U stanju prije temporalnosti i prije nego što je čeljust vremenitosti počela proždirati bitak i sve njemu svojstveno, u svetosti čiste tame, bilo je nešto uvaženo i bitno elementarno, neko biće ili antibiće, nešto što nema imena ni nikakve oznake, epiteta, niti identiteta, tamo se nađem svako toliko i crpim snagu iz tog ogromnog i dubokog izvora, u tom stanju mi i Čabar djeluje kao igra, ili kao sveta prisutnost ničega/svega prema kojoj osjećam ogromno poštovanje i jednu kategoričku poetsko – esencijalnu pristojnu datost i dužnost svjedočenja te Čabarske ljepote i čuda što se zove; bivanje u Istini. Tako sam našao sebe prije vremena u tom mojem Čabru i sav Čabar u meni mi daje doznanja da nisam zakasnio i da nikada neću izgubiti bilo što, jer sam našao sve i u svemu sam našao svoju vlastitu prisutnost i to onakvu kakva podnosi i svetu odsutnost u vječnoj dijelaktičkoj igri suprotnosti i činjeničnih tvorbi u odnosu na metafizičke i fizičke konstelacije energetskih strujanja. Ali, i prije energije same, bio sam sažet i relacijski beskonačan u svojstvu prije ega i ljudskih gabarita, i tamo, vjerujte mi, tamo je moj izvor, u vječnoj tami iz koje prosijavam svjetlo i iz koje emaniram čudo koje pretvaram u radost, ili u čudovište, ovisno o mojoj moći i namjeri.
Tako je i sa tvornicom o kojoj ću sada malo pisati i pokloniti joj pojmovno – poetsku afirmaciju, jer ona je i sada živa, a bila je i prije vremena postojana u nekoj kategoriji koja je smrtnicima nepoznato vrelo, a besmrtnicima, koji su to što jesmo, vjerujte mi, u nadahnuću i ekstazi činjenice, i bez oholo taštih bumbara u sebi, nego proste i jednostavne bitne stavke svjedočenja, da i u tom smislu, i očitovanju, tvornica o kojoj ću pisati, bila je živa i iako je u toj prostornoj risom – kategoriji, prije njene fizičke manifestacije, postojala Čabarska šuma, jezero, ili neki prostorni gabarit u kojem se možda svetkovalo i slavilo neko drevno božanstvo, koje je potonulo svjesno u zaborav kako bi spasilo i omogućilo nova carstva, dakle, i u tom određenju, tvornica je bila činjenična stavka, jer je u vječnoj procesualnosti, bila i jeste to što jeste, kao što je i svako biće, ustvari vječno prožimanje svih podudarnosti i vjerojatnosti bez obzira na trenutačnu poziciju u odnosu na elemente i kategorije, dakle, tvornica i Čabar, u meni i izvan mene, stvarnost je to divna. Iz tog razloga, sve što postoji, čak i samo na razini jezika, ili bilo kojeg medija, je realnost i činjenica. Da, sve je činjenica što je prošlo kroz sustav jezične manipulacije. Odnosno, stvarnost postoji u početku kao neka mentalna činjenica, odnosno, konstrukcija svijesti u kojoj se stvara određeni kalup objedinjavanja svojstava, ali ono što je rečeno, ili napisano, već postoji kao realnost i objektivna stvarnost.
To znači da je sve što je zamišljeno i provedeno kroz neki sustav koji stvara komunikacijski i medijski transfer već postojano kao realna činjenica. Vanzemaljci postoje već samim time što su zamišljeni i stvoreni kao imaginacijske strukture. No u prošlosti bila je to tvornica koja je prvo bila Poljoprivredna zadruga Čabar, osnovana 1948. godine, zatim je postepeno prerasla u Drvno industrijsko poduzeće Čabar, DIP, koji je onda postepeno postao Goranprodukt, i proizvodio je isključivo tapicirani namještaj. Zapošljavala je mnogo ljudi, sjećam se, dok sam bio dječak u šest ujutro bi zasvirala sirena, a kroz veliki dimnjak sukljao bi gusti dim, sirena je čini mi se svirala i oko dva popodne kao znak završavanja rada. Tvornica je proizvodila mnogo stvari na temelju drvne građe, i bila je jedna od najjačih u tom polju u bivšoj državi Jugoslaviji. Veliki kamioni, furgoni, razvozili su robu na sve strane svijeta. Bila je to najjača tvornica u Čabarskom kraju, osnovni pokretač privrede i cirkulacije svetog novca, novca koji čovjeka pretvara u spretnog, sretnog, ili, nesretnog lovca. Moj prijatelj Nunić, je također radio u toj tvornici, a sa njim sam putovao mnogo u mladosti, autom me vozio i zajedno smo pričali o raznim aspektima stvarnosti, družio sam se s njim, iako je bio stariji od mene, ali nešto nas je vezalo, neka nit duboke prisnosti i simpatije. Sada je Nuno već dugo na drugom svijetu, ali u meni je živ i kada prizovem u sjećanje njegov lik, zaigra mi srce i tvornica koju sada gledam postane mi gorivo uspomene, jer, osim njega u njoj su radili i drugi ljudi koji su postali sastavni dio mojeg bića, odnosno svega onoga što u vezi ljudi nosim kao dobrotu u sebi.
Sve ono što postoji u ljudskom mišljenju je već realnost, ali čovjek je slobodan da može misliti o čemu god želi i na način na koji želi. Čovjek je u svojim mislima slobodan i može maštati o bilo čemu. Kasnije je tvornica postala Finvestcorp, privatno vlasništvo, također jaka i uspješna tvornica. Ali, nakon godina uspješnog poslovanja, a valjda u skladu sa zakonima vremena, i cjelokupnog života u njemu, tvornica je propala i prestala sa radom. Dugo vremena hale i prostori tvornice zjapili su prazni i napušteni, tišina je dala svoj obol i značaj, interesantno je kako kada neki objekt prestane sa radom i kada postane tihi svjedok trajanja i prepusti se propadanju i laganom nestajanju, kako to sa sobom povlači i neku laganu nostalgiju, ili neku vrijednosnu supstancu koja je sama po sebi moćna prisutnost svjedočenja isijavanja trajanja koje donosi nestajanje, lagano propadanje. Možda doista bez ikakve odgovornosti možemo u mislima činiti što nas volja bez da ikome moramo odgovarati u smislu etičkih dilema, možda smo napokon upravo u vlastitom mentalnom i emocionalnom svemiru potpuno slobodni i dana nam je volja da mislimo i osjećamo što god želimo i na način na koji želimo, jer to i znači slobodu, biti misaono i emocionalno slobodno biće u odnosu na proživljavanje u vlastitom tijelu i bivanju, a praksa tijela i tjelesno emaniranje akcije i reakcije znači i određuje etičku konotaciju i vrijednosnu sintagmu, odnosno, bez obzira na naše misli i emocije upravo naša djela i djelovanje tijelom označuje i definira nas kao bića koja stvaraju, svjesno, ili nesvjesno, dobro ili zlo, iako, i sama dimenzija mišljenja i osjećanja se tiče fizičkog energetskog tijela, jer se događa u tijelu i u odnosu na tijelo. Tako i arhitektonsko zdanje tvornice u sebi sadržava cjelokupni život svih radnika koji su u njoj radili, iako je to poetsko – metafizička relacija, odosno još ne postoji tehnologija koju bi priključili na zidove i slušali i vidjeli emocije i misli radnika koji su u tvornici radili recimo prije dvadeset godina, a sada je bitno naglasiti, kako sve to ipak postoji i kako svaka misao, želja, poriv i namjera itekako oblikuje kozmos, dakle, bitno je što želimo i kakvu vrstu misli i emocija usmjeravamo u tu neku želju i namjeru. Ako je doista tako, a ne samo u mojoj mašti, tada je čovjek slobodan činiti u mislima što god želi. Sve što postoji na razini jezika i mišljenja je dovoljno samodostatno da se može definirati kao objektivna činjenica. Objektivne činjenice su sva ona stvarnost koja je osjetilno moguća, ili!!! U sadašnjem vremenu tvornica je u pogonu i vlasnik je čovjek koji je inače je iz Italije, ali divno je to što živi u Čabru, osnovao je obitelj, kupio kuću. Tvornica se bavi industrijskom obradom metala. Zapošljava određeni broj ljudi i kada šećem čuje se bubnjanje jednog stroja u pravilnom ritmu, tako da mi djeluje kao neki super đez instrument, u skladu sa sveprisutnom glazbom sfera u svim mogućim iskustvenim dimenzijama. Dobro je što je sve tu.
Ljudsko biće je i izvanzemaljac i dobro i zlo te sve ovisi o njegovoj slobodi i odgovornosti. Jer, nema stvarnosti koja bi na ljepši način mogla izraziti ljudsku potrebu za sanjanjem, od stvaranja magme kreacije. Možda smo i mi u nekom početku biti tvornički proizvodi, u smislu neke plemenito etički do krajnosti izbalansiranom tvornicom, koja je superlativ i super sinteza životnih načela. Sva sreća pa je tu i budućnost, a što donosi budućnost poduzetništvu u Čabru i koje će se sve industrije otvoriti i na koji način će sve to biti u sebi smišljeno i izračunato, sve to ovisi o raznim konstrukcijama i sintagmama, odnosno o relacijama koje podastiru smjerove bivanja u raznim frekvencijskim modelima. Ali, ambicije su dobre, pogotovo ako su utemeljene na realnim osnovama i ako su konstruktivne, pa nije li svako od nas prototip neke tvorničke igre, neke tvornice koja stvara čudesa u odnosu na imaginarne postulate! Stvaranje je uvijek oblikovanje smisla i stvarajući ustvari oblikujemo svemirska prostranstva, a naravno da je ljubav sve i da sve dolazi kroz ljubavnu transmisiju. Dakle, tvornice rade i ljudi stvaraju, živjelo slobodno stvaranje i neka živi vječno ljudska sposobnost maštanja.
Informatični nomad
