Od radnica riječke Tvornice duhana i vlasnica brodskih udjela do književnica, političkih aktivistica i žena koje su pokretale važne društvene ustanove, povijest Rijeke obilježena je njihovim doprinosom, premda su mnoge danas gotovo zaboravljene. Upravo je pitanje ženske moći, samostalnosti i često zanemarene uloge u oblikovanju društva bilo u središtu međunarodne znanstvene konferencije „Žena: moćna ili nemoćna? – Položaj žena u Europi i slučaj Rijeke“, održane u riječkoj Gradskoj vijećnici.
Konferencija je okupila devetero domaćih i međunarodnih izlagača, koji su kroz povijesne i suvremene primjere pokušali odgovoriti na pitanje koliko su žene mogle samostalno odlučivati o vlastitim životima, kakvu su ulogu imale u gospodarskom, kulturnom i političkom razvoju te koliko se njihov doprinos danas prepoznaje.
Skup su organizirali Udruga Slobodna Država Rijeka i Coppieters Foundation, u partnerstvu s Primorsko-goranskom županijom, rimskim društvom Società di Studi Fiumani i Zajednicom Talijana Rijeka.
Na otvaranju konferencije Laura Marchig, predstavnica zaklade Coppieters, podsjetila je na višestoljetnu multikulturalnost Rijeke i razmjerno visok stupanj osobne i ekonomske samostalnosti koji su žene u pojedinim razdobljima mogle ostvariti. Kao primjer istaknula je tabakine, radnice riječke Tvornice duhana, koje su već u 19. stoljeću imale vlastite prihode. Ipak, gospodarska samostalnost nije nužno značila i političku ravnopravnost.
– Gotovo uvijek govorimo o muškarcima. A gdje su u toj povijesti žene? I one su u Rijeci stvarale, obrazovale, sudjelovale u društvenom i političkom životu te oblikovale grad u kojem danas živimo, istaknuo je Danko Švorinić iz Udruge Slobodna Država Rijeka, upozorivši na razliku između formalno zajamčene ravnopravnosti i stvarnih životnih mogućnosti.
Žene koje su mijenjale Rijeku
Koliko su pojedine žene ostavile dubok trag u riječkoj prošlosti, pokazalo je izlaganje Eszter Tamaskó o Idi Csapó, supruzi riječkog guvernera Pála Kissa Nemeskérija, koja je sudjelovala u osnivanju prvog riječkog dječjeg vrtića 1841. godine. Ustanova je u početku primala tridesetero djece, a samo godinu dana poslije njih 117. Ida Csapó nije bila tek dobrotvorka, već je aktivno sudjelovala u organizaciji rada vrtića i predvodila skupinu žena koje su nadzirale njegovo djelovanje.
Povjesničar Giovanni Stelli predstavio je Giuliettu Venchiarutti Maylender, čiji je intelektualni i organizacijski rad dugo ostajao u sjeni supruga, riječkog političara i autonomaša Michelea Maylendera. Sudjelovala je u istraživanju i pripremi njegova opsežnog djela Storia delle Accademie d’Italia, a nakon njegove smrti vlastitim je sredstvima omogućila objavljivanje pet svezaka. Rijeci je 1933. godine darovala i vrijednu knjižnu zbirku.
Posebno zanimljivu političku biografiju predstavio je povjesničar Ivan Jeličić, govoreći o Anni Delich, jedinoj ženi među devetero osnivača Socijalističke partije Rijeke 1903. godine. Borila se za radnička prava i opće pravo glasa, djelovala u Dalmaciji i Italiji, a političku aktivnost nastavila je i nakon preseljenja u Sjedinjene Američke Države, gdje je bila poznata kao Anita Albertini. Unatoč međunarodnom djelovanju, njezino je ime danas slabo poznato riječkoj javnosti.
O književnicama koje su svojim radom čuvale identitet Rijeke i Kvarnera govorila je Corinna Gerbaz Giuliano, posebno istaknuvši Gemmu Harasim, zagovornicu emancipacije žena, Marisu Madieri, autoricu autobiografskog djela Verde acqua, te Lauru Marchig.
Između gospodarske samostalnosti i društvenih ograničenja
Zanimljive podatke o položaju žena u pomorstvu predstavila je povjesničarka Erica Mezzoli. Prema njezinu istraživanju, žene su između 1890. i 1912. godine činile približno trećinu evidentiranih vlasnika udjela u brodovima duge plovidbe na ugarsko-hrvatskom dijelu Jadrana. Sudjelovale su u financiranju brodova i upravljanju imovinom, ali je razvoj parobrodarstva i industrijalizacije postupno mijenjao njihov položaj, često ih usmjeravajući prema slabije priznatim uslužnim poslovima.
O razlikama u mogućnostima koje su žene imale ovisno o društvenom položaju govorila je Angela Ilić, predstavljajući iskustva pripadnica riječke protestantske zajednice tijekom kasnog habsburškog razdoblja.
Ana-Maria Milčić osvrnula se na položaj žena za vrijeme D’Annunzijeve okupacije Rijeke, suprotstavljajući političkoj retorici slobode stvarna iskustva zabilježena u ženskim dnevnicima i pismima. Svjedočanstva o nestašicama, nezaposlenosti, nasilju i društvenim teškoćama otvorila su pitanje kome je sloboda u tom razdoblju doista bila dostupna.
Povijesna iskustva povezana su i sa suvremenim izazovima ravnopravnosti. Portugalska politologinja Sandrina Antunes govorila je o položaju žena u Portugalu nakon demokratske revolucije 1974. godine, upozorivši da zakonska ravnopravnost još uvijek ne znači jednake mogućnosti u profesionalnom napredovanju, političkom odlučivanju i raspodjeli neplaćenog rada.
Andrea Morris iz Mađarske predstavila je projekte obrazovanja i osnaživanja žena u Africi, uključujući inicijativu House of Hope, usmjerenu na stvaranje sigurnog prostora za žene koje bježe od rodno uvjetovanog nasilja.
Povijest Rijeke treba ispričati i iz ženske perspektive
Zajednička poruka devet izlaganja bila je da su žene kroz povijest Rijeke sudjelovale u gotovo svim područjima društvenog života, od gospodarstva i obrazovanja do književnosti, politike i humanitarnog rada, ali njihova prisutnost nije uvijek bila praćena odgovarajućim priznanjem i mogućnošću odlučivanja.
Konferencija je stoga otvorila i šire pitanje načina na koji pamtimo vlastitu prošlost. Povijest grada ne čine samo političari, industrijalci i velike povijesne prekretnice, nego i brojne žene čiji je rad oblikovao svakodnevicu generacija Riječana.
A ako su žene toliko pridonijele stvaranju Rijeke kakvu danas poznajemo, možda je krajnje vrijeme da im u povijesti grada pripadne i mjesto koje zaslužuju.
#Coppieters Foundation #Danko Švorinić #Laura Marchig #Slobodna Država Rijeka #Societa di Studi Fiumani #Žena: moćna ili nemoćna? Položaj žena u Europi i slučaj Rijeke #žene koje su oblikovale Rijeku
