crljen kazala je kako joj je snimanje bilo prilično zanimljivo radi neočekivanoga kraja, dok je Nika Brnelić izrazila zadovoljstvo naučenim te radionicu preporučila svima koji su zainteresirani za postupak kreiranja filma, ali nisu sigurni odakle bi krenuli.
Nakon održanih projekcija te dodijeljenih nagrada, organizacijski se tim 22. Liburnia Film Festivala, uključujući i volontere, popeo na pozornicu kako bi nazdravio Jeleni Androić, bivšoj izvršnoj direktorici festivala na čijem je mjestu ove godine debitirala Karolina Hrga, čime su se od Androić oprostili u sentimentalnom tonu.
“Moj je debi na Liburnia Film Festivalu, kao i svako vatreno krštenje, bio ozbiljan rollercoaster koji je trajao pet dana, nabrijanih pet dana, s 37 filmskih projekcija, 3 različita edukativna programa, popratnim programima.. Ovu smo večer zaključili zdravicom za bivšu direktoricu festivala, Jelenu Androić, koja me do ove finalne završnice vodila proteklih par mjeseci. Tim ljudi je prekrasan, stvarno sam sretna što sam ovdje, i nekako mi se čini da i festival i ja možemo sada u neku novu razvojnu etapu, kojoj se jako veselim. Zadovoljna sam ovogodišnjim izdanjem, LFF okuplja ljude koji kontinuirano zadnjih desetak godina rade na njemu, dakle ja sam ‘uletjela’ u tim koji je posložen, koji je dobro organiziran, i koji mi je proteklih mjeseci bio ogromna podrška”, zaključila je Karolina Hrga, nova izvršna direktorica Liburnia Film Festivala.
Fotografije snimila Klara Stilinović
