Jedan od ljepših trenutaka ovogodišnjeg programa „Ljetne priče iz Benčića” bez sumnje čine Knjige na jutarnjim mjestima. Jutros su tako na terasi kafića kod Gradske knjižnice Rijeka ljubitelji književnosti i poticajnih razgovora imali priliku popiti kavu uz Đurđicu Čilić, spisateljicu, prevoditeljicu i autoricu romana „Fafarikul” i „Novi kraj”.
Rođena u Livnu, Čilić je završila studij polonistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje radi kao izvanredna profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost. Uz to piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti, prevodi s poljskoga jezika te je autorica znanstvene studije o poljskoj poeziji „Tri lica autora: Mitosz, Różewicz i Herbert”.
Razgovor s autoricom moderirala je profesorica Helena De Karina, a u razgovoru je nešto pasivnije sudjelovao i autoričin pas koji je cijelo vrijeme mirno spavao u njezinu krilu. Rezultat je bio opušteni razgovor u kojem su karizmatične i elokventne Čilić i De Karina u relativno kratko vrijeme uspjele otvoriti mnogo interesantnih tema – o narcisoidnosti autofikcije, strahovima, ratnim temama u književnosti, zabranjivanju knjiga, ulozi prevoditelja, empatiji…
„Čitajući njezine tekstove, ono što mi je posebno zanimljivo su koordinate prostora i vremena”, rekla je u početku Helena De Karina. Na pitanje o tome na koji način razmišlja o tim dvjema koordinatama, Čilić je rekla da je svaki ulazak u tekst zapravo ulazak u širi prostor koji je veći od prostora našeg fizičkog bivanja, nadovezujući se time na uvodnu riječ o hijerarhiji čitateljskih ukusa koja je za nju nepostojeća. „Trenutak u kojem pišem jednu i drugu knjigu je trenutak ulaska u srednju dob u kojoj sam sada odlučila ostati jer mi je u njoj dobro, i to je jedno sjecište života kakvog znamo, života koji nam se mogao dogoditi ali nije, kao i svega onog što stoji pred nama i što nam je potpuno nezamislivo.” Autorstvo je u njenom slučaju pokušaj obuhvaćanja vlastitog bivanja, a pisanje romana svojevrsni način sređivanja prostora vlastite prošlosti. No iako u njenim romanima ima autofikcije, pripovjedačica i autorica u ovom slučaju nisu ista osoba. Čilić nema ništa protiv autofikcije, ali pisanje o sebi povezuje s narcisoidnošću, ali kako živimo u vrijeme narcisoidnosti, kao da više nikome ne zamjeramo što to radi. „Možda je ta potreba da se govori o sebi istovremeno dovela do spremnosti da čujemo i druge priče, ali niti su sve priče važne za svakoga niti su sve priče ispričane dobro. U svakom slučaju, književnost daje jednu mogućnost imenovanja. Mi svi imamo imena, ali ako nas nitko ne zove tim imenom, ako nitko o nama ne govori, a ni mi o samima sebi, naše postojanje zapravo nije evidentirano. Književnost daje tu mogućnost evidentiranja i imenovanja, daje nam potvrdu da jesmo”, zaključila je Čilić. Njeni romani u svakom slučaju sadržavaju paletu osjećaja, no kako je De Karina primijetila, među njima nema straha. Čilić je na to rekla kako posjeduje banalne i prizemne strahove – osim straha od brzih buba, tu je strah od gubitka kontrole nad stvarima nad kojima bi trebala imati kontrolu i strah da njeno postojanje nije korisno drugima. S druge strane, nema ambiciju da iza sebe nešto mora ostaviti, ali dok je ovdje, želi pozitivno utjecati na one kojima je okružena.
Jedan od lajtmotiva njenih tekstova je i rat u Bosni, no rat nije nešto što određuje njeno pisanje ili život, ispričala je Čilić. Ona se radije okreće životnim anegdotama, simpatičnim epizodama iz djetinjstva i sentimentalnom odnosu prema bliskim ljudima. „Ključna je mjera pisanja prepoznati u kojem se registru nalazite. Mnoga mana dobrih pisaca je što su bilo ambiciozniji nego što su bili talentirani. Ja mislim da sam ja pogodila svoju mjeru”, zaključila je. Govorila je i o svojoj majci koju je više puta spomenula u romanu i istaknula kako kod nema hijerarhije među književnim temama ni među životnim materijalima koji bi trebali biti opisani. Priče njene mame su gotovo bez promjene prenesene u knjigu, ali čim su oblikovane tekstom, one postanu apstrahirane. Upravo zato se čitatelji poistovjećuju s likovima i situacijama u romanu, ta poopćenost im pomaže da priče prepoznaju kao svoje. Tome pridonose i tri perspektive u romanu: majke, kćeri i nje same. To nije bilo planski, objasnila je Čilić, jer nema matematički pristup pisanju koji zapravo omogućuje bolju kontrolu nad tekstom. S druge strane, njeni su tekstovi izrazito pitki, a govorni jezik koji koristi je često jezik kojim se i sama svakodnevno služi. Možda je to jedan od razloga zašto nije teško ostvariti povezanost i identifikaciju s njenim romanima, a važan faktor je i empatija. „Uvijek sam razmišljala jesu li ljudi koji su empatični naučeni empatiji ili postoji neka latencija u nama. Moja sestra koje ja psihologinja tvrdi da je to nešto što nam je prirođeno, ali se može nikada ne razviti, što ide u prilog okruženju. Ključno je tko nas odgaja i što gledamo, ključno je kako se društvo i institucije postavljaju prema slabijima”, poručila je Čilić. Nadodala je i da misli da se nijedna knjiga ne bi trebala zabraniti – važno je što rade institucije, a ne što rade knjige. Osim toga, mnoge se knjige trebaju staviti u kontekst vremena u kojemu su nastale. „Književnost nikada nije štetna, i nije ni blizu štetna koliko to mogu biti škole ako nas uče krivim vrijednostima ili institucije ako se predstavljaju kao Bogom dane.”
Čilić je pri kraju susreta govorila i o prevođenju, istaknuvši da joj je puno lakše pisati. Tekst koji se prevodi već je izazvao neki efekt i taj je efekt potrebno prenijeti u drugi jezik. Također, taj prijevod bi trebao biti nešto što mi nemamo i koji nam fali u našoj kulturi – ne trebamo donijeti još jednu Moniku Herceg ili Kristiana Novaka jer ih već imamo. Tim više je njen zadatak prevoditeljice važan za svjetsku književnost i krug ljudi kojima im donosi. Čilić je nadalje govorila o njenom iskustvu studiranja polonistike, profesorskom poslu i naslovu romana „Novi kraj” za kojeg se odlučila nakon što ga onaj kome ga je sugerirala nije iskoristio, kao i zadnjim trenucima provedenim s majkom prije njene smrti. Crta Sunca na terasi tada je već zašla među stolice, pa se današnja Knjiga na jutarnjim mjestima privela kraju. Tako se susret ipak nije pretvorio u Knjigu na nezgodnim mjestima, iako se radi o svojevrsnom nastavku tog programa, a zadovoljna i brojna publika moći će se ponovno okupiti već sljedeću srijedu, kada na istom mjestu u isto vrijeme dolazi književnica Marina Vujčić.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
