Iako ne voli upotrebljavati ‘opus’, ‘stvaralaštvo’ i druge termine koji bi mogli donekle dočarati razinu njegovog djelovanja, Goran Tribuson je nesumnjivo jedan od najproduktivnijih autora na hrvatskoj književnoj sceni. Još od 70-ih kada je počeo objavljivati kratke priče, zapažen je i od strane kritike i šire čitateljske publike, a zaslužena pozornost koju zaokupljaju njegovi šaroliki romani ne jenjava.
Vaša književna karijera proteže se kroz nekoliko desetljeća i obuhvaća zaista veliki opus. Kako sada s vremenske distance gledate na svoje književno stvaralaštvo i na put koji vas je doveo do sadašnjeg trenutka?
Opus mi je pomalo strana i uzvišena riječ koja više pripada Mahleru, Dostojevskom, Van Goghu ili nekom trećem velikanu koji je odavno dovršio svoje djelo. Ja sam, naprosto i srećom, još uvijek samo suvremenik koji vrluda svojim putem, izbjegavajući patetične atribute. Počeo sam s nekoliko neuglednih knjižica u kojima su bile sabrane kraće priče fantastičnog žanra. Nakon Donatova eseja Astrolab za hrvatske borgesovce, svi su nas tako i zvali. Kako prema Tzvetanu Todorovu fantastika ima složenu razdiobu, trudio sam se izbjegavati njezinu folklornu varijantu i orijentirati se prema onoj intelektualnoj, kakvu je pisao slavni argentinski majstor. Nije potrebno mnogo vremena pa da shvatite kako pisati kao Borges naprosto može samo Borges, pa da naoružani tim jednostavnim saznanjem zbrišete s tog terena. Njegova se imaginacija, u kojoj su mogući izmišljeni svjetovi poput Tlona, teološko-esejističke dosjetke u kojima Bog nije sišao među ljude u Kristovu, nego u Judinu liku, geografske fantazije u kojima kartografi neke daleke i zaboravljene zemlje izrađuju zemljovide razmjera jedan naprama jedan, ili, primjerice, sanjarija o beskonačnoj Babilonskoj biblioteci u kojoj su knjige metodična i beskonačna kombinacija svih slova te tako sadrže i zbir svih istina na svim javnim i tajnim jezicima, naprosto se ne mogu derivirati, šerati, imitirati, a da vas odmah ne uhvate u krađi.
Napustivši taj „žanr“ počeo sam pisati nešto što se tada zvalo žanrovskom prozom, premda je ta odrednica zapravo podrazumijevala razumljivu i čitanju otvorenu narativnu književnost. Napisao sam tada Ruski rulet, Polaganu predaju i još neke knjige, da bih se potom okrenuo vlastitom dječaštvu i mladosti u malenoj kontinentalnoj provinciji te napisao čitav niz knjiga o odrastanju, među kojima su najpoznatije Legija stranaca, Rani dani, Trava i korov, te opsežan roman Povijest pornografije, koji mnogi vjerojatno opravdano drže Bildungsromanom, kako se otmjeno naziva roman o odgoju ili odrastanju. Pisao sam i krimiće s jasnom sviješću o tomu da se ne bavim ilegalnom subkulturnom rabotom. Jer je krimić zapravo samo detekcijski strogo kodificirani socijalni roman. Kad znate sve o tome tko ubija, koga i na koji način, te kako na to reagiraju pojedinac, javno mnijenje i vlast, imate fino skiciran portret jednog društva. Ma pisao sam zbilja svašta, ništa mi nije bilo strano, vjerojatno postoje ljudi koji misle da se iza mojih tako drastično različitih knjiga krije neka duboko podvojena šizofrena osobnost. Pisanje je neka vrsta kronične bolesti od koje nećete umrijeti, ali je se nećete ni riješiti. Nikad si pri pisanju nisam postavljao neke određene ciljeve, ni intelektualne niti imovinske, tako da mi vremenska distanca nije od neke velike koristi da bih po njoj odgonetavao kamo sam stigao, odnosno jesam li sad na pravom mjestu, ili sam u svemu, kako se to u žargonu kaže – fulao. Ljudi me i dalje dosta rado čitaju, a kritičari prilično benevolentno vrednuju. Možda je to pravi cilj, jer je za pisca najstrašniji ishod kad mu knjige umru i nestanu prije njega.
Kako se odnos publike prema vašim djelima mijenjao tijekom godina? Primjećujete li razlike u recepciji starijih i mlađih generacija?
Njemački teoretičar Jauss uistinu ima pravo kad, pojednostavljeno rečeno, drži da je povijest književnosti zapravo povijest njezine publike. Naše je društvo za moga spisateljskog „trajanja“ uistinu prošlo kroz mnogo mijena među kojima su Domovinski rat i rasap bivše države vjerojatno najdramatičnije. E sad, kako se odnos publike prema mojim knjigama mijenjao veoma je teško reći, ponajprije zbog toga što je veliko pitanje imamo li mi uopće nešto što bi se moglo nazvati književnom publikom u smislu Jaussova iskaza. Znam da moj odgovor zvuči prilično defetistički, ali raspadom bivše države naklade su višestruko smanjene, književna društva nemaju zaštitnički ili cehovski karakter, država skromno subvencionira izdavaštvo i biblioteke, a piscima daje još skromniju naknadu za bibliotečnu posudbu. Ta posudba jedan je od rijetkih razmjerno pouzdanih podataka o tomu kakav odnos ima takozvana publika prema mojim knjigama. On je neprekidno pozitivan, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi mi ponudio egzistencijalnu sigurnost. Čitav sam radni vijek proveo radeći u propagandnim agencijama, izdavačkim kućama i konačno kao sveučilišni profesor scenarija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Odvažiti se na život profesionalnog pisca oduvijek mi se činio nekom mješavinom nesigurnosti, rizika i neimaštine. Posuđuju me, čitaju i kupuju podjednako mladi kao i stariji čitatelji, ali o tome nemam pouzdanih podataka temeljem kojih bih mogao prosuđivati o različitostima njihove recepcije. Zapravo, ne vjerujem previše u to da se tipove recepcije valja dijeliti prema dobnim okolnostima. Prije će biti da se razlikuju recepcije onih literarno senzibiliziranih od recepcija neukih i nesklonih književnosti. Bez obzira koje dobi bili.
Jesu li promjene u načinima komunikacije i društvene mreže promijenile odnosno intenzivirale vašu komunikaciju s čitateljima? Koliko vam je taj kontakt važan?
Naravno, odavno se služim se kompjutorom, razumijem internetske koristi i zamke, pratim neke društvene mreže, ali sam još uvijek dijete analogne civilizacije. Nemam vlastiti FB profil, niti Instagram, niti koju od sličnih igračaka kojima se spretno služi dobar dio hrvatskih autora. Vidljivo je dakle da mi taj dio komunikacije nije osobito važan, premda mi je gdjekad drago pročitati na Googleu koju od pohvala mojoj knjizi, skinutu s nečijeg FB profila. Temeljni kontakt čitatelja s piscem zacijelo je star koliko i sama knjiga. Dakle stariji od Gutenbergovog tiskarskog stroja manufakturnog tipa. Sve ostale kontakte možda je poželjno pratiti, premda znaju biti ispunjeni ushitom ali i frustracijom, kako čitatelja tako i pisca.
Kad smo kod promjena, koliko se vaš proces stvaranja promijenio? Postaje li pisanje nakon određenog broja romana lakše?
Mislim da na to pitanje, bar u mojem slučaju, postoji dvojak odgovor. Svaki je roman samosvojni organizam koji traži obilne pripremne radnje u kojima treba razraditi pripovjedne pretpostavke kao što su priča i zaplet, odnosno story i plot kako ih naziva E. M. Forster, pripovjedačka vizura, tipovi karaktera ili aktanata kako ih zovu strukturalisti, potom životne realije, što zna biti itekako složeno radi li se o povijesnom romanu ili o romanu koji se događa u kakvoj dalekoj zemlji ili utopijskoj odnosno distopijskoj situaciji i tomu slično. Dakle, meni je svaki roman podjednako težak bez obzira na to koliko sam ih već napisao. S druge strane postoje i olakšavajuće činjenice koje nije teško opisati. Kada sam u sedamdesetima pisao Ruski rulet proveo sam nekoliko mjeseci u sveučilišnoj knjižnici pomno proučavajući životne, prometne, arhitektonske, običajne i druge slične im realije vezane uz Zagreb iz 1923. godine. Pišući prije nekoliko godina oveći roman Vilinska priča, našao sam se pred pravim morem podataka, prizora i slika bez kojih se roman nije moglo napisati. Morao sam znati kako je otprilike izgledao Berlin 1900. godine, kakva je bila odora Weimarskih policajaca, kojim su mȕnchenskim ulicama hodali Hitlerovi pučisti sve dok policija nije zapucala po njima, što su radili njemački mornari u rujnu 1939. kad je započeo Drugi svjetski rat, kako je izgledao poratni Beč u vrijeme „četvorice u džipu“, pokraj koje je selendre trebala ležati olupina ruskog riječnog broda što se nasukao u dunavskom plićaku… I još stotinu sličnih podataka što sam ih uspio pronaći u danonoćnom lutanju po Internetu koji nam je pisanje ovakvih romana učinio mnogo ležernijim poslom od nekadašnjeg tumaranja po raznim knjižnicama i arhivima.
A koliko glazba igra ulogu u tom procesu, nekada i sada? Ako je u „Polaganoj predaji” vidljiv utjecaj Stonesa, kako gledate na utjecaj bendova danas?
Zvuči zbilja čudno ali glazba je umjetnost koja rabi jezik bez semantike. Ona govori svojim melodijskim strukturama, ritmovima, tempom, izmjenom i suzvučjem glazbala u orkestru i slično, ali kad vam netko na naslov simfonijske glazbe napiše Vltava ili Tako je govorio Zarathustra pitate se po čemu je ta glazba nalik rijeci koja protječe Pragom ili velikom Nietzscheovom djelu. Ali glazba izaziva stanovitu atmosferu, raspoloženja i unutarnje slike, pa je u tom smislu izvrstan ilustrator onog što likovi književnog djela mogu osjećati, jednako tako i tumač prizora koji se pred nama otvaraju iskazani riječima. Stvari raznih popularnih bendova, kakav su spomenuti Rolling Stonesi, obično imaju i tekstualni dio koji pomaže čitatelju da u određenoj vizuri promatra književne prizore što se nižu pred njim. U tom sam smislu i ja pokušavao pojačati čitateljev doživljaj služeći se pjesmama Nicka Cavea, Toma Waitsa, Sex Pistolsa, Townesa Van Zandta, Boba Dylana i drugih, ali sam često puta uvlačio u prizore i emocije kakve nam nude Gustav Mahler, Hector Berlioz, trube Cheta Bakera i Milesa Daviesa, klavir Keitha Jarretta, dakle onih čija je glazba lišena semantike, ali prepuna čudesnih, gotovo vidljivih emocija. Moje su knjige, čak i krimići, gotovo nezamislive bez glazbe. Najradije bih tražio od izdavača da se uz knjigu priloži i glazbeni CD koji bi čitatelju pomogao da se bolje snađe u knjizi.
Vaša djela su često inspiracija za filmske ekranizacije. Koliko ste i Vi sami uključeni u taj proces i kako doživljavate gledanje vlastitih priča na velikom platnu?
U nas ne postoji producentska kinematografija. O tome što bi poželjeli raditi odlučuju sami redatelji, koji nakon toga traže producenta i scenarista, Iz toga je posve razumljivo kako nijedan pisac ne kreće u pisanje scenarija napamet, odnosno po vlastitim željama i intencijama. Dakle on se radu na scenariju pridružuje tek kad ga neki redatelj odabere i osigura producenta koji će sve to financirati, uz pomoć domaćih, ali i stranih koprodukcijskih fondova. U takvom poslu autor ideje, odnosno romana, sudjeluje poput kakvog najamnog radnika, jer o sudbini njegove knjige odlučuje ponajviše redatelj i podosta manje producent. Scenarist je stoga počesto prisiljen napraviti čitav sukcesivni niz scenarija o čijem razvoju odlučuje uglavnom redatelj. Takav je posao razmjerno dobro plaćen, ali je u svojoj suštini ponižavajuć, jer o nečemu što je bilo vaše djelo uglavnom ne odlučujete sami nego morate poštivati redateljevu volju. Konačno, redatelj je i pravi autor filma dok ste vi na špici potpisani skupa s onima koji su značajno ili beznačajno sudjelovali kao koscenaristi, Stoga sam i sâm pisao scenarije tek kad bi se netko odlučio da po mojem romanu napravi svoj film. Kad se radi o televizijskom filmu imate mnogo veću slobodu, jer televizijski redatelji i urednici u mnogo većoj mjeri poštuju vaše autorske zamisli. Uz filmske sam scenarije napisao i sedamdesetak nastavaka serija Odmori se zaslužio si i Oblak u službi zakona i tu su urednici i redatelji rijetko kad nametali svoja rješenja.
Možete li izdvojiti jednu ekranizaciju koja kod Vas osobno ima posebnu važnost?
Zapravo postoji tek jedna jedina filmska adaptacija s kojom sam uistinu zadovoljan. Radi se o romanu Ne dao bog većeg zla, koji je režirala moja sestra Snježana. To je u priličnoj mjeri autobiografska priča o našem djetinjstvu u malom kontinentalnom provincijskom gradiću. U filmu se ne neki zabavan i nostalgičan način ukrštaju dvije vizure, muška i ženska, dakle moja i redateljičina, vizure koje govore o obitelji u kojoj smo odrastali. Film je u Puli dobio i nekoliko nagrada, a dugoročno je prisutan na You Tube kanalu gdje ga može svatko vidjeti.
Kako teče vaš radni odnos sa sestrom, koliko se vaša kreativna razmišljanja nadopunjuju, a gdje se razilaze?
Ako se izuzme spomenuti film, naša je suradnja na televizijskim serijalima trajala dosta dugo. Napisali smo pet sezona jedne i tri sezone druge od spomenutih serija. Kako smo oboje izraziti individualci, kakvi teško rade zajedno, znali smo se dogovoriti o likovima, ambijentu i tipu zbivanja za serije koje su već na televizijskom kontekstu prošle kao obiteljske humorističke serije. Nakon tog konzultativnog sastanka svatko je radio svoje nastavke koje smo potpisivali kao zajednički rad. Urednici i redatelji znali su lako pogoditi koji je od nastavaka moj, a koji Snježanin rad, dok je publika sve to promatrala kao neku vrst timskoga rada. Odmori se zaslužio si bila je prilično popularna, išla je nedjeljom u osam u takozvanom Prime Timeu te je gdjekad bila gledanija i od televizijskog Dnevnika.
Što po Vašem mišljenju tvori srž vašeg stvaralaštva, bilo da se radi o filmu ili romanu? Koji je najvažniji faktor za postizanje autentičnosti i u konačnici dopiranja do publike?
Volio bih izbjeći tu uzvišenu riječ „stvaralaštvo“, jer se i nakon tolikih godina pisanja u prvom redu osjećam pripovjedačem, dakle nečim što je Kanađanin Hailey nazvao starim i časnim zanimanjem koje je nalik dvorskoj ludi ili putujućem glumcu. Ali kako sad odrediti srž tog stvaralaštva ili pripovjedalaštva, kad su mi knjige toliko različite. Postoje pisci koji čitav život pišu jednu knjigu, vješto i suvereno varirajući pitanje koje ih odvajkada zanima. Kad zavirite u moje knjige učini vam se da ćete se izgubiti u labirintu: fantastika, krimići, povijesni romani, esejizirane priče o pop kulturi, kvaziautobiografska proza puna ironije, romaneskne memorabilije iz mladosti, groteskni romani o čudacima i autsajderima s periferije, romani o suvremenim ikonoklastima, okultna srednjeeuropska mistika, pagnolovske priče o adolescentskim danima… Uistinu ne znam kako objediniti toliku raznolikost i pronaći presudan princip koji bi kazao nešto o tomu jesam li ovakvom sadržajnom i žanrovskom raspršenošću uopće uspio pronaći dostatan tip autentičnosti te tako došao do publike.
Drugi dio vašeg pitanja podjednako mi je zagonetan. Na jednoj dodjeli Oskara, koje mi inače idu na živce svojom glamuroznošću, voditelj je rekao otprilike ovako: „Pogledajte samo Toma Hanksa, on se oduvijek odlučivao samo za blockbustere i tako je uspio.“ Rečenica krije očiti apsurd jer o blockbusterima ne možemo govoriti apriori nego tek naknadno, u trenu kad su takvima postali silno se dopavši publici. Kad bih znao kako doprijeti do publike odavno bih krajnje minuciozno rabio taj recept. Uistinu ne znam odgovoriti na ovo pitanje premda znam sasvim benevolentno prigovoriti. Naime autentičnost ne bi trebala sama po sebi odlučivati o uspješnom „dopiranju do publike“. Primjerice, roman Raya Bradburyja Fahrenheit 451 govori o distopijskoj budućnosti u kojoj vatrogasci (Firemen) više ne gase požare nego spaljuju knjige. Distopijska budućnost ne može biti ni na koji način autentična, ali zato može biti sugestivna u svojim prijetećium silnicama. Pustolovni filmovi o Indiani Jonesu nisu ni najmanje autentični, prepuni su pojednostavljivanja, arheoloških i povijesnih izmišljotina, ali su zato neodoljivo zanimljivi i zabavni što publika itekako voli. I sam Krleža govori kako Hrvatska i Zagreb nisu imali taj tip buržujskog savršenstva, salonske otmjenosti i bankovne utjecajnosti kakve nalazimo u Gospodi Glembajevima. Dakle i ovdje je autentičnost dvojbena kategorija, ali je zato dramatičnost sižea svojom uzbudljivošću na razini autorovih nordijskih uzora. Povijesni je roman također u tom smislu krajnje sumnjiv. Flaubertov Salambo govori o realijama davne Kartage iz vremena takozvane Plaćeničke pobune, kao što Košov trotomni roman U potrazi za Mesijom prati čudesnu pojavu Sabataja Zevija, novoga židovskog Mesije. Povjesničarska navada da veoma brižno prate javni a zanemaruju privatni život uvijek na neki način dovodi u sumnju pravu autentičnost povijesnih realija što su okruživale tadašnje junake. Ali i pisci imaju pravo kad tvrde kako pripovjedačka dojmljivost može veoma spretno zamijeniti autentičnost o kojoj gdjekad toliko malo znamo.
#ArtKvart #Goran Tribuson #intervju
