TRAGEDIJA VLAKA 102
Znameniti hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić (1849.-1929.) objavio je 1878. godine u Zagrebu u Poučnoj knjižnici Matice Hrvatske knjigu Prirodni zemljopis Hrvatske. U toj vrijednoj knjizi slavni povjesnik obradio je stotine zemljopisnih zanimljivosti hrvatskih zemalja, medu ostalima i fenomene jadranskih vjetrova, a napose bure. Za tu prigodu poslužio se znanstvenim radom riječkoga gimnazijskog profesora Josefa Romana Lorenza (1825.-1911.) koji je zgodno zapisao:
Dodješ li u primorske strane zemlje hrvatske, riedko češ čuti, da tko pita: Kakovo li je danas vrieme; nego svatko če pitati: Kakov i koji vjetar duva danas? Primorci naši imaju i pravo. Nigdje možda na zemaljskoj kruglji ne uplivaju vjetri na vrieme i podneblje toliko, kakono upravo u primorskih stranah. Svaki vjetar ima tuj svoje posebne biljege, za svaki vjetar znadu, kakovo li vrieme donosi.
Nadalje, pišući o tegobama primorskih ljudi za burovitih dana, Vjekoslav Klaić veli:
Bura je medjutim u nas silnija; ona krši i razlama brodove na moru, ona ruši dapače i željeznice. Da je to istina, svjedoči nam grozna nesreća, koje se je g. 1873. dne 7. prosinca u pola devet sati prije podne na karlovačko-riječkoj željeznici kod postaje Meje blizu Bakra dogodila. (Klaić, Vjekoslav: Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1878, str. 355/356.)
Nesreća koju spominje vrli povjesničar privukla je našu pozornost zbog činjenice da je to bila prva nesreća na pruzi Rijeka – Karlovac. Naime, prisjetimo se da je pruga otvorena dana 23. listopada 1873., a s prvom jačom burom, kakvima naš kraj obiluje tijekom zimskih mjeseci, došle su i prve nevolje. U novoj su željeznici mnogi vidjeli jamstvo gospodarskog napretka grada. Postalo je jasno da za njom dolazi toliko žuđeni uvozno-izvozni boom robe, kapitala i ljudi. Monumentalno djelo kakvo je bila skupocjena riječka pruga, skeptici su proglašavali promašenom investicijom tvrdeći, između ostaloga, da je pruga neprikladna za surove zime Gorskoga kotara i buru Hrvatskog primorja.
Dana 7. prosinca 1873. obistinile su se crne slutnje.
DAN NESREĆE
U nedjelju 7. prosinca, jutarnji vlak za Budimpeštu pod brojem 102 u 7 sati i 20 minuta po redu je vožnje napustio riječki kolodvor. Dan je bio prekrasan, nebo vedro, čisto, bez ijednoga oblačka. Tek se osjetila slabija bura koja je puhala još od subote, 6. prosinca, dana svetog Nikole. Vlak je bio sastavljen od šest vagona i parne lokomotive. Kompozicija je prošla Pećine, Vezicu, Dragu i približavala se Meji. Na toj dionici željezničke pruge započela je puhati jaka bura. Pred samom Mejom, vlak je ušao u kotlinu gdje su se svi refuli sastali u jedan siloviti trak i svom jačinom udarili u posljednji vagon (navodno se radilo o poštanskom vagonu). Nekoliko trenutaka kasnije, tada već na nasipu, bura je strmoglavila vagon u ponor, a on je povukao i ostala četiri vagona s 24 putnika u duboki dolac prepun oštrih stijena i kamenja. Svih pet vagona vjetar je, onako razbijene u komade, raspršio na sve strane. Samo su teški metalni dijelovi vagona ostali na mjestu pada. Tri putnika na mjestu su ostala mrtva, dok su ostali pretrpjeli teže i lakše povrede. Od posljedica nesreće preminulo je još četvero ranjenika iz vlaka 102. Šesti vagon i susjedna mu lokomotiva, ostali su na tračnicama.
STRADALI MNOGI RIJEČKI UGLEDNICI
U Rijeku je žurno brzojavljeno da se dogodila teška nesreća i da će posebni vlak sa spasilačkom ekipom, između 15 i 16 sati, dovesti ranjenike i mrtva tijela stradalih putnika iz vlaka broj 102. Među nastradalim putnicima bili su izletnici za Fužine, većinom gospoda iz Hrvatske narodne čitaonice u Rijeci, koji su tu prosinačku nedjelju odlučili provesti u popularnom izletištu Riječana. Kada je posebni vlak došao na kolodvor okupljeni Riječani su među nastradalima mogli prepoznati ugledne sugrađane, poput riječkoga župnika i hrvatskoga pučkog pisca Ivana Fiamina (1833.-1890.) kojem su čestitali što se živ i zdrav vratio. Velečasni Fiamin se zahvalio na toplim riječima napomenuvši da mu je to bio najgrozniji dan u životu. Medu najtežim ranjenicima bio je profesor riječke hrvatske gimnazije Vjekoslav Novotny (1843-1928.), zatim blagjnik riječkoga carinskog ureda Silvije Bičanić i sušački posjednik Domijan s kćeri. Prilikom iznošenja tijela smrtno stradalih putnika, nastala je gužva, jer je okupljeno mnoštvo željelo vidjeti nije li možda nastradao netko od njihovih najmilijih. Nastradali putnici su neko vrijeme bili smješteni u stražarnici pored pruge.
NESPOKOJ RIJEČANA
Prva nesreća na riječkoj pruzi unijela je nespokoj medu Riječane, o čemu je opširno pisala riječka La Bilancia: „(…) da se občinstvo umiri, priopćujemo, da je naređeno svim postajama, neka paze, kako bura puše i neka javljaju može li vlak sigurno ići ili ne. Ako bude pogibelji, vlak ili neće ni poći iz Rijeke ili iz Karlovca, ili ako ga bura zateže na putu, stat će na prvoj postaji, dok se vrijeme ne utiša.“ I dok je u cijelom ondašnjem svijetu taj vrhunski izum XIX. stoljeća, kako je netko nazvao željeznicu, prometovao u bilo koje doba dana i godine, tu pred Rijekom jedna je bura bila dovoljna da dovede u pitanje daljnji napredak grada. O tome svjedoči i dopis Ravnateljstva prometa južnih željeznica br. 4499 od 14. prosinca u kojem stoji: „Počam od 14. prosinca t.g. obustavit će se potpuno promet noćnih vlakova br. 103. i br. 104. na karlovačko-riječkoj pruzi.“
KAKO PROTIV BURE?
Jedno je vrijeme na postaji Meja’bio postavljen „burni signal“, nekakva naprava čiji je glavni sastavni dio bila osjetljiva membrana, koja je prema jačini bure prenosila slabiji ili jači impuls koji bi postaji Fužine signalizirao intenzitet bure i na taj način označio stupanj opasnosti. No, ne zadugo, jer je bura na Meji iščupala i razbila „burni signal“. Željezničari su se na razne načine domišljali kako da se obrane od bure, koja u tom golome kraškom području nije nailazila ni na kakve zapreke. Jedan od pokušaja bio je i da se na kraju svakog vlaka prikače dva vagona natovarena kamenjem. Pri susretu s burom, na kolosijeku bi ostali samo teško natovareni vagoni i lokomotiva, ostale vagone bura bi izbacila s tračnica. Drugi je pak pokušaj bio da se između natovarenih putničkih vagona postave vagoni natovareni tračnicama. Ovi su vagoni ubacivani u Rijeci ili u Fužinama. No, ovo „rješenje“ stvorilo je novi problem – česta zakrčenja na pruzi.
Na koncu se netko domislio da se postavi „burnjak“ ili „burobran“ – kameni zaštitni zid – pa je tako između Meje i Plasa podignuto 14 burnjaka, ukupne dužine 2.100 metara te između Škrljeva i Meje tri burnjaka dužine 1.200 metara.
I još jedna zanimljivost. Naime, inženjer Petar Strohal, otac znamenitoga fizologa Rudolfa Strohala, predložio je izgradnju burnjaka još u rujnu 1872. godine.
Mjeseca rujna 1872. u vrijeme velikih školskih praznika pratio sam svoga oca Petra Strohala, koji je bio onda predstojnik (inžinir) riječko-bakarskog kotara (distrikta) Lujzinske ceste, za jednoga njegova nadziranja ceste. Podne nas je zateklo u selu Meji povrh Bakra, i otac me povede u gostionicu Kvaternikovu. Tu je već bilo više gospode, sve sami inžiniri, koji su radili na željezničkoj pruzi od Karlovca do Rijeke. Ova nas gospoda pozvaše odmah k svome stolu. Doskora se zametne živahan razgovor. Govorilo se njemački, jer su ta gospoda bili ili Nijemci ili Mađari. Najprije su ta gospoda vabila moga oca, kao izvrsna poznavatelja teritorija onoga kraja da prjede k njima na željeznici, i da ostavi Lujzinsku cestu. Kasnije se prešlo na gradnju same željezničke pruge. Pri toj je zgodi moj otac primjetio, da je šteta, kad grade prugu, da podjedno ne podižu jake bedeme protiv bure od Zlobina do Rijeke, na najopasnijim mjestima.
Na ovu su se primjedbu moga oca ta gospoda smijala i kazala mu da bi htjela vidjeti takovu buru, koja bi mogla srušiti željeznički vlak. Uostalom, tko će znati ta najopasnija mjesta protiv bure. Na to im je moj otac rekao, da im on jamči, ako ne podignu takvih bedema, da će već prve godine prometa na toj pruzi doživjeti, kako će bura baciti cio vlak u kakvu provaliju. Podjedno im je točno nabrojio sva ona najopasnija mjesta protiv bure od Rijeke do Zlobina, na kojima bi valjalo bedeme podići. Gospoda mu nijesu vjerovala, već su mu rekla, da se on šali i da primaju njegovu primjedbu o bedemima protiv bure kao šalu. (Strohal, Rudolf: Bura, Omladina, broj 5, Zagreb, 1931., str. 18)
Jasno, treba li to reći, tragedija vlaka 102 dogodila se upravo na mjestu koje je inženjer Strohal označio kao kritično.
Naslovnica: Facebook, Ljubitelji željeznice
#Meja-Škrljevo #riječka bura #Vlak 102 #željeznička nesreća
