Pod stijenama Kantride pisala se sportska povijest Rijeke. Zahvaljujući mladosti Sušaka nekadašnji kamenolom, što je bio u vlasništvu tvrtke Schwarz&Gregerson pretvoren je u nogometno igralište, jedinstveni amfiteatar s jedne strane okružen stijenama kamenoloma dijelom zaslužnog za izgradnju riječke luke, s druge strane morem. Doživjela je Kantrida nekoliko rekonstrukcija, bilo je i nekoliko pokušaja rekonstrukcija, ali nitko nikad nije pokušao ovu jedinstvenu građevinu, koju su mnogi izbori svojedobno svrstavali među zanimljivije stadione svijeta, pokušati zaštititi kao povijesno kulturno dobro. Možda je pravo vrijeme za to jer Kantrida i nogomet u Rijeci su način života.
Dana 10. studenoga 1911. „Novi list“ donosi: „Pišu nam iz Sušaka: Od nekog se vremena može opaziti kako se je udomaćena engleska igra „football“ (nogomet) liepo razvila u Rieci, a osobito u Sušaku, gdje nogometna družba „Victoria“/„Sokol“ dotjeraše tu igru do liepe savršenosti. I nemamo ništa protiv toga – što više – to nam je milo. No ovdje treba upozoriti na jednu pogubnu pretjeranost koja u najvećoj mjeri zahvatila sušačku mladež. Rekoh nijesam motivan umjerenom gonjenju nogometaša, blago gonjenje nogometa jedino se može zvati korisnim, no sušačka gimnazijska mladež u svojoj strasti za tom igrom prelazi u škodIjivu vangraničnost. Pogledajmo bilo koji dan, bilo u koje i kakvo vrijeme gimnazijski trg – vječno na njemu po 20-30 đaka već od 2 sata (tek što su doručali) pa dok se smrači neumorno, bez prestajanja trči za loptom. Takova pretjerana igra je nesretno pogubna za mladež. Ne gledajući na razdiranje obuće i odjeće (jer i na udarci bilo za kamenjem ili čime drugim isto se tako trči) ona veoma ugrožava zdravlje dječakovo.”.
PRUSI KAO UZOR
Na Rijeci u to doba postoje „Olimpia“, „Concordia“, „Alba“, „Libertas“, „Atletico“, „Liburnia“ sastavljene od riječkih Hrvata i Talijana, zatim „Tordwes“ i „Tornai“ od riječkih Mađara, u Opatiji Slovenci imaju „Slovenski športski klub“, a Nijemci „Abbazianer Football Club“ i „Vorwarts“. Ova babilonska kula zasigurno ima svoje korijenje u 19. stoljeću, stoljeću nacionalnih revolucija. Naime, početkom toga stoljeća Prus Friedrich Ludwig Jahn izradio je model tjelesnog odgoja kroz veličanje pripadnosti nacionalnoj zajednici. Jahn, žestoki domoljub i borac protiv Napoleonovih trupa sačinio je gimnastiku, koja je trebala biti osnovom borbe za neovisnost naroda potlačenih stranom dominacijom. U svome djelu iz 1810. „Deutsches Volkssturm“ zalagao se za odbacivanje stranog naziva „Sport“, promovirajući germansku kulturu udruga „Turn“, poput „Sokola“ u slavenskim zemljama. Naime, na tom mjestu mladež je kroz iste odore, iste vježbe, iste rituale iskazivala pripadnost istoj nacionalnoj zajednici. Dakle, „Turn“ je bio onaj put kojim su kročili naraštaji ne bi li i tako iskazali moralnu obvezu prema obrani nacionalnih interesa i ljubavi domovini. Jahnov model postao je popularan u cijeloj Europi, osobito nakon njemačke pobjede kod Sedana 1870. godine nad francuskom vojskom Napoleona III pruski obrazac nadmoći postao je polaznom točkom za veliki dio europskih nacionalnih (nacionalističkih) pokreta. Tako u Francuskoj nalazimo udruge koje nose imena velikih nacionalnih mitova; „Pour la France“, „Patre et Nation“, „Les Enfants du Rhone“, također u Italiji; „ProPatria“, „Cavour“, „Umberto I“, u Čeha „Slavija“ ili čak ime praške „Šparte“ koje je postalo sinonimom borbe za nacionalnu stvar. Dakako, slavensku. Ukratko, raditi gimnastiku značilo je stvarati naciju, što je i bilo jedno od najvećih djela devetnaestog stoljeća.
U ovom kontekstu jasni su nam razlozi zbog kojih je evidentno iredentistička udruga „La Giovane Fiume“ imala odjel za „calcio fiorentino“. Baš kao što su Irci, opirući se „engleskoj invaziji“ stvorili svoj „Gaelic football“, igrajući i rukama, da bi pokazali da oni nisu nimalo slični mrskim im Englezima.
OD PLATZA DO STADIONA
Nogomet se igrao gdje god je postojao kakav „pIatz“, na Školjiću, „Fondo Rinaldi“, Pioppi – Pod Jelšun, Pehlinu, Plasama. Sušački klubovi su dolazili na utakmice „preko mosta“ kao i riječki „oltre ponte“. Tragajući za pogodnim stadionom nogometaši „Victorije“ uspijevaju od kastavske općine ishoditi dozvolu za uporabu zemljišta na Kantridi. Na mjestu predviđenom za igralište je bio kamenolom, nastao za potrebe izgradnje riječke luke. Tvrtka Schwarz&Gregerson, koja je imala u najmu kamenolom, dopustila je sušačkim nogometašima da izgrade igralište. Troškovi su bili oko 1200 kruna, a klupska blagajna je imala svega 74 krune. No, ipak, građanstvo Sušaka pomoglo je dobrovoljnim prilozima svoje pulene i osposobilo teren za igru. Dan otvorenja igrališta na Kantridi bio je 1. lipnja 1913. godine. Kao gosti su nastupili igrači „Prvog Hrvatskog Građanskog Športskog kluba” iz Zagreba, tada treće plasiranog na ljestvici Hrvatske i Slavonije. Igrače „Građanskog” dopratili su njihovi zagrebački navijači. Radi sigurnosti gostujućih igrača, uprava „Victorie“ prevezla ih je barkama i motornim čamcima od Sušaka do Kantride. Tako su izbjegnuti mogući incidenti s onim Riječanima koji nisu simpatizirali Zagrepčane. Godine 1928. motornim čamcem je „zbrisao“ s Kantride nogometni sudac Ferro iz Ferrare. Pomenuti je nepravedno poništio tri gola „Fiumani“ koja se borila za ostanak u Prvoj ligi. Pred razjarenim navijačima i igračima sudac je morao pobjeći brodom u Opatiju.
NEMILE SCENE
U svome „Osvrtu na sportsku djelatnost omladine Sušaka-Rijeke u godinama prije Prvog svjetskog rata“ dr. Ante Medanić sjeća se da su nogometne utakmice „Viktorije“ s riječkom „Olimpijom“ i „Glorijom“ bile prave bitke, a bilo je i fizičkih razračunavanja, no zato su one, igrane s kadetima Carsko kraljevske Vojno pomorske akademije u Rijeci bile „vrlo fer utakmice“. Naravno, ne bez razloga, kadeti s Akademije, bili su u savršenoj tjelesnoj spremi pa bi svaka konfrontacija bila pogubna po domaće mladiće. U posjet „Victoriji“ jednom prigodom došla je ekipa iz Italije, momčad „Vincenze“. Bila je to utakmica, što bi danas rekli, „visokog rizika“. Premda su bili gost, talijanski igrači imali su podršku domaćeg riječkog pučanstva, barem onog dijela koje se osjećalo Talijanima, Hrvati iz riječke okolice i dakako iz Sušaka, nisu im ostali dužni. Igralište je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, okićeno cvijećem, nacionalnim i klupskim zastavama, a njihova skandiranja prepuna političkih parola. Golom Veljačića „Victoria“ je povela, potom je „Vicenza“ izjednačila, no „Victoria“ opet postiže zgoditak. Deset minuta prije konca susreta dolazi do velike tučnjave medu navijačima, a igrači pod pratnjom redarstvenika napuštaju teren. Konačan rezultat bio je 2:1 za „Victoriju“.
TRAMVAJOM DO KANTRIDE
Da bi vidjeli „Viktoriju“ na Kantridi Sušačani su morali prijeći most na Rječini i pješačiti do Kantride ili sjesti na tramvaj na Školjiću (ili Fiumari) i iskrcati se tek na zadnjoj tramvajskoj postaji tik iza brodogradilišta, potom prijeći, granicu i ući u „Kustenland“, Austrijsko primorje (kamo je spadala općina Kastav i zemljište nogometnog igrališta Kantrida) pa nastaviti do samog igrališta na Kantridi. Bio je to odveć dug i uzaludan put ako bi susret bio otkazan. Stoga bi prvi na Rijeci bio obaviješten vlasnik knjižare Adolf Hromatka, znani promicatelj „slavenske stvari“. On bi izvjesio crnu zastavu na izlog svoje knjižare na Korzu (na mjestu ex voćarne Višnja) u znak „žalosti“, zapravo pošteđujući riječke i sušačke navijače „Viktorije“ hodanja i vožnje do Kantride. U vremenu do Prvog svjetskog rata riječko-sušački ljubitelji nogometa su vidjeli mnoge poznate nogometaše iz Engleske, Italije, Mađarske i Češke. Za trajanja Velikog rata (1914-1918) nogometaši koji nisu bili na ratištu priređivali su utakmice u korist „Crvenog križa“, ratnih invalida i ratne siročadi. Osnovana je u „Caffe Maritimo“ u zgradi Radio Rijeke, dana 30. travnja 1917. kao „C.S.Dotta“ (službeno postoji od 17. siječnja 1918.). „Doria“ je preimenovana u „Gloriju“ i kao takva postoji do 1926. godine. I dok je „Olimpija“ slovila kao protalijanski klub, „Glorija“ je bila pravi fijumanski klub. Njihovo igralište se nalazilo na „fondo Rinaldi“, na prostoru današnje Tesline i Cambierijeve ulice.
OLIMPIA PRVAK SLOBODNE RIJEČKE DRŽAVE
Izuzetno bogat sportski i nogometni život odvijao se za vrijeme D’Annunzijeve riječke epizode. Već 21. rujna 1919. godine na stadionu na Kantridi je odigrana utakmica Fiume i Olimpije, a prihod je išao u korist Legije riječkih dobrovoljaca. U Rijeci tada postoje; Alba, Arx, Virtus, Tarsia, Esperia, Edera, Libertas i Juventus Enea. Bilo je to dovoljan broj ekipa da se utemelji nogometno prvenstvo Rijeke koje je i osnovao Nogometni odbor riječkih sportskih društava. Prvenstvo je započelo 25 siječnja, no kako su sve utakmice odigravane na Kantridi, nije se moglo igrati po principu redovnih kola, što je rezultiralo opadanjem interesa za to prvenstvo.
Odlaskom D’Annunzija iz grada stvorena je nova Slobodna Riječka Država, no gradsko prvenstvo se nastavlja i završeno je 10. travnja 1921. godine, kada je u odlučujućoj utakmici „Olimpija“ savladala „Gloriju“ 1:0 i tako postala nogometnim prvakom. Momčad „Glorije“ je bila prva momčad novostvorene države koja je odigrala međunarodnu utakmicu; zapravo dvije utakmice, 27. i 28. ožujka 1921. godine s klubom „Sportmen Milanesi“ iz Milana.
Nažalost, prostor ne dozvoljava da se ova priča dovrši do kraja da kažemo koju riječ o „Fiumani“ koja je nastala fuzijom dvaju gradskih rivala, „Glorije“ i „Olimpije“, o njihovim fantastičnim igračima poput Rodolfa Volka, kasnijeg bombardera „Rome“, Ezia Loika koji je igrao za „Azzure“ i „Torino“ (smrtno je stradao u tragediji kod Superge), braće Marija i Giovannija Varglien, koji su igrali za „Juventus“, Marcella Mihalicha u „Napoliju“ i mnoštva drugih igrača koje su kupovali veliki klubovi.
