Kao što je bilo spomenuto na samom otvorenju trodnevne konferencije pod nazivom „POSTCOLONIAL, DECOLONIAL, POSTIMPERIAL, DEIMPERIAL“ , 16. svibnja, na Filozofskom fakultetu u Rijeci – odabir Rijeke i Kvarnerskog zaljeva nije bio proizvoljan za njeno održavanje. Tom tvrdnjom, portal ArtKvart popratio je panel namijenjen povijesnoj rekonstrukciji i pregledu lokaliteta koji se tiču postimperijalne ostavštine na području Rijeke i Istre. Istoga dana, u 20:30 sati, u riječkom Art-kinu održana je projekcija filma „Brijuni – a Necromantic Theatre“, koji pseudo-psihoanalitičkim pristupom zadire u tokove biografija dviju središnjih ličnosti brijunskog otočja – Paula Kupelwiesera i Josipa Broza Tita. Povjesničar i docent na Odsjeku za Talijanistiku, Ivan Jeličić, tim se povodom osvrnuo na svoje izlaganje, tematizirano postimperijalnim značajkama i nasljeđem talijanstva fašističke Rijeke. Izlaganje je održano u sklopu okruglog stola „Dekolonijalnost i imperijalni zagrobni životi na istočnom Jadranu“, na kojem su, uz vodstvo moderatora Vjerana Pavlakovića, izlagale i Angela Ilić, na temu „Kolonizirano, civilizirano, dijeljeno? Imperijalna nasljeđa crkava u Mađarskoj u službi mađarskih kolonijalnih ambicija u Rijeci“, Martina Carusso, na temu „Dekoloniziranje života identifikacijskih fotografija u jadranskim graničnim područjima: Od fašizma do post-Jugoslavije“ te Vanni D’Alessio, na temu „Izazovi nacionalnih integracijskih diskursa u kasnoj i posthabsburškoj pluralnoj Istri i Rijeci“.
Jeličić se u svome izlaganju posvetio Župi sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, koja je 1930. godine, na šestu godišnjicu aneksije grada Rijeke Kraljevini Italiji, inaugurirana kao zavjetna grobnica za pale talijanske vojnike u Prvom svjetskom ratu, preminule za Rijeku. Grobnica, na kojoj je, prema projektu arhitekta Brune Anghebena, 1934. godine podignuta crkva, postala je prepoznatljiv vizualni element novonastalog i neospornog talijanskog nacionalnog i fašističkog karaktera grada. Njezina uloga nije bila samo vizualna; područje oko grobnice također je postalo mjesto za proslave i rituale fašističke Italije na lokalnoj razini. Ispod fašističkog i nacionalnog narativa, bit izlaganja činile su osobe sahranjene, uklonjene ili isključene iz grobnice, kao i projektant Crkve, čiji je identitet, unatoč forsiranom talijanskom narativu, usko vezan uz Austro-Ugarsku Monarhiju. Namjera izlaganja bila je osvijetliti značajke i naslijeđe Austro-Ugarskog Carstva u poslijeratnoj Rijeci, te je analizom biografija pokopanih i politikom sjećanja omogućeno praćenje prikrivene postimperijalne povijesti grada.
Možeš li reći više o predmetu svog interesa i istraživanja?
Moje izlaganje i istraživanje nadovezuje se na ERC Nepostrans projekt čiji sam nekadašnji član, a koji se bavi promatranjem povijesti iz lokalne perspektive, tranziciji iz Austro-Ugarske prema novijim nacionalnim državama. Razdoblje uključuje period sloma Monarhije do 20-ih godina 20. stoljeća. Moja perspektiva, samim time je Rijeka i njezina okolica – konkretnije, područje koje je postalo dio Italije. Prilikom tih istraživanja zainteresirao sam se za Crkvu sv. Romualda i Svih Svetih, pobliže određeno – za kosturnicu talijanskih vojnika, jer je mjesto koje je službeno bilo prezentirano kao simbol talijanstva Rijeke, zbog toga što su tamo pokopani mučenici umrli za talijanstvo Rijeke. Međutim, kada se pogleda projektant grobnice i Crkve te njegovi suradnici, vidimo kako su te osobe duboko povezane uz austro-ugarski kontekst. Osobe koje su pokopane u grobnici, zapravo svjedoče kompleksnosti riječke povijesti i poveznici s Monarhijom, koja ne ide u korist isključivo talijanskom narativu.
Ako govorimo o postimperijalnom nasljeđu na riječkom području, koje lokalitete možeš istaknuti?
Ovisno o tome koliko dugo vodimo računa o vrsti kontinuiteta. Unutar projekta fokusirali smo se na međuratno razdoblje do kraja 20-ih godina. Međutim, primjer postimperijalnog kontinuiteta jest sama ta crkva, jer i dandanas postoji i sagrađena je od strane nekoga tko je formiran u austro-ugarskom ambijentu pa je samim time simbol postimperijalnog kontinuiteta. Takvim primjerom jest i dvoglavi orao grada Rijeke koji je ponovno preuzet sredinom 90-ih godina, dandanas to je imperijalni simbol habsburškog razdoblja koji je prihvaćen simbolom grada Rijeke, premda i oko toga postoje određene razmirice. Za razliku od socijalističkog razdoblja kada dvoglavi orao nije upotrijebljen kao simbol, nakon 90-ih je preuzet. Primjer promjena koje su došle postimperijalnim razdobljem u Rijeci, vidljiv je i s Drenovom. Imamo gornju i donju Drenovu, koja je plod toga što je nakon kraja Prvog svjetskog rata Drenova podijeljena između talijanske Drenove i Drenove koja je pripala Kraljevini SHS. Taj rascjep postoji i danas. Postoji crkva koja je na Drenovi naknadno sagrađena, u dijelu koji je nije posjedovao, kao što imamo i dva groblja. To možda i ne pripada toliko postimperijalnom kontinuitetu, no to je posljedica raspada imperija carstva i stvaranja nacionalnih država. Također, specifičnost je Rijeke, koja je politički bila artikulirana kroz autonomaštvo, preživjela u nekim drugim oblicima – u vidu mentaliteta prije svega. Za primjer možemo uzeti i period međuratnog razdoblja, dobar dio osoba koje su prevodile sa mađarskog na talijanski bio je iz Rijeke, jedino je Rijeka bila dio tog konteksta u kojem se, kada je bila dio Italije, znao mađarski, što se s vremenom izgubilo. Slobodna država Rijeka, jednako tako, može biti gledana kao kontinuitet imperijalnog razdoblja, jer je činjenica da je Rijeka za vrijeme Austro-ugarske nagodbe postala corpus separatum – izdvojeno tijelo unutar Kraljevine Ugarske s posebnim statusom. To je u novom međunarodnom kontekstu zasigurno imalo uloge u tome da 1918./1920. godine Rijeka postane zasebna država, uz jedan čitav niz drugih razloga. Što se infrastrukture tiče, željeznica pripada spomenutom nasljeđu, za čiju smo 150. Obljetnicu povezivanja Rijeke s Pivkom i Karlovcem pa i ostalim gradovima, također održali konferenciju.
Kako se film „Brijuni – a Necromantic Theatre“, uklapa u narativ konferencije?
Film je bio veoma zanimljiv, provokativan do neke razine, čime se referiram na postavljeno pitanje iz publike vezano uz portretiranje lika Tita. Stajališta sam takvog da, tkogod da pogleda film, zamijetit će kako se tu ne radi o apologetskom pristupu, već kritičkom i umjetničkom, te ironičnom do neke razine. Postojale su dileme o portretiranju; zašto lik Tita nije bio dovoljno negativan, dok se s druge strane nije postavilo pitanje o nedovoljno realnom portretiranju Kupelwiesera. Brijunski lokalitet zanimljivo je prikazan, jer oko Brijuna možemo postaviti pitanje; koliko oni predstavljaju vrstu kolonije, uz promišljanje o tome što kolonija jest i kako funkcionira. Čak je i rečenica „Tito je posljednji Habsburgovac“ amblematična za interpretaciju u vidu kontinuiteta samih Brijuna.
Film fragmentarno prikazuje otočje Brijuna od njegovog otkupa od strane Paula Kupelwiesera do Titovog preuzimanja koji je otočje učinio svojom službenom rezidencijom, ali i sjedištem Pokreta nesvrstanih. Redatelje, Behzada Khosravi Noorija i Magnusa Bärtåsa, otočje je privuklo zbog njegove višedimenzionalne povijesti, ali i zbog papagaja Kokija, čije je neprestano uzvikivanje „Tito!“ i obraćanje duhu Tita, redatelje asociralo na jeku povijesti sazdanu u živućem biću, kao i na svjedoka prolaznosti političkih mijena. Film je izrazito slojevitog značenja, korištene su povijesne činjenice, ali i subjektivna interpretacija koja se očituje kroz repetitivni soundtrack te melankolične kadrove koji u jednom trenu prikazuju dinamiku flore i faune uz njihov simbolički, politički značaj, a zatim, njihovu ustajalost. Većina životinja na otočju darovana je, što je nekada bila politička praksa, pa samim time, otočje čini nepresušivom baštinom postimperije. Film je sačinjen od monologa dvaju spomenutih, preminulih povijesnih ličnosti, koji prepričavaju svoje vrijeme posjedovanja otočja i njihovu bit na području Europe, što se očituje u naslovu filma – „a Necromantic Theatre“. Redatelji su koristili dnevnik Kupelwiesera za njegovo portretiranje, te usmenu i pismenu predaju za portretiranje lika Tita.
Više informacija o filmu nalazi se na sljedećoj poveznici.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
