Kao pripovjedačica, spisateljica i prevoditeljica, Srebrenka Peregrin živi od priča. Točnije, živi od dijeljenja priča, poglavito po festivalima bajki i konvencijama spekulativne fikcije, ali i knjižnicama, školama i radionicama. Prošlog je vikenda pripovijedala i na Cresu u sklopu festivala fantastike Isle of Wonders koji je, unatoč tome što mu je ovo bila premijerna edicija, od 28. do 30. lipnja oživio grad Cres na neki novi način i ponudio mu program nakrcan kvalitetnim panelima, izvedbama, radionicama i predstavljanjima knjiga. Osim Srebrenke i drugih domaćih autora/ica i umjetnika/ica, festival je ugostio glumca Jeda Brophyja, glazbenika Francesca Cavalierija i pisca Kierana Larwooda, a putem online intervjua javili su se i Robin Hobb i Christopher Paolini, ikone žanra fantastike svjetske književnosti. Ipak sam uspjela pronaći trenutak da sjednem sa Srebrenkom i da je nakon njenih otočkih priča za djecu na creskoj Pjaceti pitam o umijeću pripovijedanja, kao i o istoimenom priručniku kojeg je nedavno objavila u izdanju Školske knjige.
Što istražuje priručnik „Umijeće pripovijedanja”?
Priručnik je pokušaj sintetiziranja svega što sam naučila kao pripovjedačica kroz deset godina prakse i putem raznih radionica i edukacija. Htjela sam da sve to bude zapisano i da svi koji se bave pripovijedanjem na bilo koji način – ne nužno profesionalno – dobiju osnovu, ideje i savjete. Također, htjela sam da svi oni koji žele dalje istraživati tu temu ovdje pronađu sve one najosnovnije informacije o samom pripovijedanju i raznim stilovima i primjenama pripovijedanja. Spominje se naprimjer pripovijedanje u medicini, marketingu i obrazovanju, ali samo u osnovnim crtama koje se mogu onda dalje istraživati.
Već se dugo baviš storytellingom i edukacijama, radiš pritom i s djecom i s odraslima, kakav je po tvom iskustvu interes za pripovijedanje kao izvedbenu umjetnost?
Interes je sve veći. Kad sam se počela baviti pripovijedanjem, u cijeloj Hrvatskoj se samo Jasna Held time profesionalno bavila. Danas već imamo niz ljudi koji se na neki način pripovijedanjem bave profesionalno, no to dakako još uvijek nije na nekoj svjetskoj razini gdje se ljudi bave jedino i isključivo time. Svatko od nas još ima neki posao uz pripovijedanje, isto kao što je to slučaj kod velikog broja pisaca i autora. To iskreno možda i nije čak loše jer pripovijedanje, isto kao i pisanje, jako ovisi o osobnom iskustvu. Ako mi ne živimo i sudjelujemo u svakodnevnim aktivnostima, kad bismo se bavili samo pripovijedanjem ili ponavljanjem priča, onda možemo preskočiti sve priče koje se događaju ovaj čas. Također, ono što pokušavamo stalno pokazati je da pripovijedanje nije samo za djecu. Iako najviše zovu svakoga od nas da pripovijeda djeci, pogotovo na raznim događajima i u knjižnicama i bolnicama, jako puno priča – možda čak i prevladavajući broj priča – napisali su odrasli za odrasle. To vrijedi čak i za bajke koje smatramo dječjom literaturom, kao i za najveći dio narodnih priča koje su se usmeno prenosile i koje su moja specijalnost. Trudimo se zato pokazati da je pripovijedanje nešto što bi nas trebalo pratiti kroz čitavi život i imati čim više nastupa i izvođenja za odrasle. To činimo na okupljanjima knjižničara na Danu bajki ili okupljanjima ljubitelja fantasyja i SF-a, a pripovijedanje za odrasle radim i s kolegicom Dijanom Zorić s kojom dolazim i u Rijeku na Tobogan. To su priče koje djeca ne mogu slušati, one često znaju biti preozbiljne i nepristupačnog jezika ili su jednostavno previše tragične ili seksualne. No ako se pripovijedanje svede samo na priče za djecu, gubimo ogroman dio baštine i iskustva koje odrasli ljudi mogu dijeliti jedni s drugima.
Ljudima je u genima da stvaraju i dijele priče, pripovijedanje je prisutno u društvu od naše najranije povijesti, ali koliko se takvo umijeće mijenja? Moraju li se tehnike i prakse pripovijedanja prilagođavati modernom čovjeku?
Mijenjati priče ili ne je velika tema za pripovjedače. Ja sam jedna od onih koja vjeruje da je to apsolutno potrebno, ne može se priče prenositi na isti način na koji se to radilo prije 100 ili 200 godina. S druge strane, volim zadržati baštinske priče jer mislim da su vrijedne i važne. One se bave pitanjima o tome kako je narod nekada davno rješavao određene situacije, a nismo se mi kao ljudi toliko promijenili, i dalje imamo slične probleme kao što su ih imali i ljudi prije stotinjak godina. Jedan od mojih omiljenih primjera je naša tradicijska priča „Usud” koja je zapravo tradicijski odgovor na moderno pitanje i moderni problem meritokracije. Ta je priča divan način pokazivanja da ne mogu svi biti jednako uspješni čak i ako su radišni, pošteni i dobri, nekada ti Usud nešto udijeli i izbaci te iz tračnica, ali Usud kaže i da moraš pustiti da ti netko drugi pomogne, da ne moraš sve sam. U tom slučaju, zašto ne pripovijedati jednu takvu staru priču nego smišljati nove priče koje te ne lupaju u pleksus tako direktno kao ova koja se prepričava već stoljećima? Međutim, tehnike se svakako moraju mijenjati, kao i jezik. Moramo uzeti u obzir i u kojim okolnostima pričamo. Nekada su se priče pričale u specifičnim situacijama i bile su povezane sa zajednicom, a sada imamo bezbroj situacija i svaka od njih ima svoja pravila. Ja često koristim vizualne elemente, neki pripovjedači se koriste stand-up komedijom, a priče su često ubrzanije i dinamičnije. Postoje razne tehnike kojima se pripovijedanje prilagođava današnjem vremenu.
Pišeš i romane i kratke priče, koliko ti teorija naratologije pomaže u tom procesu? Jesu li to uopće dvije odvojene stvari?
Ja mislim da se to stvarno ne može odvojiti. Često govorim da sam postala bolji pisac kada sam počela pripovijedati. Klasično izvedbeno pripovijedanje zahtijeva da nismo toliko u svojoj glavi, što se često događa kod pisaca, nego razmišljam o svojoj publici. Mislim da je to vrlo korisna vještina za svakog pisca. Ali prvo i osnovno što sam naučila u pripovijedanju je važnost i vještina krajeva. Ljudi tako malo razmišljaju koliko je bitan kraj priče. Struktura od sedam točaka koju ja koristim, a koja se koristi recimo i u RPG igrama i koju sam retrogradno primijenila i na pripovijedanje, govori da su ključni elementi svake priče zadnje dvije točke. To bi razrješenje, ta točka na i, trebalo na neki način reflektirati početak i tako ne izdajemo svoju publiku koja očekuje da se nečime bavimo od početka do kraja. Međutim, ključni dio svake priče je šesti trenutak u kojem se događa obrat. Taj dio u potpunosti oboja ostatak priče i kaže nam je li priča o pojedincu ili zajednici, je li tragedija ili komedija… Poznavanje strukture pomaže nam da prenesemo čak i okljaštrene, djelomično ispričane priče, i taj naratološko strukturalistički pristup mi daje kičmu koja drži priču, bilo da ju pripovijedam ili pišem.
Odrasla si u Rijeci, crpiš li inspiraciju za pisanje i worldbuilding iz naših krajeva?
Apsolutno! To je dio one maksime za pisce: piši što znaš. Ja sam se dugo tome opirala, pisala sam o svemu i svačemu, ali dogodilo se to da je prvi roman koji mi je ikad izašao smješten u fiktivnu fantasy Rijeku. Ljudi koji su iz Rijeke bi to prepoznali, drugi možda i ne, iako je grad u zaljevu, s otocima, brdima i cijelim poluotokom. To je kultura koja je mediteranska i kozmopolitska, Morej je lučki grad u koji se ljudi slijevaju odasvud. Ne mogu pisati monolitne kulture kao što ne mogu pisati ni monolitne tekstove. Moj život je takav, većina naših života je zapravo mješavina žanrova, pa je tako i moja „Frina” spoj fantastike, erotike i krimića, ali je i pokušaj jedne žene da uspije u gradu koji se stalno mijenja.
Trenutno se nalazimo na festivalu Isle of Wonders, a i tvoje priče često imaju elemente fantastike, pa me zanima koji te aspekt tog žanra najviše privlači?
Volim prizemnu fantastiku i kod mene nema magije u smislu čarobnjaka i dvoboja. Moja je fantastika dosta urbana, ne zanima me srednjovjekovni fantasy već volim modernije settinge. Kao pripovjedača me uvijek goni priča, i uvijek me zanima zašto – zašto baš tu priču želim ispripovijedati. U mom slučaju, to je zato što želim približiti žensko iskustvo, i zato je većina mojih priča o ženama. Nakon toga idem na likove, a onda dolazi tek svjetogradnja, magija i čudesno. To je neodvojiv dio tog svijeta, ali on dolazi tek u trećem navratu pisanja. Mislim da na kraju sva fantastika odgovara na ljudska pitanja – tko smo, što smo i kud idemo – i ona nije bitna zato što je drugačija nego zato što je toliko ista.
Istaknuta i ostale fotografije: Robi Sablić
#fantastika #Isle of Wonders #priče #pripovijedanje #Srebrenka Peregrin
