Nedavno ti je, točnije ove godine, dodijeljena nagrada Goranov vijenac za cjelokupan doprinos hrvatskom pjesništvu. Još ranije, u ranim danima tvojega pjesništva, postao si laureat “malog Gorana” za zbirku Od nje do vječnosti. Kako gledaš na takav, uvjetno rečeno, razvoj događaja? U tome je, vidi se iz naslova tvoje prve pjesničke zbirke, morala imati udjela i popularna glazba. Mislim naravno na Nicka Cavea.
Miroslav Kirin: Prvi bi poriv bio da kažem kako je riječ o krugu koji se zatvorio – tako to izgleda izvana. Taj „razvoj događaja” vjerojatno je imao neku svoju logiku i ako se osvrnem, mogu je raspoznati. Uvijek sam se naslanjao na tradiciju, bilo književnu ili onu umjetničku, šire gledano, što obuhvaća i likovnost i glazbu. Naslov debitantske zbirke eksplicirao je moj interes za suvremenu rock glazbu i popratnu kulturu. Uz Cavea u knjizi značajnu ulogu igraju i The Doors, Swans i Sonic Youth, ali i takav prodor u tradiciju kakav predstavlja pjesmopisanje na tragu Okultnog dnevnika Augusta Strindberga. Dakako da su se iskazni modaliteti i predmetni interesi mijenjali od tog vremena do danas, to je nužno, ali vjerujem kako se u mojem pisanju može pratiti neka „crvena nit”, nešto što to pjesništvo izdvaja od drugih i čini ga prepoznatljivim. Meni je zaista veliki kompliment bio kada mi je povodom slušanja mojih novih pjesama u Poeziji naglas Krešimir Bagić u mejlu napisao kako su moje pjesme „sretno pomaknute i drukčije da se pamte i čovjek im se ima potrebu vraćati”. Kada uspoređujem rane knjige s novijima mogu zamijeti znatnu redukciju pjesničkog iskaza. On je u prvim knjigama bio raspričan, gotovo barokno raskošan, pjesme su bile duge, čak i izrazito, a sada su prosječno duljine od desetak stihova, pa i kraće. Teško mi je samome reći je li doista riječ o istome pjesniku.
Jednom si spomenuo Rilkea kao ranu pjesničku lektiru. Jesu li to bile “Devinske elegije” ili “Soneti Orfeju” ili ipak njegovo ranije pjesništvo? Možda njegova pisma mladom pjesniku?
Prije bih rekao kako je riječ o Devinskim elegijama, sonetni ustroj me donekle plašio. To su za mene bili pjesnički romani-rijeke, pratio sam pjesnikovu misao od izvora prema njegovu ušću, pri čemu bi me uvijek dojmila vrludavost razmišljanja u okvirima visokoestetizirane rečenice. U današnje vrijeme takvo što bi bilo nemoguće napisati zbog sveopće iskidanosti svijeta osuđenog da tek u fragmentu potraži smisao. Osim toga, sami pojmovi vremena i prostora su ugroženi pa ne omogućuju sagledavanje neke postojane istine.
Iz tvojih Zapisaka iz dodirnutih krajeva lijepo se vidi da rado i često putuješ po udaljenim krajevima, npr. u Kinu. Kako je došlo do toga egzotičnoga interesa pa i onoga vezanog uz Segalenove Stele?
To da rado putujem po udaljenim krajevima ujedno je rezultat slučajnosti i književnih interesa prije petnaestak godina. Tada sam pomnije počeo čitati klasičnu kinesku poeziju, a s njom se javio i interes za suvremenu. No kako je zapravo počelo? „Sve je počelo pogrešno biranim brojem, telefonom koji je u gluho doba noći zazvonio triput (…)“ Tako Paul Auster započinje priču Staklenog grada, prvog dijela Newyorške trilogije. No, suprotno tome, moja „kineska priča“ započela je jutarnjim pozivom Sonje Manojlović, ugledne pjesnikinje i tadašnje tajnice Hrvatskog društva pisaca s ponudom koju se nipošto nije moglo odbiti – da od 6-10. kolovoza 2009. godine sudjelujem na Drugom međunarodnom festivalu poezije na jezeru Qinghai u istoimenoj pokrajini na Tibetanskoj visoravni u Kini. Slijedila su upoznavanja s kineskim pjesnicima i njihovim prevoditeljima, učenje kineskog jezika, nažalost prekinuto, četiri putovanja u Kinu, sudjelovanje na konferenciji i na književno-prevoditeljskim radionicama, prevođenje suvremenih kineskih pjesnika „iz druge ruke” i napokon Nezavršeno putovanje (2022.) – moja osobna čitanka iz suvremene kineske poezije.
Auster u scenariju ne propušta spomenuti epizodu da je M. M. Bahtin, ruski teoretičar romana, u zaoštrenim povijesnim i političkim prilikama koristio svoje neobjavljene rukopise kako bi uopće uspio složiti cigarete.
Strast prema cigaretama meni je kao nepušaču strana, ali mogu je shvatiti pa tako i objasniti taj Bahtinov čin žrtvovanja rukopisa kako bi mogao popušiti nekoliko cigareta. No ipak sam sumnjičav prema tome. Odreći se jedinog primjerka buduće knjige radi nekoliko cigareta unatoč svemu zvuči previše iskonstruirano. Slično se pričalo o jednom našem velikom pjesniku kako je vraćajući se od nakladnika u ljutnji u koš bacio jedini primjerak svog novog pjesničkog rukopisa. Bi li to pjesnik zaista učinio? Ipak mi je teško povjerovati. A opet, u Bahtinovom slučaju riječ je o strasti, a nju se ne može racionalizirati. Meni je u tom divnom filmu možda najbolja anegdota koju priča pisac Paul objašnjavajući svoj prijatelju Auggieju kako se može izmjeriti težina dima cigareta. U 16. stoljeću engleska kraljica Elizabeta se okladila oko težine dima sa slavnim istraživačem, državnikom i pjesnikom Sir Walterom Raleighom. Raleigh je bio poznat po popularizaciji duhana na kraljevskom dvoru. Jednoga dana, priča se, rekao je kraljici da može izvagati dim koji je izlazio iz njegove lule. Kako je to uspio? Raleigh je iz torbice izvadio prstohvat duhana. Izvagao ga je, popušio, a zatim pažljivo izvagao pepeo. Razlika između težine duhana i težine pepela bila je težina dima! Gotovo kao vaganje nečije duše.
No, da se vratimo Goranu i nedavno objavljenoj zbirci izabranih pjesama Zebrano (2024). Stihovi koji mi privlače pozornost glase: “Ja imam jedan razlog dovoljan/ Dovoljan da vas sve prebijem/ Prebijem li vas sve hoću li ja biti/ Biti sam sebi dovoljan da ostanem”. Svakako je za lirski iskaz koliko neobičan toliko važan motiv nasilja, ali i zbog njegovih formalnih karakteristika, zbog npr. figure ponavljanja završne riječi u jednom stihu na početku idućeg stiha. Anadiploza nije tek kakva rečenična dosjetka, utječe na cjelokupan iskaz pjesme.
Teško mi se sad prisjetiti što me je povuklo u tu pjesmu. Možda je to bio uvodni stih koji je onda nametnuo svoj ritam, a kada se nametne tako čvrst ritam, onda on katkad propisuje i što će se pisati. Moglo bi se reći kako postoji nekoliko slojeva u pjesmi: performativni, koji je zadan ritmom konstruiranja anadiploze; svojevrsna kritika nečinjenja u društvu, ogorčenost zbog stanja apatije u društvu i osjećaja nemogućnosti da se išta promijeni, pa to ne bi bio „šamar društvenom ukusu“, nego šamar društvenom nečinjenju, nadam se humorno izrečen; posljednji sloj ispod svega navedenoga zapravo otkriva individualnu potragu za mirom, nakon zasićenja sveopćom glasnoćom suvremenog svijeta.
Zebrano nosi naslov oblikovan poput naslova nekih tvojih knjiga. Jalozi, Zenzancije… u njima kao da se dva bliska, ali ipak odijeljena značenja susreću na tijesnom prostoru naslova.
Da, odista tijesni prostor naslova, no zato sažetost naslova omogućuje otvaranje brojnih značenjskih polja u knjizi. Oduvijek su mi naslovi knjiga bili bitni, možda ne toliko u tematskom smislu, koliko u pomalo marketinškom, zašto ne, morali su biti pamtljivi. S druge strane, oni su odavali i samu bit zbirke, moglo se posve sigurno nagađati o čemu je riječ. Stopljenica Zbiljka (2009.), kako kaže Krešimir Bagić u svojoj nedavnoj knjizi Figure i stilovi, u sebi sadrži riječi biljka, zbilja i zbirka, a ta zbirka doista iskazuje biofilne interese na matrici svakodnevice. Zenzancije (2013.) pak sljubljuju istočnjački zen sa zapadnjačkim humorom, odnosno zezancijama. Jalozi pak podrazumijevaju „otvaranja teme sumraka dijaloga“, kako je napisao Zvonimir Mrkonjić. Lirka (2018.) pak predstavlja dvije vrste pjesništva: liriku, ono što dobro poznajemo, utvrđeno tradicijom, i lirku, ono još nepoznato, jer u sebi sadrži pogrešku (ispalo je slovo „i“) i mogućnost nepredvidljivog razvoja. Hipernovalis (2015.) spaja hipermarket i njemačkog filozofa i pjesnika Novalisa, kapitalizam i poeziju. Babanija (2021.) sadrži hrvatsku pomalo zapuštenu regiju Baniju i Babaniju, mitsku regiju čije je postojanje upitno, pa da bi se izgovorilo njezino ime valja ga izmucati.
Pjesništvo se uspijeva otimati zahtjevima svojega vremena. Možda će stoga zvučati kao paradoks, u čemu će čitatelj uspijevati prepoznati mijene kroz koje je prolazilo tvoje pjesništvo?
Pjesništvo je rijetko vitalan književni rod, čak i kad doživljava drastične promjene bit se ne mijenja. Moglo bi se reći da je stajala na početku rađanja kultura, ali isto tako može se dogoditi da će i popratiti njihov sumrak. Moja rana poezija bila je intertekstualna i prožeta intermedijalnim iskustvom i rezultat je kvorumaškog ozračja, koje je i poticalo takav pristup književnosti, no koji je ipak ograničena dosega. Riječ je prije svega bila o želji da načitanost i medijska informiranost dobiju svoj književnoumjetnički oblik. Poslije to više nije zadovoljavalo, promijenile su se društvene okolnosti, osobito s ratovima iz 1990ih, poezija je dobila natruhe neoegzistencijalističke, no pjesnički idiom se držao metafore kao temeljne pjesničke strategije. Poslije sam napustio metaforu kada sam shvatio kako ona nerijetko prikriva prazan govor, odnosno odgađa izricanje pjesničke istine. Govor mi je postao svakodnevan i posve reduciran, što je implicitna kritika vlastitog ranog pjesništva. Bez obzira na sve to, sklonost žanrovskim presvlačenjima nisam izgubio, tako da je je hibridna književnost nešto što mi je veoma blisko.
Kako bi glasilo tvoje pismo ili tvoj savjet mladom pjesniku i mladom kritičaru pjesništva?
Pisma se gotovo i ne pišu, osim ako je riječ o nekom (umjetničkom) projektu, a savjete je nezahvalno pa i opasno davati. U pomalo uznemirujućem svijetu Elona Muska – nekad Twitteru, sad X-u, savjet mladom pjesniku bi mogao glasiti: „Čitaj i gledaj oko sebe.“ Ništa drugo. A ni to nije jednostavno. Uostalom, to nas je još lijepo poučio već spomenuti Rilke u Zapiscima Maltea Lauridsa Briggea.
Autore se razumljivo i opravdano ne pita da daju preporuke u vezi svojih djela. Zato ćemo ti, na kraju ovoga razgovora, pitati da preporučiš 5 knjiga novijeg datuma, pjesničkih ili proznih, domaćih autora ili stranih.
1 Dinko Telećan: Knjiga posjeta
Zbirku pjesama u prozi Knjiga posjeta Dinka Telećana moglo bi se čitati i kao knjigu posveta – ocu, spavačima, zecu, smrdljivom martinu, komiškoj agavi, luci, odbačenoj misli, indijskom brijaču, razočaranom čovjeku, i mnogima drugima, živima i neživima, predmetima i stvorenjima, svima kojima se u kovitlacu suvremenog života ne stignemo obratiti ili ih smatramo nedostojnima vlastite pažnje. Riječ je o tekstovima duboke sućuti za sve one o kojima autor piše, onima koje dodiruje njegova lijepa, prevođenjem odnosno vlastitim pisanjem izbrušena rečenica. Znan i po putopisima, Telećan je naučio opaženo prenijeti u rečenicu. Upravo to se događa u ovoj zbirci: pjesnik putuje do predmeta odnosno bića svog interesa, a „posjećeno se iskrada iz tame „ (Noćni posjet) Riječ je zasigurno o jednoj od najboljih zbirki pjesama u posljednje vrijeme.
2 Martina Vidaić: Stjenice
Za razliku od romana Anatomija štakora, koji je jednako dobro napisan, ali me se nije dojmio, Stjenice pričaju priču o dezintegraciji glavne junakinje arhitektice, ali i njezinoj svojevrsnoj ponovnoj rekonstrukciji vlastita bića kada se vrati u rodni grad te kroz susrete s članovima manje-više disfunkcionalne obitelji spozna vlastite manjkavosti u odnosu s drugima, a koje su, možebitno, i dovele do vlastita debakla na početku romana. Vidaić piše sjajno, njezine rečenice i krokiji sporednih likova su besprijekorni, no iza svega se nazire njezina pjesnička istančanost, ali i preciznost i kontrola pripovjednog tijeka.
3 Selvedin Avdić: Autobusne bilješke/ Mali smakovi
Rado čitam sve što Selvedin Avdić napiše, i tim se knjigama često vraćam. Autobusne bilješke su neka vrsta permanentnog fragmentarnog putopisa – ovise o svakodnevnom autorovom kretanju i dnevničkim zapažanjima. Pritom je Avdić iznimno oštrouman promatrač, liričan, precizan, ali i duhovit. Užitak je čitati te bilješke, kao i njegove dnevničke zapise unutar jednogodišnjeg ciklusa (2021-22.) objavljene u knjizi Mali smakovi u ediciji Dnevnik što ju za Buybook znalački uređuje Semezdin Mehmedinović.
4 Nada Topić: Moji
Nada Topić je iznimna pjesnička osobnost. Napisala je pjesničku trilogiju – što je samo po sebi rijetkost – u kojoj priča obiteljsku priču, prvo o ocu, pa o sestri te o majci. No kako je to izvela je jedinstveno u hrvatskoj poeziji pa i šire. Riječ je o nizu veoma kratkih, do krajnosti iscizeliranih pjesama koje bilježe svakodnevicu članova obitelji – kada je riječ o sestri i majci, te svakodnevicu bilježenja vlastita sjećanja na pokojna oca. Naime, ona u svakodnevici pronalazi okidače za rekonstrukciju svog odnosa s ocem bez kojega živi od ranoga djetinjstva i taj se njihov odnos zapravo nikad nije realizirao. Zato je ona u svojoj poeziji iznimno i razigrana, duhovita, ali i dubinski melankolična. Trilogija je i svojevrsni kompendij poetika u hrvatskoj poeziji unutar četrdesetak godina. Nada Topić u suvremenu poeziju vraća vizualnost, jezični znakovi postaju slike lirskog događaja.
5 John Berger: Confabulations
Nekoliko sam knjiga Johna Bergera pročitao u protekle dvije godine. U ovoj knjizi kratkih eseja i crteža Berger kao i u mnogim drugim knjigama piše tako da osluškuje svijet oko sebe i pritom je nerijetko veoma društveno osjetljiv i kritičan. Čini se da nema ničeg što nije vrijedno njegove pjesničko-filozofske opservacije – od priča o prijateljima, pretežito umjetnicima, pa do priče o ruži ili razmatranja o jeziku („Mnogo toga što nam se događa u životu je bezimeno jer nam je jezik presiromašan). Knjiga koju bih zaista rado htio vidjeti u hrvatskom prijevodu.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
#Goranov vijenac #Miroslav Kirin #pjesništvo
