Dvoboj kao poželjno rješavanje sporova smatrao se nekoć pitanjem časti. To je bilo prokušano sredstvo kojim se iskušavala odvažnost časnika, koji je trebao biti pripravan da se suoči s iznenadnom smrti. Upravo je dvobojem okončan mladi život odvjetnika Erazma Barčića
Odvjetnik Erazmo pl. Barčić-Japranski mlađi, rođen 9. lipnja 1830., osnovnu i srednju školu pohađao je u Novom Vinodolskom, Rijeci i Zagrebu, a ispit zrelosti položio je u rodnom gradu.
Nakon završene srednje škole, krenuvši očevim stopama, započeo je studij prava u Beču, kojeg potom nastavlja u Zagrebu. Nažalost, zbog političkih je razloga morao napustiti tamošnje Sveučilište. Budući da u domovini nije više mogao nastaviti školovanje, odlazi prvo u Innsbruck, a potom u Graz. Na Sveučilištu u Grazu stekao je doktorat pravnih znanosti. Za studija u tom gradu (1886.) članom je i predsjednikom Akademskog zabavnog literarnog društva Hrvatska. Godine 1886. objelodanio je izvještaj o radu spomenutoga udruženja za razdoblje od 1882. do 1886. tiskan u Beču, u almanahu Zvonimir.
Zbog svojih političkih uvjerenja Barčić je već kao student doživio mnoge neugodnosti. Radilo se zapravo o tome da svoje nacionalno opredjeljenje nije prikrivao kao ni svoj otvoreni animozitet prema Habsburgovcima. Austrijsku je dinastiju prezirao a njihovu državu smatrao izravno odgovornom za brojne povijesne nepravde učinjene njegovu narodu. Stoga mu bijaše mrska i služba u austrijskoj vojsci, gdje tijekom jednogodišnjega služenja nije želio prihvatiti status podčasnika ili časnika, premda bi ga prema svom obrazovnom statusu bio mogao steći.
Završivši studije vraća se u rodni grad, gdje djeluje kao odvjetnik i istovremeno sudjelovao je u političkom životu grada, baveći se i publicističkim radom. Surađivao je u listovima Hrvatska (Sušak-Zagreb), Kvarner i Agramer Tagblatt (nije se potpisivao). Na riječkom općinskom sudu isticao se, poput svoga oca, kao darovit govornik. Stanovao je u stanu svojih roditelja, na prvom katu Gorupove kuće na Ürmenyjevu trgu (Piazza Űrmeny), iznad Caffé Orienta, nedaleko gradskoga kazališta.
Erazmo Barčić mlađi poginuo je 9. ožujka 1892. u dvoboju s predsjednikom riječkog veteranskog društva Eduardom Schäedleom, s kojim se sukobio zbog političkih razmirica. U Matičnoj knjizi umrlih Rijeke upisano je tada u rubrici mladićeve smrti: „da arma de fuoco ex vulnere in duello mortus“. Taj žalosni i neočekivani događaj odjeknuo je doslovno poput groma iz vedra neba, izazivajući nevjericu i neizmjernu tugu u Rijeci, Sušaku, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i drugim krajevima Hrvatske. Bio je sin istaknutog saborskog zastupnika i govornika, pravaškog političara i uglednika, osobe općepoznate u javnom životu. Čak su i oni koji se za života nisu slagali s njegovim stavovima, odjednom, potreseni tragedijom, ostali bez riječi. Povod koji je doveo do nesporazuma bio je, kao što to već često biva, prilično bezazlen. Banalan i slučajan nedjeljni susret u jednoj krčmi na Trsatu izrodit će se u strašnu tragediju. Sve je počelo kada je mladom Barčiću pristupio tadašnji predsjednik riječkog Društva vojnih veterana, predloživši mu da se i on učlani u spomenuto društvo.
Na temelju iscrpnih vijesti iz tadašnje periodike, riječke i zagrebačke, moguće je rekonstruirati pojedinosti koje su dovele do dvoboja, kao i posljedice koje je taj nesretni događaj imao ne samo na Rijeku nego i čitavu Hrvatsku. Održavanje dvoboja prva je kratkom viješću najavila riječka La Bilancia, u broju 57. od 8. ožujka te godine: „Poslije incidenta što se dogodio prošle nedjelje na Trsatu, gospodin Eduard Schäedle, predsjednik Društva vojnih veterana, poslao je posjednicu gospodinu dr. Erazmu Barčiću mlađem, koji ju je prihvatio. Dvoboj će se održati danas ili sutra.“ CITAT Idućega pak dana spomenute novine donose vijest o tragičnoj pogibiji mladoga Barčića:
„Danas, oko 3 ¾ održao se je na lokalitetu Štefani (località detta Stefani), iznad naše međe, na istarskom teritoriju, točnije na poljani u vlasništvu Josipa Štefana (Giuseppe Stefan), dvoboj pištoljima između gospodina Eduarda Schäedlea, predsjednika Društva vojnih veterana, i gospodina dr. Erazma Barčića mlađega.
Motiv dvoboja naznačili smo jučer. Kao sekundanti gospodina Schäedelea ondje su nazočila dva časnika Jelačićeve pukovnije, a za gospdina Barčića dva odvjetnika iz našega grada. Zajedno sa dvojicom sudionika i sekundantima na mjestu održavanja dvoboja bila su još dva liječnika, također iz našega grada.
Uvjeti dvoboja bili su sljedeći: izmjena hitaca na četrdeset koračaja udaljenosti, s pravom prilaska za daljnjih deset koračaja.
Nakon što su oko 3 ¾ sekundanti dali znak za otvaranje vatre, dvojica protivnika približila su se svaki za pet koračaja, pritisnuvši svoje okidače: zrno iz oružja gosp. Schäedlea teško je prostrijelilo protivnikova prsa, te se gospodin Barčić odmah stropoštao na zemlju; oružje gospodina Barčića je nasuprot tome zatajilo. Liječnici i sekundanti odmah se okupiše oko paloga čovjeka; prvi mu rasgrnuše prsluk i košulju, ustanoviše ranu, utvrdiše njenu ozbiljnost, te posvjedočiše da se tane zabilo u prsa, te da ga nije moguće odmah izvaditi dok je (ranjenik) na nogama.
Ranjenik je prenesen na rukama u kočiju, što je stajala ondje uz još jednu, te bijaše odvezen u Rijeku, u prebivalište svojih roditelja, gdje će malo potom izdahnuti.
Tragičan kraj mladoga doktora izazvao je u gradu silnu žalost.“
„Vijest o tragičnom ishodu dvoboja“, pisala je sutradan La Bilancia, „što je prekinula jedan život u cvijetu mladosti i bacila u očajanje jednu staru riječku obitelj, ostavit će odmah nakon što se proširila vrlo dubok dojam na pučanstvo. Posvuda su se mogle vidjeti grupe ljudi kako razgovaraju i raspravljaju o događaju; na Adamichevu trgu (Piazza Adamich) i drugim mjestima u središtu grada ljudi se okupljahu kao na velikim prigodama i naš dnevnik, nakon što se objavio u šest sati poslije podne, pohlepno se čitao u kavanama i na ulicama. Oko šest sati poslije podne u pokojnikov stan došla je pravno-medicinska komisija, u kojoj bijahu državni tužilac dr. Varady, sudac Bolmarčić (Bolmarcich), zapisničar Benussi, liječnici dr. Grossich i dr. Dell´Oste. Ovi potonji ustvrdili su da je smrt prouzročila rana u predjelu srca, te da je zrno probilo pluća i možda srce, i potom izašlo s druge strane kod lijeve pazušne kosti (…) Truplo je izloženo u sobi, pretvorenoj u osvijetljenu kapelu, u stanu Barčićevih na prvom katu Gorupove kuće na Ürmenyjevu trgu. Uređenje prostora bijaše povjereno pogrebnom poduzeću Zimolo.“
Na dan posljednjeg ispraćaja mladoga patricija i nebo nad Rijekom imalo je nekakav zlokoban izgled. Kao da je i ružno vrijeme željelo iskazati neko svoje tajanstveno negodovanje zbog tog pretužnog događaja. Ulice su bile prljave („piene di fango“) od nevremena što je bjesnilo prethodne noći. „Vrijeme se inspiriralo žalobnim prizorom“, zamijetio je dopisnik La Bilancie, „Nebo bijaše pokriveno crnim prekrivačem, snažan vjetar tresao je udove i činio da potrhtavaju, more mrko i nemirno, slalo je prema obalama odjeke svoga gnjeva. Pogrebno jutro, tužno, turobno!“
Istaknuta fotografija: livada na kojoj se održao posljednji riječki dvoboj
#dvoboj #Erazmo Barčić #Na današnji dan #Rijeka
