Predavanje-performans “Spolni odgoj II: Borba” održao se u subotu 25. svibnja u prostoru riječkog Exportdrva u sklopu ovogodišnjeg izdanja ZOOM Festivala In Present Past, u organizaciji udruge Drugo more i Goethe-Instituta. “Spolni odgoj II: Borba” zadnja je točka u serijalu predavanja-performansa objedinjenih pod nazivom “Spolni odgoj II”, nastalih kao projekt hrvatsko-slovenske autorske suradnje u produkciji Nove pošte, a svoju je premijeru projekt imao na početku prikazivačke sezone 2023./2024. Autorski tim ovog predavanja-performansa čine redateljica Tjaša Črnigoj, Sendi Bakotić i Vanda Velagić kao izvođačice te Tijana Todorović i Lene Lekše.
Kako se ovogodišnje izdanje ZOOM festivala bavi promišljanjem povijesnih strujanja i dinamika na prostoru nekadašnje Jugoslavije, odabir predavanja-performansa koji tematizira borbu za reproduktivna prava u Jugoslaviji bio je smislen odabir unutar serijala koji u širem smislu obrađuje temu seksualnog užitka u kontekstu ljudskih prava. Izvedba ovog predavanja-performansa izazvala je velik interes publike, čemu su posvjedočile rasprodane ulaznice ubrzo nakon objave programa ZOOM festivala. Osim toga, predstava je sasvim prigodno izvedena i na Dan mladosti, rezonirajući s povijesnim nasljeđem 25. svibnja svojom temom i popratnim vizualnim sadržajem koji se sastojao od feminističkih plakata iz doba socijalizma.
U tematskom smislu, predavanje-performans prati borbu za reproduktivna prava u Jugoslaviji putem istaknutih protagonista tih zbivanja, partizanke i važne jugoslavenske političarke Vide Tomšič i njenog supruga, ginekologa Franca Novaka. U početku, radnja predstave tiče se neprofesionalnih pobačaja i epidemije istih u periodu nakon Drugog svjetskog rata u kojoj je mnogo žena izgubilo život. Kako predstava prikazuje, epidemija neprofesionalnih pobačaja izazvala je potrebu za reakcijom države koja se nespretno svela na ilegalizaciju pobačaja. Kroz prikaz aktivizma Vide Tomšič i zagovaranja prava na abortus unutar medicinske struke dr. Franca Novaka, predstava tematizira važnost dostupnosti sigurnog i profesionalnog pobačaja te nas vodi do uvođenja reproduktivnog prava u Ustav SFRJ 1974. godine. Osim toga, problematika dostupnosti pobačaja kroz predstavu otvara i blisko povezana pitanja – prava na planiranje obitelji i na seksualni užitak, važnost korištenja kontraceptivnih mjera u seksualnim odnosima, ali i pitanje spolnog nasilja u braku.
Specifična je odlika ovog predavanja-performansa vrsno upravljanje mizanscenom od strane izvođačica Sendi Bakotić i Vande Velagić, inače članica kolektiva “Igralke”. Priprema ovog scenskog djela uključivala je detaljna istraživanja i korištenje arhivskih materijala, a potencijalnu suhoparnost koja bi mogla proizlaziti iz prikaza povijesnih događanja putem raznih vidova dokumentacije, autorski tim spretno izbjegava oslanjajući se na izuzetno kreativno kretanje zadanim prostorom, kao i na maksimalno korištenje mogućnosti elemenata scene i rekvizita. Predavanje-performans kao forma sama je po sebi izuzetno zanimljiva i ne često viđena, a hibridni prostor scenskog, umjetničkog i diskurzivnog oblika poslužio je kao poprište izražavanja domišljatosti, kreativnosti i scenske vrsnosti autorica. Spretnim je vladanjem i kombinacijom scenskih mogućnosti i jednostavnih elemenata postignut maksimalni efekt imerzije gledatelja u predstavu uz tematski fokus na praćenje relevantnih društvenih problematika.
Jedan od tih aspekata bilo je i korištenje punog potencijala prostora Exportdrva. U trajanju predstave izvođačice su publiku vodile kroz tri prostorna punkta – otvoreni prostor ispred Exportdrva, donja dvorana, te prostor na katu koji je poslužio kao tradicionalniji vid scene. Prednost takve inscenacije je činjenica da je publika dijelom bila na nogama i u pokretu što je rezultiralo većim fokusom na temu i osjećajem direktne uključenosti u zbivanja predočena u predstavi. Osim toga, autorice su se spretno služile i arhitektonskim zadatostima prostora poput vanjskog stubišta kao mjesta za uprizorenje političkog govora protagonistice predstave, Vide Tomšič. U tom smislu do izražaja dolazi i kvaliteta performansa u kojem sudjeluje i publika. Otvoren prostor ispred Exportdrva simbolizirao je javno mjesto u širem smislu, a u spomenutom govoru Vide Tomšič u izvedbi Vande Velagić, prelazile su se granice okupljenih kao tradicionalne publike scenskog djela i aktivnih sudionika u ulozi publike govora održanog pred gotovo čitavo stoljeće.
U dvorani prizemlja Exportdrva odvio se možda scenski najupečatljiviji i posebno umjetnički dojmljiv dio izvedbe, pri čemu je publiku u prostor uvela Sendi Bakotić naglasivši kako je riječ o ulasku u tijelo neimenovane i nepoznate žene. Koristeći se projekcijom vodom ispunjene staklene zdjele u mračnom i maglom ispunjenom prostoru te uz jezivu zvučnu pozadinu kapanja kapljica, publika je pratila vizualno predočavanje tehnika kojima su žene izvodile neprofesionalne pobačaje, dobivši pritom i letak s opisom istih. Projekcija je tako pratila oblike samoizazvanog pobačaja koji su se postepeno kretali do sve agresivnijih i invazivnijih metoda, počevši s vrelom vodom, biljnim i kemijskim pripravcima pa sve do fizičkih oblika izazivanja pobačaja poput šivaćih igli, korijenja, ptičjeg perja i metalnih vješalica. Vanda Velagić odjevena u bijelu haljinu dugih rukava spomenute je tehnike publici predočavala putem pokušaja probijanja mjehura ispunjenog crvenom bojom, svaku sljedeću tehniku audio zapis predstavljajući rečenicom „ako to ne uspije“, da bi crvena boja ispunila zdjelu tek probijanjem mjehura metalnom vješalicom.
U gornjoj je pak dvorani fokus bio na motivima arhivske građe iz života Vide Tomšič i Franca Novaka do kojih su autorice došle kompleksnim i detaljnim istraživanjima. Forma predočavanja i ovdje je bila izuzetno zanimljiva – na grafoskopu direktno pokazujući fotografije, dokumente i zapise sastanaka izvođačice su na metatekstualnoj razini scenskog djela ukazivale na temu spolnog odgoja, odnosno njegovog manjka u sustavu obrazovanja. Kako motiv grafoskopa sam po sebi kod publike vuče sjećanja na osnovnu i srednju školu, a u kontekstu spolnog odgoja, teško se bilo ne prisjetiti nespretnih pokušaja komuniciranja o seksualnosti i spolnim pravima u okviru obrazovnog sustava, u slučaju da je istih uopće i bilo. Kao pripadnica relativno mlađe generacije, u vlastitom se iskustvu ono svodilo na okupljanje učenica na satu razrednika kako bi nam se u relativno zastrašujućem tonu koji indicira svojevrstan udes ženske sudbine priopćila informacija da ćemo ubrzo početi krvariti. Dječaci su, sasvim razumljivo znatiželjni, stajali ispred učionice kako bi čuli koje nam to tajne učiteljica otkriva. Ovu anegdotu iz osobnog života koristim kako bih dočarala nespretan tretman teme u sustavu obrazovanja, čega su svjesne bile i autorice serijala predavanja-performansa u nazivu “Spolni odgoj”dodavši brojku dva kako bi ponudile svojevrsnu reparaciju manjka teme u domeni ne samo obrazovnog sustava, već i na široj društvenoj razini.
Bilo je zanimljivo svjedočiti načinu na koji se o temi govorilo prije više od pola stoljeća, pri čemu se naglasak stavljao na reproduktivna prava, pristanak, osviještenost o spolnom nasilju unutar braka, ali i na ženski užitak kao bitne odrednice problemskog motiva. Doduše, uz pokoju historijski određenu anomaliju u shvaćanju – primjerice usporedbom anatomije klitorisa s penisom, diskurs je bio izuzetno progresivan za to vrijeme. U kontekstu epidemije pobačaja, Franc Novak naglasak stavlja na važnost uporabe kontracepcije kao preventivne mjere te kritizira ilegalni status pobačaja u to doba, ukazujući da upravo taj status čini ogromnu štetu i oduzima živote ženama.
Predstavu je obilježila i nota zaigranosti specifična kolektivu “Igralke” kojom se težina teme mjestimično balansirala i činila lakše probavljivom, nikad nauštrb komuniciranja ozbiljnosti problematika o kojima predstava govori. U tom se smislu ističe scena opisivanja potrage za jugoslavenskom dijafragmom koju je izrađivala tvornica automobilskih guma Sava Kranj, naposljetku izvođačice publici svečano predstavljaju dijafragmu u plavoj kutijici.
S druge strane, autorice se nipošto nisu ustručavale ući u zahtjevne i bolne teme vezane za spolni život žena. Uz već spomenut opis „domaćih pripravaka“ za pobačaj, scena koja se na sličan način ističe objedinjujući umjetničko-estetsku sferu s predočavanjem društveno problematičnih točaka, odnosi se na dokumentarni audio zapis u kojem žene govore o problemu spolnog nasilja u braku pri čemu izvođačice Bakotić i Velagić kup bijelih pamučnih gaćica umaču u zdjelu crvene boje i vješaju na sušilo.
Predavanje-performans “Spolni odgoj II: Borba” svojom narativnom strukturom, kao i smještenošću u današnji društveno politički kontekst, dekonstruira zdravorazumsko shvaćanje povijesti kao linearno progresivne putanje u korist prikaza povijesti kao kontingentne, a ljudskih prava kao mjesta konstantne borbe. Dojam koji je primjerice inscenacija neprofesionalnih metoda pobačaja ostavljala nije bilo olakšanje „ah, to je bilo tamo negdje davno“, već jeza pri pomisli da slična situacija može biti i sada i ovdje, s obzirom na upitan status reproduktivnih prava na svjetskoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Toga su svjesne bile i autorice predavanja-performansa; u razgovoru nakon predstave, Sendi Bakotić je kao motivaciju za bavljenje temom reproduktivnih prava u Jugoslaviji navela i zajednički dojam autorica da se po tom pitanju krećemo unazad.
Predavanje-performans u svojoj je zanimljivoj umjetničko-diskurzivnoj formi iskoristio potencijale oba aspekta kako bi kroz izazivanje umjetnički posredovanih impresija komunicirao društveno izuzetno relevantnu problematiku. Nakon ove predstave, teško je bilo ostati ravnodušnim, u prilog čemu govori i gromoglasan aplauz pri ispraćaju autorica sa scene Exportdrva.
Fotografije: Tanja Kanazir
