Nostalgija je Otok na kojemu žive Nostalgičari. S kopnom ga povezuje redovna – ali ne česta – brodska linija. I ja se ponekad ukrcam na taj brod i proboravim par sati na tom Otoku, profesionalno. Kod nekoga sam pročitao da svi otočani sanjaju Englesku jer ona je Kraljica svih otoka i nekada sunce nije zalazilo u njenom carstvu. Zato što Nju naseljavaju ekspanzionistički (čitaj: imperijalno) nastrojeni ljudi kojima je u prirodi da šire svoju moć i utjecaj do krajnjih granica mogućega. To mi je potpuno razumljivo i blisko: kako osobna, tako i moć jedne nacije ima prirodnu potrebu za osvajanjem (npr. u pubertetu i mladosti za osvajanjem žena). Čini mi se da ih Svemir u tome podržava (do određene mjere) jer i On sam se širi.
S druge pak strane (naši) otočani su (često) zatočenici svojih otoka i njihova je sklonost centripetalne orijentacije: oni se skupljaju u sebe, zgrušavaju se u svoje male gradiće i sela, ograđuju su se u svoje specifične dijalekte i tako se sve više izoliraju. Isola = otok. Srpska riječ „ostrvo“ najbolje izražava kosturnu srž takvog načina života: zar svaka strvina nije otok okružen morem Života?! Nostalgija je okružena morem Vremena, a ono se giba u prezentu. Nostalgičari se pak najradije nalaze u prošlom nesvršenom vremenu pa se i okupljaju u prilikama koje nude putovanje vremeplovom – konkretno, muzičkim – u bolju prošlost. Na primjer, pod zvjezdanim nebom, u ljetnom kinu Bačvice da bi po/slušali koncert benda „SPLIT FLOYD“, koji su, uz orkestar Hrvatske ratne mornarice, izvodili stare hitove kraljeva psihodelije, a imali su i specijalnoga gosta, Nenu Belana koji je otpjevao (svirajući 12-žičanu gitaru) „I wish you were here“. Publika je imala razdragano sjetne osmijehe na licima dok je polako izlazila iz ružičastog Vremeplova, vračajući se doma, u hangare svoga sredovječnog uobičajenog življenja.
Nova vremena, nova imena
Vremena kada su delije psihodelije sjajile na muzičkom nebu „like a crazy diamond“ svijet je nosio ružičaste naočale: mislio je ružičasto noseći majice sa sloganom „Think pink“ i gledao „Pink Panthera“. Samo u ružičastim vremenima može procvjetati psihodelija! Kada dođu neka druga vremena, u kojima se nose teške boje (a majke ne pričaju više djeci bajke), traži se čist i zdrav razum koji vidi stvarnost takva kakva je pa kao takav pomaže onima koji ga imaju da prežive takva vremena i ostanu normalni. Što je gotovo „mission impossible“ pa što, vrijedi pokušati! Slušajući novu grupu „THINK FLOYD“, koja još ne postoji (ali koja može i treba postojati).
Obično se momci okupe, vježbaju u nekoj rupi pa ih zajednički dar i rad ujedini u grupu, a onda, kad su se već rodili, treba im ime. Znali oni latinski ili ne, omen est omen. Da je ime znak (sudbine?) i da od Riječi zapravo sve počinje, momci znaju intuitivno jer su umjetnici pa se onda i potrude da si nadjenu ime koje će zvoniti, ili barem zvučati, u ušima milijuna koji će ih u budućnosti slušati. Ako su momci pravi i dali su si pravo ime, uspjeh je zagarantiran i, prije ili poslije, kupovat će se milijuni njihovih albuma, a oni će neizbježno postati milijunaši. Ako je krivo ime, a i krivi su momci, nema ništa od uspjeha ni pod razno. Ali ako su momci pravi, a ime im je krivo, nekog polu-uspjeha će ipak biti. Radikalno groteskni primjer: da su se „Rolling Stones“ nazvali npr. „Loud Fards“, od njih ne bi bilo ništa. Zato što im ime znači „Glasne prdonje“. Zlobnik bi mogao nadodati: „Pa zar Stonesi nisu sada glasne stare prdonje?!“
Stvari se ne moraju uvijek kretati s lijeva nadesno niti odozdo prema gore. Može se početi graditi muzička kuća i od krova, što više, od satelitske antene na njemu! Kako? Ovako: imamo prvo ime ( „Think Floyd“ pa ćemo onda dobiti i grupu! Sastavljenu od nekoliko mislećih muzičara raznih glazbenih korijena (blues, rock, jazz, etno, soul…). Oni neće tributirati ni „Flydovcima“ niti ikome već će svirati svoje stvari na gitari i udarati ritam i na kanti ako im baš treba u pozadini metalni zvuk kante dok izvode rock & shock kantatu, čiji tekst je napisao ovaj Ante. Hoću reći, momci i djevojke, da su „THINK FLOYD“ mješoviti bend (počevši od rodnog preko dobnog pa do duhovno srodnog miješanja), da imaju već svoga imedavatelja i kao prvog tekstopisca njihovih songova te se onda postavlja samo jedno pitanje: što čekate?
Splitske zvijezde i trnje
Ivo Tijardović je morao čekati jako dugo da mu se izvede opera „Dioklecijan“, koju je smatrao svojim remek djelom, u svakom slučaju najambicioznijim projektom. Ambicija je zajednički nazivnik kompozitora i njegova glavnog lika; prvi se rodio i formirao u Palači drugoga, a ona ga je višestruko odredila i razvila u više pravaca (od crtanja karikatura, kojim se na početku karijere održavao, do komponiranja kojim se proslavio). Kao da svakoga Palačinog Splićanina njen software od kamena predodređuje za životni put pod geslom „Aut Caesar aut nihil / Ili cezar ili ništa“. Ili ćeš postati netko i nešto ili ćeš ostati nitko i ništa; nema tu sredine, ni zlatne ni srebrne, tu su Zlatna ili Srebrna samo vrata Palače plus Željezna i Brončana (za svaku stranu svijeta po jedna). Unutar nje preživljavaju samo najjači igrači, bilo kao prosjaci bilo kao kraljevi tj. carevi.
Palača je sagrađena, po ezoterijskim principima, da predstavlja sav Svijet tj. sav poznati svijet tj. Rimsko carstvo (koje je za Dioklecijanove vladavine bilo najobimnije). O njoj su napisane neke stručne knjige, po njima znamo za jedan njen naziv, Palača Sunca, a poznata nam je i tvrdnja da se u njoj sporije stari. Bilo kako bilo, u njoj se već stoljećima živi, a to je razlikuje od svih očuvanih antičkih palača na svijetu i po tome je unikatna. Kako baš ona de/formira samo/svijest Splićanina, u njemu uvijek tinja ambicija da se dokaže cijelom svijetu u nečemu jer jedino na taj način on svojim sugrađanima može pokazati da vrijedi, da je netko i nešto. A taj svjetski uspjeh može doživjeti samo jednom u životu, samo jednom može doći do zlatne krune ili pehara, kao npr. Goran Ivanišević kada je osvojio Wimbledon.
Sve do tada ga je Split podcjenjivao i kvazi-proročanski mu gatao neuspjeh: „Nikada nećeš osvojiti Wimbledon“ poručila mu je ekipa iz ulice višemetarskim grafitom, desetak dana prije finalnog meča u kojem je došao do krune. Onda su mu ti isti Splićani priredili masovni doček na Rivi, kao polu-bogu, a sve do tada su ga tretirali kao polu-čovjeka. Kao što rekoh: „Aut Caesar aut nihil“. Radi dugogodišnjeg podcjenjivanja okoline i bacanja klipova pod noge nadareni Splićanin (bilo u sportu bilo u umjetnosti) mora najmanje dvostruko više raditi / trenirati nego njegove kolege iz normalnih gradova/država/kultura. Put do zvijezda kod njega je doslovce posut trnjem i to onim koje najdublje ubada i najviše boli, trnjem ružnih, rugalačkih i nipodoštavajućih riječi!
Ivan Leo Lemo, redatelj „Dioklecijana“ također je genijalac, kao što su bili Tijardović i Dioklecijan, pa se objeručke prihvatio tog zahtjevnog zadatka kojeg su mnogi izbjegavali (osim Gorana Golovka, a i on je Splićanin). Svoj domaći rad je napisao na svoj, splitski, način (svaki drugi bi doveo do neuspjeha) pa je cjelokupnu izvedbu rascijepio na dva dijela: jedan u interijeru HNK, a drugi u eksterijeru, na Peristilu. Prvi čin sam odgledao jednog dana, a drugi (skupa s finalom na Peristilu) nekoliko dana poslije. Oba puta me je zaboljela glava dok sam gledao i slušao tu dramu s pjevanjem iz kazališne lože: prezahtjevna je to partitura i kao da je svega tu previše da bi moglo stati u interijer. Od kazališta do Peristila publiku je vodio razigrani lik mladića koji je klicao Radosnu vijest, u pratnji rimskih vojnika, a kada smo ispunili Peristil dogodio se veličanstveni vrhunac opere! Sve se spojilo u Jedno: gluma, glazba, kostimografija i scenografija i sve je eksplodiralo u vatrometu kazališne čarolije, donoseći katarzu bez koje bismo svi pukli.
Dan poslije, u dvorištu kluba Ghetto, muzički duo „Antartika“ iz Beograda, ugodni ugođajni instrumentali koji lagano otapaju led oko srca. I onda se dogodilo nešto neočekivano, gotovo nezamislivo: jedan se mladi par digao i započeo sentiš njihanje. Malo zatim još jedan mješoviti par pa treći istospolni (dva mladića). Malo ali slatko. Zakon velikih brojki ne haje za njih ali velike promjene započinju s malim brojevima. Tako je Jedan onomad okupio dvanaestoricu i poveo ih za sobom na Put. Pridružile su im se stotine pa tisuće pa milijuni. Dioklecijanu se to nije svidjelo pa ih je progonio. Ovih dana arheolozi otkrivaju nova fascinantna nalazišta u njegovoj Palači. Tajnu Dioklecijanova groba i blaga još nisu…
#Antartika #Dioklecijan #Goran Ivanišević #Split #Think Floyd
