Dočekali smo konačno i utorak, 22. srpnja, prvi od dvaju dana kojima će Queens of the Stone Age počastiti zagrebačku publiku na Šalati. Naime, prošle je godine, uslijed ozbiljnih zdravstvenih problema frontmana Josha Hommea turneja morala biti otkazana, no zimus su sve nas fanove razveselile vijesti o dolasku, datumi nepromijenjeni, kao i lokacija. Joshua po svim videima s turneje, u punoj formi, snažan i pun volje. Miriše na dobro.
Nastavak turneje „The End is Nero” donosi jasno pjesme s još uvijek aktualnog albuma „In Times New Roman…”, no setlista koja se mogla škicnuti s prijašnjih koncerata prošarala je kompletnom karijerom benda. Sjajan uvod.
Vjerujem da je izbor predgrupe svih iznenadio. Nisu djevojke bile loše, a svatko tko prati Joshove angažmane van matičnog benda zna da voli „švrljati” po zaista svim žanrovima. No, ipak, nabrijani bubble gum skakutavih djevojaka, britanski bend So Good, predvođenih punk princezom Sophie Bokor-Ingram nije bio baš pun pogodak. Začuo se koji „Woohoo” iz publike i zamahalo rukama u zraku, no upitnici iznad glave.
Gdje ima volje, ima i načina, pa tako je moja misija uvijek na koncertima probiti se do prvog, eventualno drugog reda. Nije bilo problema ni ovaj put, smjestivši se ravno pred basista Mikeya Shoesa.
I momci su krenuli s žestokom svirkom k’o urica, ravno u 21:00 sat. Započelo je sa starom „Regular John”, na koju se nadovezala „No One Knows” bez koje ne može proći niti jedan koncerta benda. (Kasnije sam s društvom prodiskutirala o pjesmama koje globalno proslave neki bend/izvođača i isti ih odbijaju u kasnijoj fazi karijere izvoditi. Upravo je Josh u jednom od intervjua izjavio da ne spada u tu skupinu jer, osim što poštuje i voli i dalje izvoditi pjesmu koja ga je stavila na globalnu glazbenu mapu, iz respekta prema lojalnim fanovima uvijek će je izvoditi.)
Uslijedile su uspješnice poput „Smooth Sailing”, „My God is the Sun”, „Emotion Sickness”, „If I Had a Tail”, „I Sat by the Ocean”, „Paper Machete”. Očekivano uigrano su zvučali, možda se na momente neusklađenost prejakog razglasa i Joshovog vokala više isticala, no divlje, nabrijano i žestoko. Posebno su se isticali Troy Van Leewen na gitari te Mickey Shoes na basu (mnogi bi rekli, nitko nije Olivieri), Dean Fertita bez greške na klavijaturama te Jon Theodore punom parom na bubnjevima (sad bih ja nadodala, nitko kao Joey Castillo). Ako se mene pita, nema loše karike niti lošeg postava QOTSA, preferencije su u pitanju.
Negdje otprilike na pola koncerta, dok je Josh gucnuo malo vina, došla je do njega vijest o smrti Ozzyja. S obzirom da je riječ o čovjeku koji je zadnjih nekoliko godina izgubio preko nekoliko uistinu bliskih prijatelja, sam se borio donedavno sa zdravljem, a bio je blizak i s Ozzyjem, vijest mu nije zasigurno najbolje pala te je podijelio tužnu vijest s publikom i odlučio mu posvetiti „Long Slow Goodbye”. I tada kreće prvi od dva jučerašnja incidenta, sukoba, verbalnih natezanja, kako god želite. Koliko sam uspjela shvatiti, muškarac u prvom redu je čitavo vrijeme tipkao na mobitelu, što je ovoga apsolutno izbacilo iz takta i nakon opomena krenule su uvrede koje su potrajale. Apsolutno stajem na stranu glazbenika (Josh ni prvi ni zadnji kojem mobiteli smetaju), koncerti su mjesto prepuštanju glazbi. Makar to značilo da ne uslikam ni jednu sliku, nebitno. No, sve je to moglo kraće trajati, a iskreno, ostavilo je malo gorak okus.
Uspjevši se pribrati, koncert se nastavio, moguće i bolje od prvog dijela. Kao da im je dalo dodatnog goriva. „Sick, Sick, Sick” se pobrinuo da potpuno zaboravimo što se desilo, a posebice stari klasik „The Lost Art of Keeping a Secret” uz opću euforiju. Krenula je zatim od publike uvijek obožavana „Make it Wit Chu”, no, Joshu su ovaj put zasmetali momci koji su gurali neke djevojke i valjda je morao naći shodnim opet se natezati i verbalno obračunavati. Pjesmu smo dovršili, kao što to live uvijek priliči, svi zajedno. „Little Sister” su posvetili predgrupi, a „Go With the Flow” je krenula u ponešto izmijenjenom, usporenijem aranžmanu koji se fantastično uklopio u toplu, ljetnu, seki rock večer, zaokrenuvši je taman u pravom momentu na svoje originalne postavke. Završili smo svi skupa uistinu delirično (a tu se pak uvijek sjetim Marka Lanegana čija mi je izvedba ipak bez konkurencije) uz „A Song for the Dead”.
Tko želi neka pusti po strani činjenicu da je Josh oduvijek bez dlake na jeziku, alkohol konzumira redovito na stageu i ne podnosi ga dobro, a k tome kombinacija uistinu nepristojnog ponašanja pojedinaca i vijesti o smrti prijatelja i kolege ga je vidljivo dotukla. Ja ću zanemariti i reći da su i dalje jedan od posljednjih punokrvnih rock bendova koji ne žive na staroj slavi. Živjeli!
Istaknuta i druga fotografija: Maja Fristacky
