Ionescovom „Ćelavom pjevačicom“, prevedenom na bokeški dijalekt i premijerno izvedenom u srpnju prošle godine u Tivtu, redatelj Jagoš Marković (1966-2023) – oprostio se od ovog svijeta. I kazališta koje je osjećao svojim domom.
Ako je itko zaslužio da vidi njegovu posljednju i toliko jagoševski osebujnu predstavu, onda je to publika Međunarodnog festivala malih scena.
Na ovom festivalu, 2003. godine, gostovao je ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta s Držićevim „Skupom“ u njegovoj režiji. Kako danas svjedoči Olga Odanović – Gruba u nekadašnjem „Skupu“, a sada protagonistica „Ćelave pjevačice“ – upravo je „Skup“ bio prekretnica u životu Jagoša Markovića i mnogih njegovih glumaca.
I danas, nakon više od dvadeset festivalskih saziva, publika koja je gledala tog potpuno neočekivanog „Skupa“ pamti nezaboravne kreacije velikih glumaca: Đurđija Cvetić, Cvijeta Mesić, Olga Odanović, Marinko Madžgalj, Predrag Ejdus, Branka Veselinović, Rade Marković, Gordan Kičić, Stefan Kapičić, Maša Dakić, Marko Janjić – posvećeno su slijedili redateljsku ideju. Opsjednut Mediteranom i karakterima ljudi koji tu žive, Jagoš Marković u „Skupu“ prikazuje apokaliptičnu sliku uzmorskog podneblja stvarajući globalnu metaforu svršetka svijeta: sasušenim dnom nekadašnjeg mora, bauljaju Držićevi likovi, sada tek bespolne kreature u potrazi za ljubavlju, svaka sa svojom opsesijom…
„Skup“ je te 2003. godine, u Rijeci osvojio sve nagrade – i publike, i festivalskog žirija.
Nakon „Skupa“, Jagoš Marković postao je redoviti gost riječkog kazališta. Gledali smo Jagoševu „Filumenu Marturano“ na sceni Zajca, potom i Čehovljeva „Galeba“, pa operu „Carmen“ i „Lukreciju o bimo rekli Požeruha“ na pećinskoj plaži Glavanovo – bio je to, zapravo „Ždero“ nepoznatog autora iz 17. stoljeća, preveden na primorsku čakavicu – predstava koju su Riječani obožavali.
A zahvaljujući selekciji Festivala malih scena, dobili smo uvid u vrhunce Jagoševe redateljske produkcije – poput predstava „Vrat od stakla“, „Tako je ako vam se tako čini“, „Govornica“ itd. Ukupno je u svom umjetničkom životu režirao više od pedeset predstava, mnoge je naslove postavio u različitim teatrima više puta, u svakoj novoj režiji istražujući snažnije svoje opsesivne teme, među kojima je osnovna bila – odsustvo ljubavi.
Danas kad je njegov opus završen, znamo da je pravi Jagoš, onaj kakvog smo upoznali u „Skupu“, najbolje predstave ostvario na mediteranske teme.
Po majci Bokelj, Jagoš je osjećao more i ljude koji uz njega i od njega žive. Sve njegove scenske maštarije bile su vezane uz more, ono je udaralo u temelje kuća u kojima su živjeli njegovi likovi, ulazilo u njihove sobe, teklo pozornicom… A kada bi imao priliku režirati u stvarnom morskom ambijentu, njegovi su glumci, pod svjetlima reflektora, skakali u more, ronili, izranjali, plivali i plovili…
Kad je jednom okusio draž igre u vodi, Jagoš od nje nije odustajao. Rekla bih da je ciklus mora na sceni otvorio „Filumenom Marturano“ riječkog teatra, a zatvorio „Ćelavom pjevačicom“ tivatskog Centra za kulturu.
I nije slučajno, da su mnoge njegove predstave vizualno izvirale jedna iz druge. Kao da je čitavog života radio jednu te istu predstavu, kojoj je on – bez obzira na autora teksta – bio jedini kreator.
U njegovoj posljednjoj predstavi more je ambijent s kojim Jagoševi likovi žive. Ponovo je to onaj isti salon u nekad bogatoj građanskoj kući (kao u „Filumeni Marturano“) – ofucani stilski namještaj, kabinet sa satom koji ne pokazuje točno vrijeme – samo je kod „Ćelave pjevačice“ malograđanština naglašena golemim Vilerovim goblenom na kojem se odražava ljeskanje uznemirene vodene površine…
U tom plitkom bazenu koji odslikava sva raspoloženja likova predstave i kojim stalno pluta stol s hranom koju nitko neće dotaknuti, dva bračna para koji više nemaju što jedan drugome reći, provode svoj otužni život, očekujući nešto što se neće dogoditi…
Ono što će se u Jagoševoj „Ćelavoj“ dogoditi i što je njegov osobni doprinos toj predstavi, sitne su lascivnosti poput očijukanja gospođe Lazaro na divanu s Kapom od pompijeri ili poziva na seks gospodina Borija svojoj supruzi, koja će tu ideju odstraniti kao opasni korov. A vrhunac predstave je stilizirana scena seksa bračnog para Lazari, koja je definitivno zaslužila aplauz, a nije ga dobila!
Pristupajući Ionescu, Jagoš Marković dao je prevesti njegov tekst na bokeljski dijalekt, oživljavajući tako i u ovoj predstavi oriđinale koje pamti iz djetinjstva. Tekst je doslovno preveden (Neven Staničić), samo su lokacije adaptirane slikovitim nazivima ulica i trgova u Boki.
Jagoševi glumci – Olga Odanović (koja je tijekom godina igrala čak u 25 Jagoševih režija), Branko Vidaković, Dubravka Drakić, Momčilo Otašević, Sandra Bugarski i Branimir Popović – igrali su ovog Ionesca potpuno autentično, stvarajući situacije apsurda tako prepoznatljive u učmalim sredinama, gdje svatko svakoga poznaje i nitko se ničega ne sjeća…
Sve što smo vidjeli u nekim davnim predstavama, u ovoj posljednjoj je dobilo krunu, nadogradnju. U svojoj 58- godini života, Jagoš Marković imao je potpunu viziju svoje vječne potrage za smislom u teatru i – kao da je s time što je dosegnuo bio zadovoljan.
Publika je tivatsku „Ćelavicu” ispratila pravim ovacijama, mnoge je jagoševska poetika ostavila u suzama, a izljevi emocija nastavili su se i za okruglim stolom, kojem je nazočilo mnogo gledatelja.
Umjetničkog rada s Jagošem prisjetila se članica zbora riječke Opere, Dragana Tomšić, koja je igrala u sve četiri Jagoševe predstave u Rijeci, potom i voditeljica kazališne propaganda u slavnim danima riječkog teatra, Loredana Gašparović, čije je ime Jagoš Marković često spominjao, a mišljenje uvažavao.
Ali ono što je riječka publika željela čuti, bila su sjećanja njegovih glumaca. Vjeran svojim ljubavima u teatru, Jagoš je često pozivao u podjele svojih predstava iste glumce, pa je tako bilo i u „Ćelavoj pjevačici”. Protagonisti ove predstave poznavali su se međusobno, a svi su bili poklonici Jagoševe teatarske poetike i stila. Njihova su sjećanja, s gropom u grlu i na granici suza, bila katarza i riječki oproštaj od omiljenog umjetnika.
„Ćelavoj pjevačici” tivatskog Centra za kulturu, riječka publika je dodijelila visoku ocjenu 4.81.