Prolazili smo nekom malom, prljavom ulicom kada mi na podu sjedeći tamnoputi, nakrekirani čovjek vikne: “HOLA ITALIANO!”. I pomislim: “Stvarno, ovo je grad mogućnosti!”. Ja s dva metra sijedo/crvenokosog/blijedo/ružičastog švedskog profila mogu biti latino Talijan, a da ni prstom ne maknem. Genijalno.
Vidjelo se nebo, šafrani, zumbuli. ljubičice i hrpa cvijeća kojemu ne znam ime nicala je po zemljanim parkovima. Mračne oči na ulazima parkova veselo su šaptale: “Dope, dope, dope, Mister, dope, dope!”. U grad sam stigao mamuran, nenaspavan i derutan, tako da sam se kraj ostataka ZIDA osjećao sasvim normalno. Posjetiti Berlin nakon trideset i dvije godine i imati u džepu više od 10 maraka bilo je uzbudljivo. Naravno, ponuka te da i razmišljaš o tih trideset i dvije godine. O sebi, ne o gradu. Grad je tamo gdje je i kakav treba biti. Pun je prošlosti i nevolja, ali je pun promjena i budućnosti… (JM… du bist so clever). Gdje god kročiš ne možeš ne zamišljati što se sve tu zbivalo ili se moglo zbivati.
Propješačili smo grad uzduž i poprijeko i previše.
Ukratko: sve prizemlje Berlina je neki food, drink, eat i još eat… i sve je sold out… ljudi cijelog svijeta grizu kebab dok im nad glavom prolazi vlak, U-Bahn, S-Bahn i još neki Bahn… Turci u kebab-radnjama gledaju sapunice ili slušaju njihove cajke i plešu i veselo režu vrteće meso…. svaka treća osoba na ulici ima bocu pive u ruci… beskućnici čitaju knjige zamotani u 67 deka i 24 skafandera… u parku djeca šeću kozliće i ponije… rent-a-animal… dok roditelji puše joint… Njemačka je “dopustila” konzumiranje trave, ali kažu da neće to dugo trajati… smoke fast and smoke now… neke vožnje U-Bahnom između kvartova traju i sat vremena… Berlin-Alexanderplatz je tamo, ali nije više derutan kao u Fassbinderovoj seriji… Reichstag… Brandenburger Tor… Checkpoint Charlie… su tamo još uvijek… Spree klizi kroz grad još uvijek… iz podruma lupa techno… i grad je krcat foto-kabina i ljudi se slikaju… grad ima i crazy-disco kabine… kao telefonska… ubaciš eura koliko misliš… uđeš i stisneš dim i reflektore i glazbu i drmusaš se… mislim da bi to oko Sabora u Zagrebu trebali postaviti… za njih, ne za nas… (JM…du bist so clever 2)… čaša vina je četiri eura… butelja vina u marketu od tri eura pa gore… karta za vlak oko 2,50 eura….
Postoji stari doku-fiction o Berlinu, “Schwartzfahren” (crna vožnja ili švercanje)… u U-Bahn uđe tamnoputi čovjek i sjedne kraj neke stare Njemice koja mu odmah počne srati… da što koji kurac oni naseljavaju Njemačku… ništa ne rade… žive na socijali… ne znaju i ne uče jezik… i da se švercaju u U-Bahnima… blablablaser. Njemica je u ruci držala voznu kartu i tamnoputi čovjek joj… napižđen… uzme kartu i proguta je… ova to nije skužila. Kad je stigla kontrola… Njemica počne vikati kako je imala kartu i da šta joj ne vjeruju… uglavnom izbacili su je van i rekli joj neka se otrijezni… tamnoputi je izvadio pokaznu i sve cool (ne znam zašto ovo, ali malo je smiješno).
Slušati “Heroes” Davida Bowieja u istom prostoru i na istim zvučnicima gdje to Bowie smislio i snimio je bilo uzbudljivo. HANSA-TON-STUDIOS… Kothener (s umlautom na o) Strasse 38… legendarni berlinski studio gdje su nastale mnoge legendarne snimke… by the Wall. Srećom voditelj ture po studiju je smart i pustio je i Einsturzende Neubauten, koji su isto tamo snimali. Ostatak “turaša” su audio-psihopati koji su se uglavnom zanimali za dosadni U2.
LUNCHKONZERT u foajeu Berlinske Filharmonije… Herbert von Karajan Strasse 1… besplatni koncert za kojeg dodatno iskipaju manjerke s hranom… ljudi masovno jedu… sjede naokolo po velikom foajeu… jedinstvena prilika za slušati Haydna, Philipea Gauberta i Carla Mariju von Webera uz miris gulaša, berlinske maneštre i noodlesa s povrćem… izvodio je Trio Phi… flauta… violončelo… klavir… plus miris.
DEUTSCHE KINEMATHEK – MUSEUM FUR (s umlautom na u) FILM UND FERNSEHEN… Potdsdamer Strasse 2. Muzej filma i televizije… četiri kata povijesti… maketa one droid žene iz Metropolisa, maketa Fitzcarraldova broda, Marlene Dietrich haljina, starih scenarija, replika filmskih setova, Fritz Langovih pisama etcetctetctetctec… njemački film od nultog dana… cool.
RAW-Gelande (s umlautom na a) je bivša željeznička stanica slash remiza za lokomotive… sada techno/sport/party/adventure/drink/dope centar… hrpa hala koje nabijau glazbom… dok se skejteri razbijaju po onim preprekama… dok se climberi penju po lažnim stijenama… nešto izložbenih prostora i naravno techno i futurizam te vrste… mala pivovara included… ogromno i dugačko.
U klubu CrackBellmer… jednom od 500… Revaler Strasse 99… pokušali slušati /gledati techno koncert… Audiomartin 3D… Argentinci… simpatični… veseli… ali neuzbudljivi.
Uglavnom smo operirali po Kreuzbergu. Dobar mali Sushi place na Kreuzbergu. Zanimljiv street-food.market… svo voće i povrće svijeta.
MADAME CLAUDE… bar&music venue, Lubbener (s umlautom na u) Strasse 19. Ludi bar, nekadašnji bordel s puno prostorija i namještajem i kućanskim predmetima na stropu, tako kad si high svejedno ti je gdje si. Mračno i ugodno mjesto, par metara ispod zemlje, izgleda kao da WWII nije još počeo. Svake večeri nekakav program, uglavnom glazbeni i dj-ing. Slušali smo i upoznali Jacques Leila Arab, djevojka na modular-synthevima iz Nizozemske i Steffana Ianigra, live laptop improvizatora iz Australije, sam kreira nekakve software i vizuale. Zanimljivi projekti. Program se zove Experimontag… experiponedjeljak. DJ nakon koncerata je najluđi… glazba najmanje za ples i zabavu… noise, atonal, Schoenberg i još luđe. Genijalno. Bar vode tri Francuza koji su nakon Pariza, Madrida i Londona odlučili preseliti u Berlin i otvoriti Madame Claude, iako baš ne govore njemački.
Za šankom je sjedila zgodna djevojka “vidljivih” oblina i plakala. Dobio sam dojam da ju je momak ostavio. Drugi mi kažu da ne pizdim, pa u Berlinu smo, to je od kokaina.
FILMKUNSTBAR FITZCARRALDO… moody/relaxed bar hosting movie events, plus a vast DVD library of art house movies… Reichenberger Strasse 133. Ludi bar, dizajniran kao junkie džungla, s nekakvim voodoo lutkama, funky glazbom i tom bibliotekom filmova… sve izgleda kao da WWII neće ni početi.
Ukrajinski restoran, zaboravio sam mu ime i adresu, ali nedaleko Madame Claude… suludo starinski dizajniran prostor, crvene tapete na zlatne pruge, sve malo shaby, masivni drveni šank, nudi se Borsch, to je neka njihova maneštra, cikla je glavna, dobro crno vino i puštaju Krautrock glazbu. Genijalno. Sve djeluje kao da Njemačka nikada neće napasti Poljsku.
BAR MYSLIWSKA… Schlesische Strasse 35. Genijalan bar kojeg je pokrenuo poljski umjetnik Witold “Witek” Marcinkiewicz. Tip je sanjao da otvori bar baš s takvim imenom. Ime znači lov, hunting. Dvije malene prostorije, drveni šank sa zlatnom kasom, zidovi su obojeni tamno zeleno i sve je malo otrcano i podsjeća na lovačku kantinu… zato ime. Mjesto je okupljalište poljskih i svih drugih artista, studenata, luđaka, dropoutsa.
Naravno da je genijalno. Ponekad služe poljsku hranu. Ima ogroman prozor koji gleda na jedno frekventno križanje na Kreuzbergu (a i blizu je stana gdje smo boravili tako da se razvaljen ne mogu izgubiti). Jedne noći blejim kroz taj prozor, pušim i pijem vino. Malo ljudi u baru. Vani, na nekakvom plastičnom regulatoru za semafore neki tip pusti plastičnu polupraznu bocu vode, znači dva decilitra vode je u boci. Malo kasnije klošar/beskućnik prolazi, vidi bocu, podigne je, shvati da nije prazna i vrati je. I tako satima prolaze klošari/beskućnici, dignu bocu, pogledaju pa vrate. Satima. Nitko je neće uzeti. Možda je boca od nekoga tko je u blizini. Nekome treba. Respect. Attitude. Nisam se izgubio do stana.
KONRAD TONZ (s umalutom na o) RETRO BAR… Falkenstein Strasse 30… intimate living room style bar playing retro tunes on vinyl with a menu of cocktails and spirits… žestice ne duhovi. Kažu sami za sebe da su jedan od najšarmantnijih barova u Berlinu. I jesu. Puštaju glazbu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih. Na gramofonima, čak i u mono tehnici. Sve izgleda kao da si zalutao u čudni salon namještaja 1952. godine. Kao da KGB nije nestao.Ili Stasi. Bar je ime dobio po Konradu Tonzu (s umalutom na o), švicarskom novinaru i TV presenteru, koji je vodio nekakav TV show imenom File number XY… unsolved… nekakvi neriješeni policijski slučajevi… jako popularan show. Navodno je Konrad posjetio bar i da su mu rastegli crveni tepih. Imaju i cocktail imenom Konrad Tonz (s umalutom na o). Cool place.
Ima ih milijun, po cijelom gradu.
SWANS – 12. Ožujka 2024. – Sonic Morgue, Betonhalle, Silent green Kulturguartier, Gerichtstrasse 35, Berlin
Glavni povod pilgrimarenju po Berlinu je bio koncert NewYork-škog benda SWANS i support acta Maria W. Horn, švedske drone kompozitorice.
Swans sam prvi puta gledao 1986. Godine u menzi Študenskog naselja u Ljubljani. Netko je nazvao telefonom (onim crnim iz hodnika) i rekao: “Dovuci se večeras do Ljubljane… ovo moraš čuti i vidjeti!”. Njihov nastup, zvuk,stav i performance me spičio točno u jaja i moja dotadašnja razmišljanja i vjerovanja (jako bitna hahahahahaha) o rocknrollu su pala u vodu. Po povratku doma sam pobacao, darovao, porazbijao meni “jako bitnu” kolekciju ploča. Da se ništa takvoga više ne bi slušalo.
Swans 1986. su bili glasni, spori (kako sami kažu… između dva udarca doboša si mogao cigaretu popušiti), divni i jedinstveni. Impresivni.
Od tada sam ih gledao nebrojeno puta i svaki put bi mi usta blejala poput ladice. Intenzivnijeg rocknrolla od Swansa nema.
Prošlogodišnji koncerti u Ljubljani i Zagrebu su nas nafukali da otputujemo u Berlin. Ne volim glazbene recenzije i pižđenje po glazbi, ali zagrebački koncert je bio jedan od njihovih i općenito najboljih koncerata koje sam posjetio. Zvuk, dinamika, izvedba i predanost… Sve on top.
Uživo rijetko reproduciraju posljednji album, a stare stvari rijetko izvode.
Tako ljubljanski set je bio jedna situacija, dok su stigli do Zagreba par mjeseci kasnije prilično drukčiji set koncert, a sada u Berlinu par mjeseci nakon Zagreba izvodili su skoro pa kompletno novi set. Uvodni song/piece traje sat i dvadeset, a cijeli set skoro tri sata. Tri sata audio/emotivnog/duhovnog putovanja. O samim songovima/piecevima je glupo pisati. Pronađite i slušajte/gledajte. Posljednji album “The Beggar” izdali su u šestom mjesecu 2023. godine, a dan nakon berlinskog koncerta, posljednjeg europskog datuma za The Beggar tour, otišli su u studio, baš u Berlinu, snimati materijal za novi album. Predanost.
Maria W. Horn je jako zanimljiva… ne znam kakvim spravama proizvodi zvukove, tonove i dronove kojima kreira kompozicije nalik klasičnoj glazbi, ali opet kompletno unikatno i osjetljivo.
Glazbena preporuka
Jlin – Akoma (2024)
Four Tet – Three (2024)
Iluha – Tobira (2023)
Adam Wiltzie – Eleven Fugues For Sodium Penthotal (izlazi 5. travnja 2024)
Lisa Barkas + Lisa Kaüffert – Lo Becat (2023)
Istaknuta i ostale fotografije: Zoran Medved
#Berlin #Josip Maršić #Na putu #Swans
