Čitati roman dosad neistražene autorice ili autora se, uz malo sreće, može ispostaviti izrazito zahvalnim. Takav je slučaj bio s Kerstin Ekman, švedskom spisateljicom koja je karijeru započela kriminalističkim romanom, no utjecajni je glas stekla pisanjem o dramatičnim ženskim sudbinama. Znajući okvir njenog stvaralaštva, podižu se određena očekivanja, kao što mi to zna biti slučaj sa skandinavskim autori/cama.
U romanu Vukotrk izvorno objavljenom 2021. godine, Kerstin Ekman ispisuje kontemplativnu prozu koja, unatoč mirnom, prozračnom tonu, otkriva mračne slojeve ljudske psihe i djelovanja društva, posljedice šutnje i neizgovorene unutarnje prijepore. Relativno kratak i pisan u prvom licu, prikladnim nenametljivim stilom, roman savršeno isprepliće i dozira minimalističku radnju i introspekciju.
Glavni lik, Ulf Norrstig, bivši lovac i umirovljeni šumar u sedamdesetima, živi naizgled jednostavnim rutinskim životom u gradiću Loasenu, okružen šumama i navikama koje su oblikovale cijelo jedno stoljeće muške, radne, šutljive Švedske. Jedan ključni trenutak – susret s vukom – postaje pokretač misaonog procesa koji ga suočava s vlastitim godinama i prošlošću, kao i naslijeđenim obrascima i prešućenim sumnjama. Vuk tako u romanu postaje više od životinje – on može biti granica, refleksija, nelagoda i iskupljenje. Ako se odmaknemo od potrebe za simboličkim tumačenjem motiva romana i pametovanjem oko toga ‘što je pjesnik htio reći’, vuk ovdje može biti ‘samo’ i doslovno vuk. Životinja kojoj se divimo, i koju je (tajnoviti) lik iz romana spreman smaknuti, na vrlo surov, osvetnički i okrutan način. Vraćajući se na tumačenje, vuk otvara prostor za promišljanje o elementarnim istinama i temi koja je pri pisanju ovakvog romana neizbježna: klimatska kriza odnosno čovjekova nadmenost i pohlepa naspram prirodnog svijeta. Tu se onda brišu granice između švedskog i našeg društva, domaće i svjetske književnosti. Svi svjedočimo istim prirodnim i društvenim propastima, nalazili se oni svjerenije ili na Balkanu.
Ulf Norrstig nije heroj ni antijunak, već krhki, dosljedno izgrađen lik koji nosi tragove generacijskog umora, ali i potrebu za moralnim osvježenjem i osvješćivanjem univerzalne kognitivne disonance. Njegove obične rutine daju ritam romanu, čineći ga intimnim, filozofskim ali i protkanim tihom, neobičnom napetošću, kao što zna biti slučaj kod švedskih pisaca. Opisujući i suživot sa suprugom, te rutine oslikavaju i portret jednog braka, izazova i ljepote svakodnevice koje donosi njegova dugovječnost. I kao muž, lovac i čovjek, Ulf je predan, ali i griješi, povodljiv je, ali i propituje. On sanja vukotrk i Šumu smrti, svjestan onoga što je čitavo vrijeme naslućivao. “Kako da objasnim tu svoju bol? Zbog toga što sam čitav radni vijek sudjelovao u stvaranju šume smrti. Jer industrijski posađena smrekova šuma nije ništa drugo. Ona nema nikakvih veza pod zemljom.”
Ne mora nam više nitko reći da industrijom devastiramo prirodu i jedni druge, i to pisci poput Kerstin Ekman i Maje Lunde u svojoj prozi niti ne pokušavaju, barem ne izravno. U tečnom prijevodu Lane Momirski, Vukotrk će vas nenametljivo uljuljati u tok prirode i netipične dijaloge, ali i još jednom tapnuti po ramenu i reći koliko nelogičnosti i surovosti leži u čovjeku koji tradiciju gradi na nanošenju zla. Vukotrk u tom smislu nije izričito originalno štivo koje donosi nove čitateljske trenutke koji još dugo, dugo ostaju s nama, ali uz autentične likove, prikladan stil pripovijedanja i ponovno promišljanje onoga o čemu očito kolektivno ne promišljamo dovoljno, to niti ne treba biti. Možda je baš u tome njegova privlačnost. Drugim riječima, sva su očekivanja s početka itekako opravdana.
Istaknuta fotografija: Naslovnica romana Vukotrk, Iris Illyrica 2023.
#Kerstin Ekman #recenzija #Vukotrk
