Izlažem tu i tamo valove u Atlantskom oceanu, u nekom morskom super kafiću, na 35 stupnjeva sjeverne geografske širine i 10 stupnjeva zapadne geografske dužine, od 14.11.20121. godine (19:14 sati) do 15.11.20121. godine (19:14 sati). Otputujem u daleku budućnost, ili prošlost, po svojoj volji, tamo u imaginarnom podneblju vlastitih svojstava, unutar neke mogućnosti mene samoga kao savršenog jogija, ili eteričnog bića koje sanja ljudskost, a uostalom, može li itko opovrći, da nisam baš to sve uradio, i da, mogu izlagati valove koje hoću, tako sam baš sada u memoriji vlastitoj malo prosurfao na valovima moje odanosti kafićima, mojoj opsesivnoj, pa gotovo ovisnosti o tim lijepim valovitim ambijentima u kojima uživam razne valove energija i ispijam razna pića, doduše bezalkoholna, jer već godinama ne konzumiram tu vatrenu igračku.
Sve se svodi na valove i valne duljine kao što i sve može biti problematizirano kao valna šifra, kod, svejedno, jer stvari su ionako podešene na način već opisan. Svi kafići u Čabru koje sam posjećivao ugravirani su u moju memoriju kristalno jasno. Sve je počelo bilijarom. Taj kafić/gostionu zvali smo „Kod Štefke“, tako sam barem ja zapamtio naziv u svojoj biološkoj memoriji, jer je vlasnica bila teta Štefka, voljela me i uvijek mi se smijala. Odmah sam se zaljubio u tu čarobnu igru, bio sam negdje peti, ili šesti razred osnovne škole i svaki dan sam visio u birtiji i igrao opsesivno bilijar. Tako da sam danas prosječni amaterski igrač bilijara. Sjećam se duhanskog dima i radosnih igrača, buke i mnogo priče, trijeznih solucija i dječjih zafrkancija. Bio sam tako žestoko opsjednut i zaljubljen u tu igru da gotovo ni o čemu drugom nisam ni razmišljao. Odlazio bi na bilijar svojim narančastim poni biciklom, razbijenim na sve strane, tata ga je dobro izudarao sjekirom da bi nešto ispravio, a bio sam pravi mali divljak na biciklu. Tako je mnogo svega, u kavi i kafiću, što se ne mora podešavati prema normama, ustvari, na valovima imaginacije plovi sve i svašta. Svoje valove predstavljam kao jedinu postavku unutar koje se događa sveprisutni kozmos, jer ja sam kozmos, kao i oluja.
Atlantski ocean postoji kao mjerilo i način u kojem se postavlja gabarit mogućnosti, naravno, taj ocean je u meni i sve je disperzivno, ali neka sjećanja su bistra kao najbistrija voda, pogotovo ona koja su rođena u ljubavi.
Kako to da se sve toliko rastopilo i raspalo! Stvarno je nemoguće postići bilo što nemoguće, kada je sve moguće, sve prolazi, sve se da svesti pod bilo kakav kontekst. Filozofija je transcendirala estetiku. To znači da se stvarnost više ne vrednuje po estetskim kriterijima, nego po kontekstualnosti i određenoj tvorbi koja se nameće kao filozofska konstrukcija, a ako je tako tada su i ljudi postali vrlo relativna bića. Kasnije je u istoj gostioni bio stolni nogomet, još jedna pasija, opsesija i razlog za surfanje po kavanskom prostranstvu. Zatim Caffe bar 92., to je bio kafić u koji sam zalazio kao pubertetlija i adolescent, ispijao prva kapučina i prve pive, tamo sam također igrao bilijar i fliper, stolni nogomet i sanjario o svojoj prvoj dugogodišnjoj ljubavi kojoj nikada nisam izjavio ljubav (ustvari jesam totalno pijan, na kraju norijade, kako viteški zar ne!!!). U Hotel sam zalazio nešto rjeđe, eventualno malo poigrati poker na automatu, kod Jakljeviča tu i tamo.
Možda se jedna varijanta mikro bitne povijesti grada može usmjereno oblikovati prema životu u kafićima! Sada su u Čabru još dva kafića/gostione, Luizijana i Planinka. Redoviti sam gost obadvije gostione i mogu reći da su konobarice super i da je atmosfera uglavnom obojena toplinom i jednom posebnom mirnoćom i šarmom koji isijava radost, (e, moj Zbašnik, imaš dobru percepciju, ili fantastičnu uobrazilju, ali, stvarno volim otići, ujutro posebno, u kafić i uživati u kavici, kuhaju izvrsne kave, uostalom, to što sam pomalo otuđen i ne znam se baš opustiti niti se pretjerano zadržavati u kafićima, stvarnost je moje osobnosti, ali dobro je to.).
Ne znam zašto tako volim biti u kafiću u Čabru, valjda zbog potrebe za društvom i jednom posebnom magijom prisutnosti višeslojnog komunikacijskog miljea koji mi valjda paše. U Vrsaru je druga priča, tamo inače ljetujem, tamo u kafiće zalazim, odnosno zalazio sam, isključivo zbog lijepih konobarica, i imam slabost da se uglavnom barem u jednu zaljubim. Jednoj sam čak i izjavio na svoj pjesnički način i ljubav, naravno ništa od toga nije bilo, ali sam barem pokušao, ah, slatki pokušaji. Dugo godina radio je Uragan, super kafić, zatvoren je već nekoliko godina, ali fešte u njemu i mladenački žar su neponovljivi. Neko vrijeme je radio i kafić Madonna. Dok još nisam bio rođen kao Andrej, u Čabru je bilo mnogo kafića/gostiona. Priče su tada bile potpuno drugačije. Kada čeprkam po vlastitoj memoriji, bez ekspresije patetike, ili tjeskobne šrafure valova, onda uvidim da me za kafiće uglavnom veže jedna toplina i ljubav, povezanost i šarmantna opijenost atmosferom, iako, moram priznati da u zadnje vrijeme pokušavam više kontrolirati tu svoju divnu strast.
Možda je ovo suvremeno doba u svom subjektivizmu doista dekadentno i doba u kojem propadaju vrijednosti, ali u kafićima se često ustoličuju nove vrijednosti i stvaraju prijateljstva. Moja geografska širina sažeta je u mikrokozmosu moje lubanje i u svim mogućim alatima imaginacije, dakle, od kuda moja potreba za kavanskim životom, valjda mi je duboko usađena u krv. Sada je važno da se ne izgubim u pojmovnim stanjima, mnogo toga se svodi na razmjenu emocionalne energije, a ljudi su često gladni ljubavi. Na valovima surfa svaki potencijalni korisnik i stanje koje se produžava kao sila. (kofein i alkohol moćne su supstance, istodobno stvaraju i razaraju). Nemam vremena za brojanje potrošenih muha. Valovi su proždrljivi, a oni pomalo i koštaju. Sve u svemu stvarnost je rasplinuta i raštrkana masa svega i svačega. Atomizacija realnih solucija se troši i postaje breme suvremenog čovjeka koji je razapet između relativnih zakona kulturnih mijena i prirodnih zakona i kalupa.
Ustvari, ako je sve postalo filozofija, pa makar i kavanska, tada se sve može i shvatiti kao apsolutna protežnost kozmosa i njegovih zakona, filozofija, kao krajnji sustav određenih i specifičnih pojmovnih kombinacija precizno zapakiranih u sustav koji sve logički povezuje, nažalost, ili, na radost, život u svojoj esenciji uopće nije logičan po bilo kakvom filozofemu, odnosno filozofskom asortimanu. Zato, odlazim u polje snova da se napojim mogućnostima i stvaralačkim naponom. Danas je sve stvarnost hiperkonteksta, pojmovne priče su postale uglavnom potrošene. Atlantski ocean je spojen sa mnom kao i sa svakim živim bićem, u kafiću i izvan kafića. Tako je to u suvremenoj znanosti, sve je naprosto spojeno i transparentno. To pak znači da je sve moguće i da više ništa nije nemoguće, već sve postoji kao uvjetovana bit i kozmička relativna konstanta, mora da kofein u meni fino brije, baš sam malo prije popio zadnju (barem tako mislim, da još uvijek znam nekako misliti) kavicu. Nekako sam se umorio i postao ovisan o samome sebi, ili je potrebna radikalna rekontekstualizacija pojmovnih definicija, kafića, šećera, vune, ili pak strojnog šarma sveobilja, sve se svodi na odnos između teorije i prakse, a čovjek je biće navika, navike ga određuju i specifično oblikuju, a zagospodariti nad svojim navikama i svjesno modelirati svoj život u svakom aspektu, hehe, to je pravi izazov i gotovo san.
Doduše i to bez suše, jedino smo i ovisni o samima sebi i vlastitim projekcijama, o vlastitim željama i potrebi za ljubavlju i pripadanjem, a cijeli život učimo se jednoj stvari, učimo se voljeti.
Umjetnost je postala nekako besmislena, odnosno drugačije smislena, jer se može iz svega stvoriti i stvarati, a to je super, Joseph Beuys je rekao da i čin ispijanja kave može biti umjetničko djelo. To znači da je izjednačena sa životom, ako je tako tada biti umjetnik više ne znači biti dobar zanatlija, nego neka vrsta vizionara koji transparentno emanira svoju misiju i viziju svijeta, ako je sve umjetnost, tada je i svaki čovjek potencijalni umjetnik, i da, doista je tako.
Smisao i besmisao stvaramo sami baš kao i vlastiti život u svim smjerovima i aspektima, sami smo odgovorni za vlastito blaženstvo i za vlastiti užas, svako može biti umjetnik u onome što radi, bitna je ljubav i prirodni protok radosti i spontane ljubavne istine. Kafić čeka, super. Bitno je naglasiti da se svaki pokušaj ovladavanja nad samim sobom svodi na pravu mjeru gospodarenja emocijama, mislima i djelovanjima, a da nas u većini često vode nesvjesni impulsi koji su moćni kao britka sinteza smisla i besmisla, dakle, osvijestiti samoga sebe to je jedina garancija potpunijeg uživanja u kafiću i u svojevrsnom ljubavnom zanosu uranjanja bića u sadašnjost, te bivanje u slobodi od vlastitih zapetljaja koje stvara naš vlastiti um.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #kafići #surfanje
