Gradsko kazalište lutaka Rijeka
Tončica Knez
(po motivima pjesme Branka Mihaljevića)
ZEKO I POTOČIĆ
Premijera: 12. travnja 2024.
U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka izvedena je nova premijera – lutkarska predstava Zeko i potočić – lutkarsko viđenje mnogim generacijama poznate istoimene pjesme Branka Mihaljevića, u režiji Tončice Knez i dramatizaciji Marijana Josipovića.
Mlada splitska redateljica Tončica Knez inspiraciju za svoju verziju Zeke i potočića pronašla je u svojem sjećanju na djetinjstvo, na toplinu doma i pravljenje kolača u hladnim zimskim danima. U suradnji s dramaturgom Marijanom Josipovićem zamislila je scensku priču o Zeki koji kreće u potragu za potočićem, svojim sretnim i sigurnim mjestom. U predstavi su gotovo jedine artikulirano izgovorene riječi upravo: zeko i potočić, dok tijekom predstave priču pričaju scenske slike, glumačka suigra i glazba.
Kao što je pisao začetnik hrvatske teorije lutkarstva Milan Čečuk, lutka je zahvaljujući animaciji najmetaforičniji protagonist scenskog zbivanja te bi se zato kazalište lutaka moglo nazvati i kazalištem metafore. Na tragu ove Čečukove misli lutkarska predstava Zeko i potočić sadrži mnoge karakteristike metaforičnosti te žanrovski pripada kazalištu materijala i kazalištu predmeta.
Glavnu riječ u predstavi dobilo je brašno kao materijal podatan za oblikovanje scenskih slika koje u mašti gledatelja prizivaju prizore snijega, dok su scenografija i lutke Lorne Kalazić Jelić kreirani od uporabnih predmeta koji u scenskom bivanju postaju stabla, potočić, i šumske životinje.
Zeko – stolna lutka oblikovana od vrećice brašna koju sigurnim pokretima animira iskusni glumac lutkar Zlatko Vicić – uživa kupajući se u svojem potočiću u šumi. Korito potočića predstavljaju tri okrugle drvene ploče (ili podloge za miješanje tijesta) postavljene kaskadno, po kojima klizi brašno – potočić, a njihova vrtnja može asocirati i na okretanje mlinskih kotača. Stabla u šumi osmišljena su kao drvene kuhače, vilice i drugi kuhinjski pribor. Lastu („…možda laste slijedio…”) upečatljivo animira glumica lutkarica Petra Vučković nježnim pokretima svojih dlanova koji predstavljaju lastina krila, ali i ruke koje miluju i tješe Zeku kad je to potrebno. Ujedno, njezine su ruke i izravna asocijacija na ruke koje mijese tijesto od brašna i drugih namirnica praveći kolače.
Zeko u šumi susreće tri lisice, kreirane kao njuške i uši oblikovane od istog „vrećastog” materijala, i mudru sovu predstavljenu svijetlećim očima – dvjema povećim narančastim baterijskim svjetiljkama.
Važnu ulogu u predstavi ima svjetlo koje je oblikovao Sanjin Seršić. To osobito dolazi do izražaja u prizorima Zekinog lutanja noću mračnom šumom („…u jednoj zimskoj noći…”), u kojima su stabla nadograđena malim baterijskim svjetiljkama koje ih osvjetljavaju odozdo dajući prizorima nijansu tajanstvenosti.
Scenska glazba Marka Pernarčića upotpunila je prizore potrebnom dinamikom i atmosferom radosti, tajanstvenosti ili straha i ponovne Zekine radosti zbog pronalaska potočića. Pri tom je Pernarčić u početne i završne taktove glazbe uklopio prepoznatljivu izvornu melodiju pjesme Zeko i potočić odajući tako omaž autoru Branku Mihaljeviću te ujedno zaokružujući predstavu u skladnu scensku cjelinu.
Uvrštavanjem izvedbe predstave Zeko i potočić u repertoar kazališne sezone 2023./2024., nazvane Planet Brajda – naš dom, Gradsko kazalište lutaka Rijeka pružilo je ovim repertoarnim potezom priliku mladim autorima da se okušaju u lutkarskom izrazu. Autorski tim predstave pristupio je kultnoj dječjoj pjesmici Branka Mihaljevića, nastaloj prije sedamdeset godina, istražujući izražajne mogućnosti lutkarskog kazališta. Rezultat je vizualno i animatorski, u svakom pogledu zanimljiva lutkarska predstava koja gledateljima otkriva možda neočekivan, ali uspješan način scenskog pripovijedanja poznate pjesme o Zeki i potočiću. Oni su, simbolično, svoj dom pronašli na riječkoj Brajdi, u domu riječkih lutkara. Neka im je dug i sretan lutkarski vijek!
Istaknuta fotografija i fotogalerija: Petar Fabijan, Gradsko kazalište lutaka Rijeka
