Ljeti se Kantrida transformira u pozornicu na kojoj se izmjenjuju glazbeni krajolici; sitni kamenčići na plaži titraju u ritmovima punka, rocka, klasike i jazza. More postaje vrtlog žanrova, a posjetitelji uranjanju u note svih festivala, u taj zvučni vrtlog, upijajući svaki ton. Ovog četvrtka, Kantrida će otvoriti vrata u egzotične svjetove, prostore orijenta, mirisa jasmina, pijeska i datulja. Dražen Franolić, glazbenik koji je od djetinjstva očaran zvukovima tih dalekih krajeva, otvara festival „Štiklu“ svojim triom Franolić Mureškić Gabrić.
Razgovaramo na daljinu, između dva grada. Iako ga ne mogu vidjeti, kroz njegove riječi jasno osjećam osmijeh i uzbuđenost kojom ljudi pričaju o onome što najviše vole.
Što nas očekuje u četvrtak? S obzirom da je jedan od temelja festivala improvizacija, u kojoj mjeri su skladbe definirane i izrađene, a koliko toga se događa spontano?
Slično kao u jazzu, imamo okvir, imamo temu, ali dopuštamo da ona slobodno razvija, da ode u svom smjeru i uvijek nam je super kada se to dogodi.
Onda su probe vrlo zanimljive, svaka je koncert za sebe.
S obzirom na to da Nino živi u Mariboru, ja u Zagrebu, kad odemo kao trio, odemo u Maribor. Tako snimamo materijal, obično iz prve. Dogovorene su skladbe i teme, sistem sviranja se zna, tako da ništa posebno to ne isprobavamo i izvježbavamo. U istom ovom sastavu koji svira na „Štikli“ izlazi album u listopadu, točnije, 15. listopada. Gost na albumu je Marko Jovanović iz Berlina s kojem sam prije imao suradnju, na prijašnja dva albuma; „Put“ i „Faza“. Album smo snimili u drugom mjesecu, a u međuvremenu smo u Belinu svirali na festivalu usne harmonike.
Mogli smo Vas čuti nekoliko puta u našim krajevima u posljednje vrijeme; svirali ste na festivalu „Regional“ u srpnju na Krku, s Ninom Moreškićem kao duo nastupi ste u ožujku u antikvarijatu „Ex libris“. No, imate puno koncerata u inozemstvu. Djelujete li više na domaćoj ili međunarodnoj sceni?
Nisam se ja previše trudio da to isfuram, bilo mi je bitno da sviram tu vrstu glazbe. Super je kad postoji neka prilika da se svira.
Nakon toliko koncerata, postanu li oni rutina?
Da koncerti postanu rutina, prestao bih svirati. Mene to veseli svaki dan, a svaki koncert mi je nešto posebno. Još kad se poklopi s publikom… Osjetiti da ljudi to žele slušati i da im se sviđa… Nema više od toga.
Jesmo li komodificirali glazbu? Je li danas glazba isključivo zabava?
Meni je glazba zabava, ali ne s te strane. Isto mi je kao i nekada, glazba me još uvijek zanima. Jednostavno mi je fora.
Što na kraju definira nečiji glazbeni stil? Koji su ti ključni trenuci u Vašoj glazbenoj karijeri?
Mislim da to sve ide pomalo, svojim tijekom. Rodio sam se u Biogradu na moru, tamo nije bilo glazbene škole. Kad sam čuo gitaru, pokušavao sam je naučiti. Bio sam samouk. Oduvijek mi je bilo interesantno istraživati kako nešto odsvirati. Onda sam došao u kontakt s oudom…
Arapska lutnja (oud) je već desetljećima neizostavan element Vašeg glazbenog identiteta.
To je zapravo moj jedini instrument, ja sam se u taj instrument zaljubio prije nekih trideset pet godina. Prije njega sam svirao gitaru, ali sam je prestao svirati kada sam počeo svirati oud. Tu sam se pronašao, kao i u orijentalnoj glazbi. To je ono što me zanima cijeli život.
Što Vas je privuklo orijentalnoj glazbi?
Kad kažem ljudima što slušam i što me zanima onda vidim da sam kao „,malo čudniji“, ali, ta glazba je meni nešto prirodno. Zanima me, stalno slušam arapsku, perzijsku, tursku i indijsku glazbu koja nije orijentalna ali joj je isto bliska. To je glazba koja me zanima od trinaeste godine kad sam bio na koncertu Johna McLaughlina. Njegova glazba je bila englesko-indijska fuzija i kada sam je čuo, oduševila me. Počeo sam se sve više interesirati za takvu vrstu glazbe, tako sam došao do arapske glazbe koja mi je trenutno najzanimljivija zbog samog instrumenta. Ali zapravo volim sve.
Jeste li imali priliku osobno posjetiti zemlje čija glazba Vas toliko inspirira?
Putovao sam više turistički, ne da bih učio svirati taj instrument. Kroz život sam slušao puno muzičara pa sam došao do te neke tehnike koja je potrebna za sviranje takvog instrumenta. Nabavio sam note i puno materijala uz koje sam učio i radio.
Je li glazba za Vas neraskidivo povezana s ljudima i tradicijama ili je doživljavate kao apsolutnu i apstraktnu formu?
Od kad se probudim do kad idem spavati, cijeli dan, svaki dan sam u glazbi. Ili je slušam, ili sviram ili nešto radim u vezi s tim. Ne slušam uvijek orijentalnu glazbu, ali uglavnom slušam instrumentalnu glazbu.
Koliko se promijenila glazbena scena od vaših početaka?
Ja sam prvu ploču izdao 1991. godine, prije 33 godine, objavili smo je za „Jugoton“. Objavili smo je nakon jedne važne kritike. Poslao sam materijal u New York u jedan časopis koji je dao super recenziju. U to vrijeme takva glazba je bila nešto novo, neki new age, ambijentalna glazba. Pod tim nazivom smo i objavili ploču. Od onda sam objavio više puta, i ploče i CD-e, a ove godine izlazi novi album na ploči.
Koliko pratite glazbenu scenu?
Pratim jazz koji je blizak mojoj glazbi, čak bi se jednim dijelom mogla svrstati u jazz. Slušam radio „Nord“, dnevno barem posla sata, tamo i čujem sve što se trenutno događa. Drugu vrstu glazbe, normalno, čujem, ali mi nije nešto interesantno. Uvijek je nešto popularno, ali čovjek mora pronaći ono što ga zanima, ono što mu popravlja raspoloženje, što ga opušta.
Što bi rekli mladim glazbenicima koji se tek upuštaju u glazbeni svijet?
Ako to ne vole, ako ih to ne fura, neka se time ne bave.
Istaknuta fotografija: Doringo photography
#Dražen Franolić #intervju #Jazz #Ljeto na Kantridi #štikla
