Svi poznajemo priču; mlada osoba zaposlila se u državnoj firmi, puna ambicija, volje za radom, s nadom u promjenu i idealizmom da svojim trudom može nešto pokrenuti. Ili barem s nadom da će biti dostojanstveno plaćena za svoj rad. No uskoro maske padaju. Postoji nešto važnije od etičnosti, obrazovanja i truda. Poznanstvo, mito i stranačka pripadnost; sveto trojstvo naroda hrvatskog. Koliko je samo bivših saborskih zastupnika postavljeno na čelo državnih tvrtki iako ništa o tom pogonu ne znaju? Koliko je „važnih“ imena premješteno na direktorske pozicije nakon što su uhvaćeni s prstima u medu? Koliko je ubijenih od strane pijanih vozača koji i dalje jure cestama? Korupcija našeg društva dosegla je točku u kojoj se u cijelosti normalizirala, prelazeći iz sporadične anomalije u strukturalni princip. Ona više nije tek pojedinačna devijacija, već utkana niti koja prožima sve pore društvenog tkiva; od obrazovnog sustava do pravosudnih i upravnih tijela. Ovaj je fenomen poprimio razmjere kulturnog obrasca, gdje se neuobičajeno često podrazumijeva kako je gotovo sve podložno pregovorima, dok se zakon i etika zamjenjuju pragmatičnim kompromisima i oportunizmom. Rezultat je društvo u kojem pravila postoje tek kao formalnost, dok su odstupanja postala svakodnevna praksa. Sustav više ne reagira na korupciju kao na poremećaj koji je potrebno ispraviti, već ju smatra neizbježnim “troškom” efikasnosti, gdje su promjena i inovacija sumnjivi, a održavanje postojećeg stanja poželjno. Svaki pokušaj suprotstavljanja lako se anulira suptilnim zastrašivanjem ili tihom marginalizacijom, dok se prilagođavanje koruptivnim praksama predstavlja kao prilagodba „stvarnim uvjetima”. Stoga, kada se istina u umjetničkoj formi prepozna kroz brojna reizdanja romana, književne nagrade, dupkom puno kazalište koje s najvećoj koncentracijom gleda predstavu od tri i pol sata, možda više ne govorimo samo o izvrsnom romanu. Možda govorimo o početku revolucije. O brisanju najstrašnije floskule hrvatskog jezika: „šutnja je zlato“.
Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.
K. Novak, “Slučaj vlastite pogibelji”
Zvijer (korupcija)u talijanskom ruhu
Roberto Saviano je napisao roman „Solo è il coraggio“ („Hrabrost je usamljena“) nakon gotovo pet godina istraživanja želeći oživjeti život talijanskog suca Giovannija Falconea, ikone borbe protiv mafije. Knjiga je objavljena 2022. godine, povodom 30. godišnjice Falconeove smrti. Dana 23. svibnja 1992. godine, na autocesti A29, u blizini Capacija, sudac Giovanni Falcone, njegova supruga Francesca Morvillo i tjelohranitelji Vito Schifani, Rocco Dicillo i Antonio Montinaro poginuli su u atentatu koji je organizirala Cosa Nostra. Prije se smatralo da je mafija “grupa neskladnih stanica bez veze”, sada znamo da nije tako, da je mafija poslovni i kriminalni sustav, hijerarhijski ustrojen i dobro povezan. I također da mafija ima ime: Cosa Nostra. Zahvaljujući suradnji Buscette i Contorna te istraživačkom radu svih tih ljudi, živih i mrtvih, 1985. dolazi do otvaranja Maxiprocesa, ogromnog pravosudnog događaja s 475 optuženih. Falcone i oni koji su s njim radili u borbi protiv mafije uspjeli su je, barem djelomično, istrgnuti iz omerta i tajnosti koja ju je karakterizirala. Djelo je naišlo na pohvale jer progovara o hrabrosti i samoći čovjeka u borbi protiv sustavne korupcije i organiziranog kriminala, a Saviano ga je portretirao s emocionalnim dodirom koji je čitatelje povezao s Falconeovim unutarnjim svijetom i izazovima koje je prebrodio sve do smrti.
Kad netko prihvati posao, neki računaju kilometre između kuće i ureda, a neki računaju mrtve koji su bili prije njih. Na nekim se mjestima može sjesti samo onaj koji ima dovoljno strpljenja i savjesnosti da odmakne sve leševe koji su se prije njega srušili na to mjesto”.
„Solo è il coraggio“, Roberto Saviano
Zvijer (korupcija)u hrvatskom ruhu
Iako roman „Solo è il coraggio“ nije preveden na hrvatski jezik, Kristian Novak tu istu temu provlači kroz roman čija popularnost ne jenjava. „Slučaj vlastite pogibelji“ osvojio je nagrade „Vladimir Nazor“, „Meša Selimović“ te nagradu „Gjalski“ za najbolji roman. Prema romanu je napravljena predstava koja je premijerno izvedena u Rijeci 7. ožujka 2024. godine, a prije nekoliko dana repriza predstave ispraćena je glasnim aplauzom i ovacijama kao i na premijeri. Rijetko se mogu pogledati predstave u kojoj čitavi ansambl glumi s tolikim žarom da se gubi rub pozornice. Rijetko se čitaju romani koji bude unutarnje nemire i razaraju lobotomiju prihvaćanja. Da se dogodilo samoubojstvo, rečenice bi oslikavale unutrašnja raspadanja obitelji, prihvaćanje krivnje, opraštanje i pokajanje. No, Neno je bio beskompromisni policajac koji se nije libio ispisivanja kazni političarima i sinovima lokalnih moćnika iako je to značilo borbu protiv korumpiranih šefova i cijelog sustava. Kada je pronađeno njegovo truplo, nije pronađen torba u kojoj je skupljao dokaze protiv policija, sve oproštene kazne i ilegalne dogovore. Njegov brat Marli postaje crna ovca obitelji jer brani policiju u kojoj radi, sustav u koji vjeruje. Njegova bivša djevojka Nenadovu smrt prepričava učenicima, izgovara što svi znaju i postaje meta moćnika koje je prozvala. Marti i profa postaju odbačeni zbog istine. U Hrvatskoj je izgovaranje istine autodestrukcija. Novak vješto portretira raspadanje, očaj i usamljenost ljudi koje je uništio sustav u koji su vjerovali. Roman je ispisan jasnim konkretnim rečenicama, a u više navrata sami likovi potvrđuju da nema katarze jer nema pravde u ovoj žabokrečini. To izgovara čak i odvjetnica sindikalaca: „Mi bi svi, sigurno nas 90 posto, potpisali da u ovoj državi konačno svi počnu cinkati svoje kvarne kolege i nadređene, jer je sve toliko zagrezlo u korupciju da iz živog blata nemremo van. Ali čim netko krene tim putom, ostane sam. Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio.” U školi, učitelji su nemoćni pred politikom interesa, a djeca su, kako Novak prikazuje, prepuštena kolebanju između pravednosti i privilegiranih putova. Policijski sustav više nije branitelj javnog dobra, već institucija koja u ime svojih interesa uvodi i održava kaos. Roman ima netipičan završetak. Da bi spasio oca od zatvora, Marli će na kraju ostati u policiji, gledat će ljude koji su mu ubili brata. Profesorica će dati otkaz. Pobjeći će na otok kako bi joj što teže uručili poziv za sud. Kada školstvo i policija postanu legla korupcije, posljedice ne završavaju na likovima, već pogađaju sve one koji u tim sustavima traže pomoć, zaštitu ili priliku za pošteno obrazovanje. Novak u romanu precizno naglašava da su posljedice suptilne, ali duboko ukorijenjene: u školstvu se talent nagrađuje nečijom vezom, a trud ruši nečija ambicija. Policija, koja bi trebala jamčiti sigurnost, uspostavlja ravnotežu tek za one koji su spremni platiti. Tako likovi postaju zarobljeni u mreži dubljoj od samih struktura – zarobljeni u sustavu gdje ne vrijedi biti pravedan niti sposoban. Od početka romana jasno je da ti ključni sustavi ne samo da propadaju, već otvoreno sudjeluju u rušenju svega što bi moglo pružiti šansu za zdravu, poštenu zajednicu. Novak prikazuje likove koji se, suočeni s ovakvom izdajom, sve više okreću samima sebi; dok sustav propada, oni tonu u vlastitu nesigurnost, izgubivši vjeru u sve osim u vlastitu sposobnost borbe.
Kristian Novak danas zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnosti zahvaljujući autentičnosti i dubini kojom pristupa složenim temama. Njegov opus, koji čine djela kao što su Črna mati zemla, Ciganin, ali najljepši i najnovije, Slučaj vlastite pogibelji, čitatelju nudi kompleksne pripovijesti koje nadilaze okvire uobičajenih književnih tema i osvajaju svojim emotivnim i filozofskim zamahom. Ono što Novaka izdvaja nije samo književna vještina, već i njegova sposobnost da naizgled nevidljivo, ono što često izbjegavamo ili ne želimo vidjeti, prenese u središte javne rasprave. Njegova djela preispituju duboko ukorijenjene tabue, propituju naše predrasude i iskušavaju granice empatije. Novakovi romani nisu tek puke narativne forme; oni funkcioniraju kao slojevita istraživanja društva, prožeta poviješću, geografijom i socijalnim kontekstom. Njegova iznimna osjetljivost na detalje kulturnih i etničkih identiteta omogućava da likove oblikuje na način koji rijetko ostavlja ravnodušnim. Čitatelji prepoznaju tu iskrenost; u Novakovim djelima nema idealizacije niti jezičnog kićenja koje odvraća od bitnoga. Njegov jezik je oštar, ponekad i surov, no svaki odabir riječi i strukture rečenica služi kao most između likova i publike. Na taj način, Novak ne samo da priča priče, već stvara djela koja oblikuju čitateljevu percepciju i prisiljavaju na aktivnu refleksiju. Štoviše, njegovi su likovi često ispunjeni gotovo bolnom autentičnošću. Oni nisu jednostavni heroji ni tragične figure, već složene osobe vođene proturječnim motivima i slojevitim emocionalnim povijestima. Novak im daje glas koji, iako narativno utemeljen, prelazi granice književne fikcije i zadire u samo srce društvenih konflikata. Primjerice, Ciganin, ali najljepši progovara o marginalizaciji i kulturnim predrasudama s tolikom iskrenošću da se čitatelj ne može lako distancirati; likovi se susreću s brutalnim oblicima nepravde, ali i vlastitim slabostima, što je rijetkost u prikazima gdje bi empatija mogla postati jednostrana. Njegova sposobnost da likove vodi kroz ovu vrstu introspektivnog „pakla” i suočava ih s vlastitim demonima stvara djela koja nisu samo narativne strukture već i vrste moralnih drama. Iako se čini da Novak ne nudi rješenja, već dublje otvara rane, upravo to je ono što ga čini toliko poštovanim autorom. Njegovi čitatelji uče kroz patnju likova, svjesni da bi jedno nepravedno društvo jedva moglo opstati ako se suoči s onom vrstom introspekcije koju Novak, kao autor, konstantno potiče. On je tako ne samo književnik, već i posrednik između stvarnog i literarnog, te kritičar suvremene Hrvatske koji kroz romane progovara protiv prešutnog prihvaćanja nepravde. Koliko se zaista njegovi čitatelji i intelektualci slažu s njegovim promišljanjima, najbolje govori činjenica da se predstava „Slučaj vlastite pogibelji“ postavljala prije nego je roman napisan. Ovaj neuobičajeni proces započeo je kad je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prepoznalo potencijal romana na temelju njegovih početnih poglavlja i rukopisa, premda je roman bio tek u razvoju. Novak je tijekom cijelog procesa usko surađivao s dramaturzima, redateljima i kazališnom ekipom, što mu je omogućilo jedinstvenu priliku da testira dinamiku svojih likova u scenskom kontekstu dok su još uvijek nastajali u romanu. Napokon, Novakova privrženost ostaje u njegovoj skromnosti i bliskosti s čitateljima; on nije heroj koji se uzdiže iznad svojih likova, već autor koji promišlja zajedno s njima. Taj osjećaj povezanosti dodatno jača poštovanje prema njemu. Čitatelji ga cijene upravo zbog toga što se u njegovim djelima prepoznaje neka vrsta istine, težnja za iskrenošću koja nadmašuje površne teme. On ne nudi laka rješenja, no pruža čitatelju priliku za suočavanje sa stvarnošću, čineći ga, možda nenametljivo, dijelom svog univerzuma moralnog promišljanja.
Naša šutnja, često maskirana kao mir, postaje suučesnik u perpetuiranju nepravde. Književna djela poput romana „Slučaj vlastite pogibelji“, „Solo è il coraggio“, filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ portretiraju hrabrost kao najveću ljudsku vrlinu, dok je šutnja percipirana isključivo kao suučesništvo u zločinu. “Prvo te obezvrijede, zatim te izoliraju, a onda te ubijaju“ napisao je u svom romanu Roberto Saviani kao uvertiru svega o čemu će pisati Novak: „Sustav je tako duboko ukorijenjen da se više ne zna gdje počinju jedni, a gdje drugi, gdje završava korupcija i gdje počinje politika“. Na nama je da donesemo presudu. Nama samima, suučesnicima.
Istaknuta fotografija: HNK Ivana Pl. Zajca
#Kristian Novak #Slučaj vlastite pogibelji
