Danas (3. prosinca) obilježava se Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Zahvaljujući projektu Kultura svima, o nužnosti inkluzije u kulturi i šire u Rijeci se ne govori samo na današnji dan. Projekt nastao suradnjom udruge Filmaktiv s Udrugom gluhih i nagluhih te Udrugom slijepih Primorsko-goranske županije obuhvaća edukacije, savjetovanja, inkluzivne projekcije i kampanje, aktivno potičući mlade na inkluzivnije djelovanje na području kulture.
Voditeljica projekta je Maja Ogrizović, riječka kulturologinja i producentica koja svojim kreativnim, domišljatim idejama, sposobnošću i entuzijazmom značajno doprinosi razvoju inkluzivnih praksi i samim time izgradnji inkluzivnije zajednice. No kao i popriličan broj kulturologa i kulturnjaka općenito, Maja iz nužnosti radi više stvari u isto vrijeme, ali za inkluzivne kulturne prakse govori da su njena svrha.
– U projektima se kaže da je to moja horizontalna tema, nešto od čega neću odustati u čemu god da jesam. Sada imam sreću da imam ekipu s kojom mogu raditi i da imam nekoliko projekata s kojima mogu to manifestirati u društvo, da svi skupa na tome radimo. Tome sam posvećena zadnjih deset godina, iako bih zarađivala za život od drugih stvari, a trenutno sam posvuda jer još uvijek traje jedna prekrasna godina nakrcana s jako puno inkluzivnih programa i projekata. Ona se nastavlja na prethodne dvije godine koje su isto bile prilično moćne. Vidi se promjena u društvu, i vidi se veći interes za inkluzijom, što nije rezultat samo našeg rada nego i promjena politika. Trenutno je hektično i zbog otvorenih natječaja i javnih poziva, što ti zapravo nije posao, ali držiš fige da to prođe u budućnosti. Imamo i program koji je jako tražen, zove se Film svima svugdje, i predali smo nedavno izvještaj, ali svejedno smo odradili dodatnu radionicu jer je interes takav da radiš mimo projekata, a šteta je to propustiti. Nikada ne odbijamo stvari.
Dakle ljudi se javljaju vama?
– Godine 2016. kucamo na vrata. I sada u 2024. se počelo prvi put događati da oni kucaju nama na vrata. To je predivno, ali istovremeno bih htjela imati više vremena da se mogu svima posvetiti. Od 2022. Kultura svima kroz Filmaktiv i sada novu udrugu Kultura svima svugdje je potpuno posvećena inkluziviranju kulturnih praksi, tako da je logično da nas se zove. Ali radimo zadnjih deset godina, i volim reći da smo napokon prešli iz “ja” u “mi”. Imamo veći krug ljudi, i važno nam je da postoji entuzijazam i radost oko rada u području inkluzije, da se ne radi tek toliko da se radi.
Koliko je iz tvoje perspektive važna iskrena motivacija od strane insitucija i pojedinaca za provođenjem inkluzivnih praksi? Kad smo kod toga da netko to radi čisto da se pohvali da je to napravio. Opravdava li u ovom slučaju cilj sredstvo?
– Ja bih rekla da opravdava, jer svaka i najmanja stvar je bitna. Osim toga, ljudi se zaljubljuju u inkluziju. U početku možda krenu s time da će im to donijeti lovu na nekom projektu, ali kad shvate da se inkluzija tiče i njih i da su inkluzivne prakse uključive po pitanju roda, klase i niza stvari, htio ne htio si u jednoj skupini manjina, pa shvatiš da će se tako i tebi otvoriti vrata. To je taj reciprocitet koji osjetiš kad se time baviš i kad si dozvoliš da se interesiraš za tu temu. Bude ti divno jer radiš prostor sebi, ljudima koje voliš i zajednici koja ti može zvučati kao netko drugi – ali to si ti.
S druge strane, ako i postoji interes, čini mi se da se u institucijama i firmama zna pojaviti prepreka oko sredstava koja se trebaju uložiti u neku veću ideju ili rješenje. Ili ljudi ne znaju kojim smjerom krenuti. Mijenja li se to?
– Što se financiranja tiče, to je sada postala horizontalna tema, znači ako se baviš nečim desetim ali si i inkluzivan, to tebi donosi ekstra bodove. Također, ljudi kad počnu inkluzivirati misle da je to teško i komplicirano, ali to je samo zato što se time dosad nisu bavili.
Inkluziviranje je ljudima prirodno, ljudski je otvarati vrata, i zato je jako intuitivno.
Kad smo u strahu smo stisnuti, zatvoreni i isključujući, ali ako si dobro, onda ti je prirodno uzeti druge u obzir.
Dio sadržaja koji Kultura svima nudi, kao što su primjerice zvučne knjige u fundusu GKR, su besplatni. Bismo li mi građani to trebali podržati, ili vam je prioritetno oslanjati se na javna sredstva?
– Sva sredstva koja imamo dolaze iz javnih financiranja. Javna sredstva služe tome da poboljšamo naše živote, naše društvo. Mislim da nema potrebe spuštati to na razinu pojedinačnog kupovanja nečega, time se spušta i odgovornost na pojedince, pa se dogodi da ako je netko klasno inferiorian si ne može priuštiti nešto što je uključivo. Inkluzija je nekakva civilizacijska norma. Imaš pravo na sve, kao što imaš pravo disati, imaš pravo ići gledati film. Trebamo postaviti pitanje: zašto netko ne može već sada ići gledati filmove?
Koliko mi ovdje po pitanju inkluzije kaskamo za nekim drugim europskim zemljama? Ili je činjenica da smo daleko od toga da nam je inkluzivno društvo norma problem u globalu?
– Ovisi s kim ćemo se ići uspoređivati. Ako se usporedimo sa Slovenijom, u području filma smo ispred, ali ako se usporedimo sa Švedskom smo iza. Nedavno smo tijekom studijskog putovanja otkrili da su u Poljskoj, zahvaljujući podršci koju imaju i višemilijunskim iznosima za inkluziju, u tri godine napravili ono što smo mi u deset. Dakle sve ovisi o sredstvima, jer ne možeš napraviti inkluzivni WC bez love da to građevinski izvedeš, ali mora postojati i entuzijazam i volja da se to ne smatra odrađivanjem nego da ti to ima smisla. Ovdje želim pohvaliti naše kazalište. Tamo su tri sjajne žene, Cvijeta Veronika Plenković, Katarina Mažuran Jurešić i Maja Tomičić, koje su pogurale i pokrenule prvu inkluzivnu pretplatu. Tako se mogu gledati predstave unutar programa, dakle nema sadržaja koji je samo za tebe segregiran, ti si dio ekipe. Tako se radi inkluzivno društvo. Svi skupa.
Nedavno ste predstavili i korisni priručnik, Smjernice za inkluzivne kulture prakse, koji nudi jasne i pitko ispisane upute za provođenje inkluzivnih praksi. Tijekom predstavljanja si naglasila kako nije sramota nešto ne znati, i mislim da je to važno, ne ustručavati se tražiti pomoć i mišljenje oko inkluziviranja.
Na svima nama je da imamo interes i pokažemo želju. Ako želiš biti rodno inkluzivnija institucija ili subjekt, važno je da ne osjećati sramotu ako nešto ne znaš. Mogu dati svoj primjer kad sam prije deset godina išla raditi titlove za gluhe i nagluhe. Pročitala sam sama pravila, nisam imala nikoga oko sebe, i tamo je stajalo pravilo da se svaki govornik pokaže u svojoj boji. I bio je film od Barbare Babačić, i bilo je 17 govornika, pa sam stavila 17 boja. Ali to nije potrebno, dakle samo kad su dvije osobe, ta druga se označava drugom bojom. Tada to nisam znala, i mrtva hladna sam tako pustila na prvoj projekciji, smatrajući da je to dobro. Ali bez toga ne bih stupila u kontakt s udrugom gluhih i dalje se educirala. Moraš zeznuti i mora te ne biti strah zeznuti, jer bi želja za stvaranjem društva koje je bolje za svih nas trebala biti jača. Za Smjernice mi je isto bilo važno da radimo s ljudima, igrom slučaja su sve ispale žene, koje su snažne u svojim područjima i istovremeno dovoljno propusne da mogu utjecati na druga područja.
Kako dolazite u doticaj s korisnicima? Koliko je to izazovno, odnosno jesu li osobe s invaliditetom zapravo nenaviknute na posjećivanje kulturnih sadržaja?
– Dolazimo do pripadnika ciljanih skupina, nama su primarni fokus osobe s invaliditetom, i zbog projekta Film svima osobe sa senzoričkim oštećenjima. Ako radimo projekciju pokušamo napraviti dovoljno dobru javnu, opću komunikaciju, tako da projekcije ne budu samo za članove udruga. Sad se vidi rezultat tih deset godina, kroz distribuciju informacije o inkluzivnoj pretplati. Javili smo se direktno udrugama, a udruge su svjesne kako se to radi, skupljaju neke svoje ljude i širili su informaciju dalje. Čim stvoriš bazu ljudi koji mare i kojima je bitno, ljudi će doći.
Osim toga, svi sadržaji su dostupni svima, nema odvajanja.
– Tako je, poanta Kulture svima je da svi u isto vrijeme sudjelujemo na svim sadržajima u kulturi. Nema segregacije ni posebnih predstava i projekcija. Svi u isto vrijeme. Tako ćemo imati priliku da se upoznajemo. Vidjet ćemo kako izgleda taj znakovni jezik, naučit ćemo se predstaviti, i tako dalje. Kad s klincima radimo Film svima svugdje, naučimo ih osnove znakovnog jezika, i kad vidiš iste klince nakon pet godina reći će ti da znaju tu osnovu.
Gdje se rodila tvoja ljubav prema inkluzivnim praksama?
– Prvi doticaj mi je bila audio knjiga iz knjižnice za slijepe. Znala sam da te stvari postoje, ali ih nikad nisam čula. Taj je prvi susret bio dosta zanimljiv, moraš se javiti i učlaniti, reći što želiš posuditi, i dođe ti uvijek isto pakiranje. Sve je vizualno vrlo jednostavno.
Moja starija sestra je oboljela 2003., ima multiplu sklerozu, i to verziju koja je vrlo agresivna i radikalna. Jako su joj brzo određene funkcije odlazile, pa je tako gubila i mogućnost čitanja. Imala je vid, ali joj je bilo jako teško raditi fokuse, a sociologinja je koja je gutala knjige. Ona je i biće koje je mene prvi put odvelo u Motovun, vodila me na filmove i pokazivala mi svijet, zbog nje sam u leksikone pod najdraži bend umjesto Teensa upisivala R.E.M., ona je ogromnim dijelom zaslužna za to tko sam ja. Studirala sam Kulturologiju do 2012., imala svoje krize, i onda 2016. zasukala rukave, kada je ona imala iznimno tešku situaciju. Tada sam morala od svega toga napraviti smisao. Razmišljala sam kako je divno stvarati kulturu, ali ako samo produciram festivale i radim na filmovima, dio sam problema. Moja motivacija mi je ona, i svrha mi je ne dozvoliti da se itko ikad osjeća kao da je vani.
Istaknuta fotografija: Lara Čakarić
#Film svima #Filmaktiv #inkluzija #inkluzivne prakse #intervju #Kultura svima #Maja Ogrizović
