Nije najveći problem što ljudi ne znaju, nego što su uvjereni da znaju dovoljno i pritom odbijaju mogućnost da nešto nauče. No jesu li za vlastito neznanje odgovorni samo pojedinci ili živimo u društvu koje neznanje sustavno proizvodi i potiče? O tim je pitanjima u Gradskoj knjižnici Rijeka govorila filozofkinja i bivša rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija, u predavanju „Od sapere aude do idiokracije“, održanom u sklopu programa „Radno čitanje“.
Glupani, idioti i glupi idioti. Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je riječ o uvredama kojima se svakodnevno tako olako razbacujemo, osobito kada govorimo o ljudima s čijim se mišljenjima ne slažemo. No iza tih pojmova krije se ozbiljno filozofsko pitanje: što je zapravo glupost, kako nastaje i zašto je u suvremenom društvu sve teže razlikovati znanje od neznanja?
Upravo su ta pitanja bila u središtu predavanja Snježane Prijić Samaržija, koja je, polazeći od knjige norveškog filozofa Larsa Fr. H. Svendsena „O glupanima, idiotima i glupim idiotima: zašto je važno kritički promišljati“, okupljenu publiku povela na put od prosvjetiteljskog ideala samostalnog mišljenja do današnje kulture neznanja, nepovjerenja prema stručnjacima i sve izraženijeg antiintelektualizma.
Predavanju je prethodilo izlaganje Nenada Ivića „Kritizirati kritičara“, a oboje je održano u okviru završnice ovogodišnjeg ciklusa „Radno čitanje“, posvećenog temi „Nešto je glupo“.
Glupost nije isto što i neznanje
Svendsenova podjela na glupane, idiote i glupe idiote, kako je objasnila Prijić Samaržija, zapravo je poziv na samopropitivanje. Glupani su oni koji ne razmišljaju, ne sumnjaju i uglavnom slijede druge. Idioti razmišljaju, pa čak i kritički propituju svijet, ali pritom dolaze do pogrešnih zaključaka. Najproblematičnija je treća kategorija, glupi idioti, kod kojih se pogrešno razmišljanje udružuje s bahatošću, arogancijom i uvjerenjem da već sve znaju.
– Nije važno samo što vjerujemo, nego i kako smo do toga došli. Zašto formiramo vjerovanja bez dobrih razloga, zašto donosimo zaključke koje zapravo ne razumijemo, zapitala se Prijić Samaržija, uvodeći publiku u područje epistemologije neznanja, filozofske discipline koja proučava nastanak i posljedice pogrešnih uvjerenja.
Posebno je naglasila razliku između običnog neznanja, odnosno nedostatka informacija, i normativnog neznanja, koje podrazumijeva odbijanje da se znanje stekne. Prvo se može ispraviti učenjem, čitanjem i stjecanjem novih spoznaja. Drugo je znatno opasnije jer proizlazi iz uvjerenja da već znamo dovoljno.
– Kako činjenicama popraviti takvo neznanje? Činjenice tu ne pomažu, stručnjaci tu ne pomažu. Što je onda cilj našeg obrazovanja, otvorila je nvoo pitanje Prijić Samaržija.
Pozivajući se na Kanta i njegov prosvjetiteljski ideal sapere aude, odnosno „usudi se znati“, upozorila je na svojevrsnu krizu prosvjetiteljstva. Premda danas raspolažemo gotovo neograničenim mogućnostima pristupa informacijama, to ne znači da smo spremniji koristiti vlastiti razum i prihvaćati argumente koji nam ne odgovaraju.
Društvo koje proizvodi neznanje
Možda je najvažnija poruka predavanja bila da odgovornost za neznanje ne možemo pripisati isključivo pojedincima. Ljudi svoja uvjerenja ne stvaraju u praznom prostoru. Na njih utječu društvo, mediji, politički i ekonomski interesi, digitalne platforme i okruženje u kojem svakodnevno primaju informacije.
– Neznanje nije samo nedostatak činjenica ili informacija. Moramo se zapitati nije li i društvo u kojem živimo odgovorno za stvaranje intelektualnog okruženja koje ljude potiče na pogrešna vjerovanja, istaknula je Prijić Samaržija.
Govorila je o spoznajno zagađenom okruženju, u kojem se pogrešna uvjerenja ne pojavljuju samo zbog nedostatka znanja, nego i zbog sustavnog širenja dezinformacija, manipulacija i sumnje.
Pritom nije uvijek potrebno ljude uvjeriti da je neistina istinita. Dovoljno je proizvesti toliku količinu proturječnih informacija da više ne znaju kome vjerovati.
Kao povijesni primjer navela je duhansku industriju, koja nije nužno pokušavala dokazati da pušenje nije štetno, nego je nastojala proizvesti sumnju u znanstvene zaključke o njegovoj štetnosti.
Slični mehanizmi djeluju i danas, samo u znatno složenijem i bržem informacijskom okruženju. Takvo stanje opisuje se pojmom cenzure kaosom, kada se istinite informacije ne moraju nužno skrivati, nego ih je dovoljno zatrpati tolikom količinom drugih informacija i dezinformacija da razlikovanje istine od laži postane gotovo nemoguće.
Internet nas zatvara u vlastita uvjerenja
Poseban dio predavanja bio je posvećen kognitivnim pristranostima, odnosno načinima na koje naše vlastito razmišljanje može postati prepreka razumijevanju stvarnosti. Ljudi su skloni birati izvore koji potvrđuju njihova postojeća uvjerenja. Čitamo portale koji misle slično kao mi, okružujemo se istomišljenicima i teže prihvaćamo argumente koji dovode u pitanje naš pogled na svijet.
– Ne volimo suprotna mišljenja, ona u nama izazivaju nelagodu. Tako postupno počinjemo živjeti u iluziji znanja, objasnila je Prijić Samaržija.
Društvene mreže i algoritmi dodatno pojačavaju te sklonosti, stvarajući informacijske balone i takozvane komore jeke, u kojima nam se neprestano vraćaju stavovi koje već zastupamo.
U raspravu koja je uslijedila uključio se i Nenad Ivić, upozorivši na važnost povijesne perspektive u razumijevanju današnje informacijske zagađenosti. Postavio je pitanje postoji li uopće spoznajno nezagađeno okruženje te podsjetio da propaganda, manipulacija i proizvodnja neprijateljskih predodžbi nisu nastali pojavom interneta.
Kao primjer naveo je srednjovjekovne epidemije kuge, tijekom kojih su Židovi bili lažno optuživani za širenje bolesti. Takve optužbe pokazivale su kako se strah, neznanje i društvene predrasude mogu pretvoriti u snažne mehanizme manipulacije i bez suvremenih komunikacijskih tehnologija.
Ivić je pritom naglasio važnost poznavanja prošlosti za razumijevanje sadašnjosti. Njegovo je upozorenje otvorilo pitanje koje nadilazi raspravu o društvenim mrežama: ako su ljudi oduvijek bili skloni predrasudama i manipulacijama, koliko se današnje društvo doista razlikuje od prethodnih?
Prijić Samaržija složila se da potpuno nepristrano mišljenje i potpuno nezagađeno informacijsko okruženje vjerojatno ne postoje. No upozorila je da je digitalna komunikacija bitno promijenila razmjere problema.
– Više dezinformacija dolazi do više ljudi, više je manipulacije i emocionalnog naboja. Što smo dulje na mrežama, što više reagiramo, to više hranimo taj mehanizam, upozorila je.
U tom se dijelu rasprave otvorila i važna razlika između nekritičkog prihvaćanja informacija i stvarnog kritičkog mišljenja. Ivić se, nadovezujući se na Schopenhauera, osvrnuo na opasnost da čovjek vlastito razmišljanje prepusti autoritetima, pa i knjigama, umjesto da razvija sposobnost samostalne prosudbe.
Može li AI razmišljati umjesto nas?
U raspravi je otvoreno i pitanje sve raširenije uporabe generativne umjetne inteligencije te opasnosti da joj ljudi postupno prepuste dio vlastitog razmišljanja.
Prijić Samaržija priznala je da na sva pitanja o dugoročnim posljedicama razvoja umjetne inteligencije još nema odgovora, ali je izdvojila zanimljivo zapažanje prema kojem su veliki jezični modeli najkorisniji ljudima koji već imaju dobro razvijeno znanje o području kojim se bave.
Takvi korisnici mogu postavljati kvalitetna pitanja, prepoznavati pogreške i kritički procjenjivati dobivene informacije.
– Moramo biti svjesni da nam veliki jezični modeli povlađuju. Opasnost je da počnemo misliti kako od njih dobivamo neovisno kritičko mišljenje, upozorila je Prijić Samaržija.
Posebnu zabrinutost izrazila je zbog mladih koji tek razvijaju sposobnost kritičkog razmišljanja, a umjetnu inteligenciju sve češće koriste kao zamjenu za samostalan intelektualni napor.
Usudimo li se priznati da ne znamo?
Ipak, predavanje nije završilo pesimističnom konstatacijom da je društvo nepovratno potonulo u neznanje.
Prijić Samaržija podsjetila je na važnost znanstvene, medijske, informacijske i epistemološke pismenosti, ali i na intelektualne vrline koje se ne mogu svesti na puko poznavanje činjenica. Znatiželja, otvorenost prema drugačijim mišljenjima, spremnost na samopropitivanje i intelektualna skromnost neke su od osobina koje nam mogu pomoći da se odupremo vlastitim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima.
– Nikada se ne treba uzimati preozbiljno, nikada smatrati da sve znamo ili da znamo dovoljno, poručila je Prijić Samaržija, ističući intelektualnu skromnost kao jednu od najvažnijih vrlina. Jer nije problem u tome što ne znamo sve. Problem nastaje kada prestanemo biti svjesni granica vlastitoga znanja.
A možda se upravo tu krije i najvažnija poruka večeri u Gradskoj knjižnici Rijeka. U društvu u kojem se toliko ljudi poziva na pravo na vlastito mišljenje, sve se rjeđe postavlja pitanje na čemu se to mišljenje temelji.
Svatko, naravno, ima pravo misliti što želi. Ali to ne znači da je svako mišljenje jednako vrijedno, jednako argumentirano ili jednako istinito. I zato možda najveća opasnost našeg vremena nije u tome što smo okruženi ljudima koji ne znaju. Nego u tome što sve teže pronalazimo ljude koji su spremni priznati da ne znaju.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
