“Inglourious Basterds”

Quentin Tarantino zna mnogo toga o filmu. Praktički sve. To je općepoznato. Nas zanima nešto konkretno, a to je pridobivanje gledatelja glazbom. Kad on zasvira, izabere muziku, to je čisto emocionalno slavlje i neizreciva ugoda glazbene nostalgije, a preko nje, vražji Tarantino, dostavit će obilje krvi i nasilja. Ali rijetko kad ćemo biti zgroženi jer će negodovanje publike Tarantino preduhitriti kakvom crnohumornom upadicom aktera, pa opet malo glazbe i novi uzbudljivi prizor. Takav je Tarantino, bio. Zadnji film “Bilo jednom u Hollywoodu” režirao je 2019. godine. Rekao je da će mu sljedeći, o filmskom kritičaru, biti posljednji projekt. Hoće li doista biti tako ili je to puki promidžbeni trik – navodno je odustao u potpunosti od najavljene produkcije – vidjet ćemo.

“Inglourious Basterds” (2009.) je ratni film. Ikonografski i tematski svakako pripada tom žanru koji, valja reći, ima prilično rastezljive granice. U tom ratnom filmu maskirano, ali prepoznatljivo pribiva western. Odmah na početku uvodne špice preplavit će nas divna evergrinska melodija “Green Leaves of Summer” velikana američke glazbe Dimitrija Tiomkina. Song je to iz domoljubno povijesnog filma “Alamo” Johna Waynea, koji u njemu glumi Davyja Crocketa. S “Alamom” ulazimo u predvorje westerna. S Tarantinom smo u njemu.

“Inglourious Basterds” otvara statični kadar u totalu, veći dio ekrana zauzima zelenilo uredno pokošene livade, u pozadini vidimo s lijeva na desno grmlje, pumpu za vodu, neveliku kamenu kuću, neki čovjek cijepa drva, rublje na konopcu, krave pasu, šumarak. U dubini kadra se nazire šumski krajolik. Lijep je i sunčani dan. Takav je i prizor. A da se sve to vidi kako dolikuje treba zahvaliti majstoru kamere Robertu Richardsonu. On je zavidnu vještinu iskazao i u posve drukčijim uvjetima u skučenom podrumskom prostoru taverne La Louisiane s umjetnom rasvjetom kako bi stvorio ozračje za noćnu njemačku razuzdanost. Dakle, tog lijepog i sunčanog dana na mljekarsku farmu Perriera LaPaditea – odlični Denis Ménochet – dolazi Hans Landa – teško odrediv u glumačkoj kvaliteti Cristoph Waltz – pukovnik SS-a zvani Lovac Židova. On je uvjeren da LaPadite skriva židovsku obitelj Dreyfus. Sučeljavanje dvojice muškaraca, traje sedamnaest minuta, je glumački, redateljski, narativni i vizualni vrhunac filma. Punopravan mu je po istim parametrima prizor u La Louisiane.

Christoph Waltz je tjelesno neupadljiv do bezličnosti, idealni “Svatković” – “Jedermann” – no zato je glumački pre-samoistaknut. Izvodi lakrdiju, kao lik iz vodvilja, a u stvari savršeno obavlja policijsko-isljednički posao. Sav je živahan, verbalno i tjelesno, pomalo ženskast, ide mirno pa i protiv klišeja sadistički strogog i krutog časnika SS-a. Vjerojatno zato što je Hans Landa Austrijanac, a ne Prus pa ne govori njemački kao da stroj recitira vozni red vlakova. Waltz je za Hansa Landu dobio Oscara za sporednu ulogu; ponovo je dobio, ponovo kod Tarantina, prestižnu statuetu za ulogu zubara doktora Kinga Schultza u filmu “Django Unchained”.

Prvi prizor ili poglavlje, Tarantino je film podijelio na pet poglavlja kao u dobrim starim romanima, je arhetipska scena iz westerna. Imanje na osami napadnu zlikovci, bijelci ili Indijanci, pobiju ukućane, opljačkaju nastambe, ali netko preživi, obično je to dječak koji će postati osvetnikom. Tu je djevojka Shosanna preživjela, osveta njezina, kao vlasnice kinodvorane u Parizu, obezglavit će Treći Reich. Neobičan je Tarantinov izbor glazbe. U prvom poglavlju Beethovenova klavirska glazba ima kontrapunkt u Morriconeovoj iz špageti westerna “Il Mercenario”. Cijeli film je obavijen fragmentima Morriconeove glazbe. Nema je iz Leoneovih westerna što je posve razumljivo. Pri kraju Tarantino pušta Davida Bowiea, dok u kadru u crvenoj haljini do poda pokraj velikog okruglog okna zamišljeno stoji Shosanna – lijepa Melanie Laurent – da energično izvodi “Cat People”.

“Inglourious Basterds” je mali američki židovski odred, izgledaju kao cirkuski frikovi, koji u okupiranoj Francuskoj s iznimnom surovošću i veseljem ubijaju njemačke vojnike i časnike. Njih je okupio i obučio poručnik Aldo Raine – Brad Pitt. Govori monotono u maniri južnjačkog – Tennessee – primitivca i uopće ne skriva da mu uloga poručnika Reinea ne leži nimalo. Tu je Tarantino “posudio” siže filma “Dvanaest žigosanih” Roberta Aldricha. Lee Marvin kao srdačno ciničan zapovjednik Dvanaestorice je razvidno nadmoćan jednoznačnom i jednosmjernom Pittovom prenemaganju.

Zaključni prizor. U podrumu kinodvorane crnac Marcel, Shosannin ljubavnik i radnik, priredio je grandioznu lomaču od nekoliko stotina kilometara filmske vrpce koja je tada, jer nije bilo acetil-celulozne sigurnosne podloge bila (samo)zapaljiva. Marcel je zapaljenu cigaretu lansirao u hrpu celuloida, izgleda kao gomila odbačene zmijske kože, i eto brzo šireće vatre. Nacistički uzvanici u panici uskoro će postati plamteća tijela. Kinodvorana kao tribunal i krematorij. U scenariju Tarantinovom ubojstvo Hitlera, Goebbelsa, Goeringa i Bormanna slomilo bi nacističku Njemačku. Tarantino je Hitlera i Goebbelsa prikazao polukarikaturalno, Martina Bormanna nismo mogli nigdje naći, a Goeringa je zabilježila kamera izdaleka: debeli čovjek u tijesnoj odori napuhanih obraza kao da će mu glava negdje samostalno odjedriti. U gorućoj kinodvorani, Tarantinovoj katastrofičnoj utopiji, nedostaje jedan bitan igrač. Heinrich Himmler. On je jedini, kao vrhovni zapovjednik SS-a, imao zbiljsku moć pa je zato bio i najopasniji. Recimo na kraju da se u filmu vrlo kratko pojavljuje, samo u jednom prizoru s izgovorene tri rečenice, legendarni britanski predsjednik vlade Winston Churchill. Glumi ga Rod Taylor. Je li mu sličan? Pa nije pretjerano nesličan. Rod Taylor izgleda starački jadno. Tko bi rekao da je glumio Mitcha Brennera, glavnu mušku ulogu u glasovitim “Pticama” Alfreda Hitchcocka.

“Inglourious Basterds” kao eventualni uvod u Tarantinov opus nije preporučljiv film.