Razgovarali smo sa Željkom Modrić Surinom, ravnateljicom Prirodoslovnog muzeja u Rijeci, riječkog partnera na europskom projektu FASIH (Future Art and Science Industrial Heritage), čiji je krajnji cilj digitalno revitalizirati nepokretno kulturno industrijsko dobro Hrvatske, Slovenije i Srbije, kojemu u bližoj budućnosti prijeti trajno uništenje. Tako, u tri su regionalna partnera ovog projekta Kreativne Europe, odabrana tri industrijska kompleksa od izuzetne važnosti Rijeke, Beograda i Trbovlja, ključna ujedno za industrijsku i kulturnu povijest uključenih zemalja partnera, Hrvatske, Srbije i Rijeke, a to su Tvornica papira Hartera (Rijeka, RH), Termoelektrana Snaga i svetlost (Beograd, RS) te Termoelektrana Trbovlje (Trbovlje, SL). U okviru projekta, raspisan je i međunarodni natječaj kojime se pozivaju svi autori/interdisciplinarni timovi, predložiti umjetničke i znanstvene koncepte koji korištenjem novih tehnologija – VR-a, AR-a, XR-a, 3D printa, 3D mapiranja i ostalih inovativnih umjetničkih praksi, predstavljaju spekulativne vizije industrijskog nasljeđa – „utopijske” i „distopijske” vizije svjetova, usmjerene na ujedno antropocentrična rješenja, kao i ona usmjerena na održivost postojećeg prirodnog habitusa i životne sredine. Prirodoslovni muzej u Rijeci, uz Centar za promicanje znanosti i Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, partner je koji će prijavljenim umjetnicima, autorima ili timovima, pridonijeti razumijevanju biološke determiniranosti prirodnog okoliša riječke Hartere.
Koja je bila Vaša inspiracija za sudjelovanje u FASIH projektu?
Inače smo kao muzej uvijek bili skloni interdisciplinarnim projektima i dosta smo surađivali s umjetnicima, a ovo je jedan takav projekt na kome se znanost i umjetnost susreću na polju industrijske baštine. Našli smo se s nekim poznatim partnerima i nekim novim, te smo se uklopili u aktualni projekt.
Kako je surađivati u jednom takvom interdisciplinarnom timu?
Zanimljivo, lijepo nam je surađivati. Inspirativno je s obzirom na to da iz različitih perspektiva i kutova sagledavamo sličnu ili istu tematiku. Zanimljivo je i to što dolazimo iz tri različite države i imamo određene objekte industrijske baštine koje smo izabrali, ali koji međusobno imaju sličnosti, ali i lokalnih različitosti. Zanimljiv je i taj aspekt odnosa baštine i efekta u lokalnoj zajednici, od Trbovlja gdje odabrani industrijski objekt ima ogroman utjecaj na lokalnu zajednicu, do ogromnog grada, poput Beograda, gdje je industrijski objekt sad već dosta zaboravljen u široj javnosti. Tu su te lokalne perspektive država iz kojih dolazimo, a opet imamo svi zajedničku prošlost, nekakve poveznice, kulturne i povijesne, tako da osim tih aspekata umjetnosti i znanosti, ovdje imamo i taj lokalni aspekt različitih projekata industrijske baštine. Sve u svemu jako je zanimljivo, ima puno slojeva na kojima se svi ispreplećemo i nadovezujemo. Suradnja je jako ugodna, zanimljivo nam je.
Vi ste dio Prirodoslovnog muzeja, koja je Vaša uloga u ovom projektu?
Mi kao muzej smo jedan od projektnih partnera iz Rijeke. U Rijeci postoje tri projektna partnera, dva sa riječkog Seučilišta, gdje je uz Akademiju primijenjenih umjetnosti najviše zastupljen Fakultet za Matematiku te njegov Centar za promicanje znanosti, a trećim smo partnerom mi, Prirodoslovni Muzej. Samim tim, s fakultetom za matematiku dajemo znanstveni osvrt na baštinu koju ćemo na neki novi umjetnički način interpretirati. Isto tako, mi kao muzej dajemo jednu notu brige o prirodnom okolišu. Buduće umjetničke interpretacije, koje ćemo dobiti na natječaju trebaju opet biti u skladu s tom vizijom razvoja prirodne baštine i zaštite bioraznolikosti. Brinemo o tom aspektu, to nam je zadatak. Nas je petoro uključeno iz Prirodoslovnog, od ukupnih dvanaest.
Mislite li da ovaj projekt može utjecati na prirodu oko Hartere i Rječine?
Sam projekt u nekakvom izvedbenom smislu neće imati utjecaja, zato što kroz projekt mi nećemo dobiti produkcije u prostoru, nećemo dobiti nešto u realnom svijetu, već ćemo dobiti digitalne umjetničke produkcije. Međutim ono što želimo postići je zapravo skrenuti pažnju javnosti. Dionika nekakvih struktura koje mogu utjecati na odluku što će biti s Harterom na samu tu industrijsku baštinu, kroz vizije utopijskih i distopijskih scenarija, za koje se nadamo da će umjetnici uspješno razviti. Ali, isto tako brinuti se za to da su ljudi svjesni značaja bioraznolikosti u samom kanjonu Rječine i posebno na području nekadašnje tvornice papira. Znači, to je više utjecanje na stanje svijesti i skretanje pozornosti, nego li usmjeravanje na fizičke manifestacije u prostoru. Projekt je jako malen financijski, financira se kroz Creative Europe, i skroman je. Cilj je zapravo sama suradnja i podizanje svijesti.
Mislite li da ovaj projekt može potaknuti neko daljnje razvijanje i financijska sredstva?
Vjerojatno može. Sad, za neka strukturna ulaganja u Harteru, tu su bitni vlasnički odnosi. Sigurno za onaj dio koji je u javnom vlasništvu, a vjerojatno i onaj dio u privatnom vlasništvu, može se dobiti financiranje na različitih natječajima. Ali, to opet premašuje našu ulogu kao Prirodoslovnog Muzeja. Mi smo spremni za suradnju, nadamo se da će neke ideje biti zanimljive i možda se na koncu, nešto iz toga i realizira kroz neku drugu perspektivu.
Što ste sve do sada napravili u sklopu samog projekta, i što još očekujete?
U samom početku smo mapirali samu industrijsku baštinu o kojoj ćemo govoriti. Istražili smo s povijesnog i sa znanstveno-tehnološkog aspekta, u smislu koja su dostignuća znanstvena i tehnološka doprinijela razvoju tih pojedinih objekata industrijske baštine. Mi smo ih isto tako istražili iz nekog aspekta utjecaja na prirodu i okoliš, nekada kada su to bile aktivne industrije i sada kada su to zapravo baštine. U smislu, što je nekada i što je sada bio njihov utjecaj na prirodu i bioraznolikost, na prostoru oko njih. Opet na nekim dijelovima se to vidjelo više nekada, a negdje se to vidi više sada. Negdje gdje je to više u sklopu jednog ogromnog grada možda i nije imalo toliko značajan utjecaj, a negdje u sklopu malog grada je to bio ogroman utjecaj, tako da su slike različite. Nadalje, radionicama smo pokušali okupiti sve one koji su zainteresirani za industrijsku baštinu, a posebno smo usmjereni prema umjetnicima i malim multi timovima koji bi se mogli javiti na javni poziv, koji se sprema u okviru projekta. Poziv je usmjeren prema umjetničkim idejama i umjetničkim interpretacijama kulturne baštine, a objavljen je u svibnju i otvoren do 23. lipnja 2024. Sam krajnji ishod rezultirat će razvijanjem i produkcijom odabranih umjetničkih rješenja. Imat ćemo tri izložbe u tri grada, veliku konkurenciju i još puno malih aktivnosti koje će to pratiti.
Što je za Vas utopija u Harteri?
Recimo, jedan ogromni objekt za Prirodoslovni Muzej, u dolini Rječine, u prostoru Hartere. Šalu na stranu, u svakom slučaju žao mi je da taj objekt stoji sada tako napušten i da su ogromni prostori zapravo prvo prazni i bez ikakvog sadržaja. Mislim da bi otvaranje tih objekata javnosti, najrazličitijim ciljnim skupina bilo zaista dobro. Bilo to od umirovljenika, do male djece, da se nađu nekakvi sadržaji kulturni, znanstveni, tehnološki koji bi ondje zaživjeli napušteni prostor. To je bio prostor na koji smo svi bili ponosni, znači to je bila naša riječka Tvornica papira za koju su čuli diljem svijeta i dugo vremena je bila u samom vrhu proizvodnje papira. Bilo bi dobro da se opet ponosimo i da ponovno pripadamo tom prostoru.
Mislite li da revitalizirana, Hartera može ponovno postati relevantnim pogonom?
Mislim da da. Sad, mogućnosti su stvarno različite. Mislim da smo sposobni imati stvarno dobre ideje i da te ideje ne moraju biti megalomanske u izvedbi, ne moraju biti preskupe. Smatram da možemo nešto stvarno zanimljivo, atraktivno i u svrhu svoje branše ondje izvesti.
Kako je došlo do izbora Hartere za ovaj projekt?
Kad smo pripremali projekt mi smo se sastajali kao Riječko partnerstvo i razmišljali o tome. Prvo smo mislili raditi nekoliko objekata industrijske baštine. Recimo rampu Torpeda, Harteru svakako jer je to jedan ogroman objekt i stvarno je značajan. Još neka skladišta koja se nalaze uz obalu, ali na kraju smo se odlučili da je ipak bolje fokusirati se na jedan objekt. Zbog kritične zapuštenosti, odabrali smo Harteru – nije odvojena, nije nedostupna javnosti u tom smislu, a isto je željna i potrebita pažnje. Mi smo kao muzej i htjeli da se odabere Hartera jer se ona nalazi na tom jednom prirodnom koridoru relativno očuvanog poluprirodnog u potpuno prirodnog okoliša koji ulazi duboko u grad Rijeku i to nam je bilo zanimljivo. Tu je I taj kanjon Rječine, s okomitim stijenama, dosta je dubok bez mnogo izraženih ljudskih utjecaja. U tim stijenama rastu ponekad i potpuno prirodne zajednice, kakve su nekad bile ovdje, dok još nije bilo ljudi. Pored, imamo i dio Rječine koji ulazi u more.
Vi sudjelujete u cijelosti projekta, ne samo u Rijeci, već u sve tri države?
Da, tako funkcionira to partnerstvo. Imamo aktivnosti koje se provode lokalno, a imamo I aktivnosti koje se provode na cijelom nivou partnerstva. U tom vidu obrađivali smo kao muzej aspekt prirode i okoliša za sve partnere, a isto tako, kao čitavo partnerstvo, zajednički razvijamo metodologiju po kojoj se izvode radionice i raspisuje natječaj.
Koja je Vaša uloga u Sloveniji i Srbiji?
Mi smo se i kod njih bavili, uz pomoć partnera, okolišem i prirodom u odnosu i suživotu s baštinom, odnosno odabranim industrijama. Jednako tako smo razvijali zajedno ovu metodologiju koja se onda sprovodi u svim gradovima. Nismo odvojeni da svaki grad radi za sebe, nego stvarno surađujemo. Isto tako, u Beogradu imamo partnera Muzej Tehnike i Nauke, pa oni imaju neka znanja koja mi ovdje nemamo. U Sloveniji nam je jako bitan partner u Trbovlju, Delavski dom, oni imaju izuzetno mnogo iskustva u provođenju umjetničkih festivala i događanja, te organiziraju Ars Elektronika, veliki međunarodni festival.
Zanima me konekcija između prirodne i kulturne baštine koja se nalazi na svim objektima o kojima pričate. Mislim da dosta ljudi inače pravi distinkciju između prirode, kulture, grada, van grada? Kako mislite da se na ovaj način može doprinijeti toj konekciji i podići svijest o tome?
Nadamo se da da. Mi kao muzej, u cijeloj svojoj djelatnosti, ne samo kroz projekt, nastojimo čitavo vrijeme otvoriti oči javnosti i ukazati da priroda postoji i ondje gdje smo je možda zaboravili. Prije svega, mi smo dio prirode, mi smo samo životinjska vrsta, ništa drugo, iako smo po svom utjecaju na prirodu i okoliš zapravo trenutno najznačajnija vrsta koja je ikad živjela na zemlji. Puno onoga što se smatra samo kulturnom baštinom posjeduje u sebi jako puno prirodne baštine. Te građevine su izgrađene od kamena, kamen je stijena. Stijene su ovdje od našeg lokalnog porijekla, to je sve prirodna baština čije su datosti utjecale na razvoj i djelovanje kompleksa. Bitno je spomenuti još jedan aspekt – taj da se nažalost, ponekad događa da čak i umjetnici i civilne inicijative, s najboljom namjerom i u najboljoj želji, iako osviješteni o potrebi brige za bioraznolikošću, izvode projekte koje nisu dobre za bioraznolikost, pa iako imaju potpuno dobru želju, puno energije, puno truda, često zaboravljaju na taj jedan mali aspekt, a to je hoće li akcija zapravo imati pozitivan utjecaj na bioraznolikost. Mi smo u ovom konkretnom FASIH projektu, tu ne bismo li osigurali da umjetničke ideje, vizije i projekti, ako će i imati ikakav utjecaj, imaju pozitivan utjecaj na bioraznolikost – da tako što to ne napravi više štete nego li koristi, a tako što se znalo događati i u našem gradu.
Kako se u stvari mjeri taj utjecaj?
To je jedno jako složeno pitanje. Znači, ne može se pristupiti generalno, treba se posavjetovati sa stručnjacima koji su školovani za upravo taj dio prirodnih znanosti koji će onda sagledati što treba, što može, kakvi su uvjeti, što ovdje dolazi, što ne dolazi. Ne može se generalistički riješiti. Sada postoji I velika energija u civilnom društvu, pa tako i kod umjetnika da se zaista napravi nešto za prirodu i za poboljšanje uvjeta na zemlji, tako da to stvarno ima nekog smisla. Takvi projekti su nam super.
Radite li možda na još nekim sličnim projektima u sklopu Prirodoslovnog muzeja?
Da, mi u biti imamo dosta projektnog iskustva. Ono što je za nas karakteristično jest da od samih početaka financijskih prilika, prijavljujemo na Europske fondove. Radimo na tome da sami dižemo svoje kapacitete i da smo sami sposobni pisati projekte, i onda ih administrirati, rješavati, raditi sve stručne aktivnosti na njima. Do sada smo bili u puno projekata i programa, od znanstvenih, do popularizacijskih. Nedavno nam je odobren i projekt iz EU fondova preko granične suradnje Slovenija-Hrvatska, i projekt je u potpunosti okrenut ka zaštiti prirode, zaštiti biljnih mjesta. Jako smo zadovoljni jer će nam to biti prvi put da smo glavni partner u okviru partnerstva gdje nas je ukupno osmero, četiri iz Slovenije i četiri iz Hrvatske. Trebao bi biti dosta konkretan i nadamo se dosta koristan, na području zaštite prirode. To nam je sada sljedeći korak.
Naslovnica: Aleš Suk
