Smrt

Kad su jednom opet spominjali nona, Andrea ocijeni čudnim da se danas tako lako zaboravlja smrt, iako je svijest o njoj, uz razum, oruđe, artikulirani jezik, simboliku, smijeh, umjetnost i još mnogo toga, temeljni čovjekov egzistencijal. “Naročito se zaboravlja vlastita smrt, dok se ona drugih ponekad nametne i tek ona dragih osoba neko vrijeme više zaokuplja.” “Znači li to, Rita će, tabuiranje smrti?” “Ne, nego njeno ignoriranje. Nekoć su Seneka, Ciceron, Montaigne i drugi tvrdili da mudar čovjek misli na smrt i brine o tome kako dobro umrijeti. Ali već Pascal reče da se čovjek predaje svakakvim zabavama, divertissementu, da ne bi mislio na smrt i druga zla.” “U pravu je, ignoriramo je jer je odvratna.” “U pravu su oni i on, svaki sa svojim istinama. A onda s gledišta ustrajnog racionaliste izriče Spinoza stav da ‘slobodan čovjek ne misli ni o čemu manje nego o smrti, i njegova mudrost nije razmišljanje o smrti, nego o životu’.” “Da, zašto tratiti vrijeme na to neminovno i ružno?” “Čovjek novijeg doba ne vjeruje ni u opstanak duše ni u reinkarnaciju, napušta strogost posmrtnih obreda i nije više, poput Unamuna u Tragičnom osjećaju života, obuzet žudnjom besmrtnosti. Smrt nam je tek potisnuti skandal razuma i nešto zapravo nemislivo. Paradoks zbilje ništavila. Srećemo je i spominjemo kao stvar drugih, a jedva možemo pojmiti da sami jednom nećemo biti. Da nećemo više vidjeti, ni čuti, ni doticati. Da sve što smo htjeli, činili, očekivali, bijaše uzaludnost. Da će bez nas sunce sjati, stvari i život trajati. Da ničega našeg neće ostati, osim možda nešto u nečijem dobrom ili zlom pamćenju.” I Rita reče Branka Miljkovića:

Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina.

“Ne vrijedi više ni ono iz Fedona da ‘čovjek koji se ljuti na smrt nije filozof već ljubitelj tjelesnoga’ – jer u društvu potrošnje i spektakla ne ljute se na smrt ni ljubitelji tjelesnog. Pa umnik bezbožnosti i amora fati Nietzsche slijedi Spinozu u Radosnoj znanosti:

Sretan sam što vidim da ljudi apsolutno odbijaju misliti na smrt. Volio bih doprinijeti tome da shvate kako je još hiljadu puta dostojnije misliti život.

A ni estetika umiranja nas više ne brine, i Rilkea u Zapisima Maltea Lauridsa Briggea pita ‘tko još mari za dobro izvedenu smrt… za posjedovanje svoje vlastite smrti?’

Ali, iako dijelim to raspoloženje, ostaje pitanje: odakle tolika ravnodušnost prema svetkovini crva? A pritom treba razlikovati ideju ili svijest o smrti i strah od smrti. Jer jedno može biti odvojeno, ili rjeđe, ili slabije od drugog, kao što su mogući i njihovi spojevi. Na primjer, vojnicima u ratu može oslabiti strah od vlastite smrti (zbog pritiska krda, osjećaja mržnje, obuzetosti akcijom, slavljenja junaštva), no to ne znači slabljenje svijesti o njenoj mogućnosti; naprotiv, svijest o mogućnosti vlastite smrti raste usporedo s voljom masovnog i planiranog, pa i radosnog ubijanja neprijatelja.” “Radost od smrti je treća vrsta ljudskog odnosa prema smrti, pored svijesti o njoj i straha od nje?” “Da, radost od smrti neprijatelja, zločinca, omrznute osobe i čak samo nekog konkurenta kao moralna niskost između ravnodušnosti i agresivnosti, ali i radost od vlastite smrti kada ona postaje poželjna jer oslobađa od teških boli i patnji. A četvrta vrsta odnosa prema smrti, kao nastavak straha od smrti, jest bol i žalost od nestanka dragih osoba.”

“Nije li poseban odnos prema smrti, dosjeti se Rita, kad ona posta predmet zabave u masovnoj kulturi.” “Da, to je danas čak i najčešći odnos s njom – njen prijelaz u spektakle medijskih kronika, policijskih romana, filma, vijesti o ratovima i nesrećama…”

“Svijest i strah od smrti, vrati se Rita početku, vjerojatno slabe i zato jer ona nije više toliko bliska i brutalna, jer nema toliko umiranja djece kao nekoć, jer ljudi dulje žive, bolesti se lakše liječe, fizičke patnje su manje i općenito egzistencija sigurnija.” “Istina, i manje se umire kod kuće i vidi užas raspadanja tijela. A daljnji je uzrok i to što se svakidašnjica odvija u sve bržem, primamljivijem i širem svijetu, pa i ne uspijevamo više misliti ni na prolaznost ni na daljnju budućnost, a kamoli na smrt. ‘Živjeti! Živjeti! Imati erekcije!’ kliče Flaubert.“ “Meni i ne padne na pamet da ću umrijeti.” “To je razumljivo, mlada gospođico pod tolikim životnim izazovima. Ipak, zašto ništavilo smrti ne uznemiruje ni one kojima se već primiče i koji sve češće svjedoče nestajanju svojih vršnjaka? Montaigne kaže da je starost zamiranje malo po malo i navikavanje na smrt, a Samuel Johnson tautologizira ‘znamo da tako mora biti i pokoravamo se, kakve koristi od jadanja?” “Po navici pokornosti…, ‘smrt će biti sasvim nešto ljudsko'”, ona se sjeti A. B. Šimića. “Je li onda razmišljanje o smrti stvar nevitalnih i depresivnih, kao jedan način odsustvovanja ili bijega od zbilje? Ili još i posljedica dokonosti one manjine slobodne od teškog rada i težih životnih muka, kakvi su češće i filozofi, čija se radoznalost sladi posljednjim egzistencijalnim pitanjima?” I on to potkrijepi s Alainom:

Strah od smrti je besposlena misao, koju odmah briše prisutna akcija… Što više ispunjavamo život, manje strahujemo od njegova gubitka.

“Ali ima istine i u mišljenja Prousta, Célinea i Pessoe da ravnodušnost prema smrti može potjecati od nedostatka mašte.” “Nedostatak koji još više oštećuje erotiku.” “Zatim, gubitak straha od smrti može izazvati i zamor života. Bolest, patnja, samoća i starost često nose taedium vitae i cupio dissolvi kao neku prezrelost i ošamućenost koja otupljuje biološku paniku od nestanka. ‘Moja je duša umorna od života’ stenje Job.” “To vodi u već spomenutu radost od smrti.” “Da, Leopardi u pjesmi Amore e morte prepoznaje u ljubavi i smrti bratstvo dvije sreće, prve u užitku i druge u lišavanju patnje. Turgenjev iz svojih posljednjih dana piše prijatelju:

Stradanja stalna, nepodnošljiva, nade nikakve, žudnja za smrću raste…

I pjesnik René Char kaže:

Nous ne sommes tués que par la vie. La mort est l’hôte. – Nas ubija samo život. Smrt je gost.

“Bijeda života može postati veća strahota od smrti.” “Montaigne piše ‘nije tako težak skok iz lošeg bivanja u nebivanje’. Uz to, moralist Jean Donat iz 17. stoljeća kaže ‘nije neznatna utjeha napustiti svijet kako bi izašli iz gomile budala i zlikovaca što nas okružuju’. I najzad, avet smrti je najčešće vremenski neodređena i ponekad utješno odgodiva – tako da svu njenu strahotu poimamo tek kad nam se sasvim i preciznije približi, kao kod smrtne kazne, kod nekih bolesti, u ratu i katastrofama, a inače se redovito nadamo da će doći što kasnije, bez patnji i iznenada.” “Moj stari kaže ‘samo da me trefi u snu.'” “Umirati je teže od umrijeti.” “A je li lakše misliti i dočekati smrt u životu uspjeha, sreće i slave?” “Nekima je nestanak lakši kad su zadovoljni svojim djelima, kad imaju što ostaviti svojoj potomcima i kad misle da će ih djela nadživjeti u društvenom pamćenju, no drugima i sve to može djelovati suprotno – jer je strašno napustiti tako dobar svijet. I opet je Montaigne u pravu kad kaže da nas može posebno plašiti smrt koja prekida neko važno događanje – ljubav, podizanje djeteta, neki projekt… pendent opera interrupta. Kao što može plašiti i to da nam ugrožava stečena dobra ili da za njih nemamo nasljednika.” “Kada se strepnja zbog imovine izjednačava sa strepnjom zbog smrti.” “Ipak, većina staraca se grčevito drži za život i kad nema takvih razloga, samo nagonski…”

“Može li onda razmišljanje o smrti biti od kakve koristi?” “Neuvjerljiva je ideja da filozofija priprema na smrt i ublažava strah od nje – jer bavljenje njom može taj strah i pojačati. Kao što su nemoćni voluntarizmi izreke da treba biti hrabar, da se treba miriti s neizbježnim, da je smrt početak nekog drukčijeg postojanja. Ali, misliti na smrt i znati Heideggerovo ‘bivstvovanje ka smrti’ može dati zadovoljstva razjašnjenja smisla života, razumijevanja vremena, shvaćanja suživota ljudi, odgovornosti, sebičnosti, ljubavi, autentičnog i neautentičnog postojanja… Ne misliti smrt je osobina duhovne slabosti.” “Što je smisao života?” “Kao i svemir i priroda, život po sebi nema smisla – ako još nema misli. On po sebi ima samo biološke funkcije samoodržavanja i samoreprodukcije, to jest opstanka i rađanja novog života – i te funkcije djeluju uspješno i evolucijski u povoljnim ekološkim uvjetima. A smisao života je ono što on svakog trenutka znači čovjeku – ono što čovjek o njemu misli, kako ga upotrebljava, kako prisvaja stvari, kako pravi svoje projekte i kako stvara.” “Tada i smrt postaje dio smisla života.” “Da, s onih pet odnosa čovjeka prema njoj koje smo spomenuli. I sav taj smisao je ujedno kolektivan i individualan, te neizbježno zainteresiran, pristrasan, različit, promjenjiv, antagonističan – skupna religijska vjerovanja, tehnike, ideologije, običajnosti, naučne istine i neistine kombinirano s uvjerenjima pojedinaca.” “Tako život uvijek ima svoju objektivnu funkciju i različita subjektivna značenja.” “On je čovjeku, i samo čovjeku, uvijek smislen, a kaže se da je ‘besmislen’ i ‘apsurdan’ kada je nekome krajnje nesretan, neprihvatljiv, ili bez Boga, no i to su također načini smisla.” “Život s pozitivnim smislom i život s negativnim smislom.” “Camus u Le mythe de Sisyphe, nakon neuvjerljive prve rečenice da je samoubojstvo glavno filozofsko pitanje, iznosi i nepotpunu tvrdnju da ‘život možda može biti bolji ako nema smisla’.” “Zašto nepotpunu?” “Jer ne kaže jasno da to znači kako bi bilo bolje da nema nekih kolektivnih osmišljavanja, vjerskih, političkih, ekonomskih, akademskih i drugih, na štetu individualnih osmišljavanja kreativnih i autentičnijih ličnosti, a ne da bi bilo bolje da nema i ovih drugih.” “Ali kolektivna osmišljavanja su neophodna čovječanstva.” “Da, nužna su za nastanak i opstanak svakog društva, i to kao prisilna, nametnuta i institucionalizirana uvjerenja nad pojedincima.” “A oni koji proizvode kolektivni smisao su uglavnom pripadnici vladajućih slojeva, čineći to kako odgovara njihovoj dominaciji i tobože kao volju bogova ili stvar sudbine i opće dobro.” “Tako je, prosvijećena gospođico!” “A zašto je Camusova tvrdnja da je samoubojstvo glavni filozofski problem neuvjerljiva?” “Jer on samoubojstvo vezuje za apsurdnost života – što nije istinito, budući da se ljudi ne ubijaju ili rijetko ubijaju zbog sofisticirane i pogrešne misli da život nema smisla, da je apsurdan ili ‘bez svrhe’, već se ubijaju zbog neizdržljivosti nekih fizičkih i psihičkih patnji, uključujući mentalne poremećaje. Čin samoubojstva je redovito psihološke naravi. Čovjek se ubija zato jer nema snage da podnosi patnje bolesti, bola, bijede, gubitka najmilijih, neostvarive ljubavi, usamljenosti, sramote, gubitka časti, straha da nekome bude teret, gluposti i okrutnosti svijeta, depresije…, pa možda i u spokojnom zbogom umoru života, kad je smrt željeni počinak.”

“Andrea, što misliš o samoubojstvu?” “To je jedno od pitanja zbog kojeg treba razmišljati o smrti. Da bismo potvrdili, i kao kolektivni stav, da život vrijedi živjeti, jer je veličanstveni događaj i jedina mogućnost bezbrojnih divnih stvari, ali i da bismo ujedno priznali, kao moralno i pravno pravilo ljudskog dostojanstva, zrelu i slobodnu odluku pojedinca da sebe ubije kad mu život postane nepodnošljiv – uključujući eutanaziju kao potpomognuto samoubojstvo, a ne takvu odluku stigmatizirati kao grijeh, zločin, sramotu i neizrecivo, kako još uvijek čine vjerski, moralni i politički dogmatizmi. Nietzsche kaže o ‘voljnoj i racionalnoj smrti’:

Raspolaganje sa smrću pripada onom moralu budućnosti, danas uistinu neshvatljivom i prividno nemoralnom, čiji osvit će predstavljati neopisivu sreću.

Edmond de Goncourt iznosi u svom Dnevniku da je Daudet kod svojih veneričnih patnji ‘računao koliko bi mu kapi opijuma trebalo da s tim završi’. Matoš je nakon ponavljanih grozota operacija grla i pred smrt napisao na cedulji da mora kupiti ‘nabijeni revolver da me nikad više ne uhvati nevolja bez sredstva da joj se uklonim’. Freud je u 83. godini, 1939, pod mukama raka čeljusti, rekao svom liječniku Maxu Schuru ‘došao je trenutak, ova tortura nema više smisla’, i ovaj mu je dao jednu mjeru morfija za uspavljivanje i drugu za odlazak.

“A kako pomoći čovjeku u toj patnji umiranja?” “Voleći ga – eto još jedne veze ljubavi i smrti, i palijativnom skrbi protiv boli te čak protiv svijesti, jer ako su droge ikad opravdane one su to sigurno u agoniji. Zatim, pravnim ovlašćivanjem liječnika da prekinu one terapije koje pacijenta ne liječe već mu samo produljuju vegetiranje – acharnement thérapeutique, te pravnim ovlašćivanjem pacijenta da pred neizbježnosti smrti ili u nepodnošljivim patnjama zatraži ubrzanje smrti – dobrovoljna eutanazija.” “Samoubojstvo i dobrovoljna eutanazija su pobjede nad strahom od smrti.” “To su ishodi dva straha: pobjeda straha od lošeg života i pobjeda nad strahom od smrti. Kao i druga ‘žrtvovanja života’ – žrtvovanja za društvene i individualne ideale, za taštinu, ljubav, stjecanje bogatstva, opijenosti igrom…” “Pobjedi nad strahom od smrti potrebna je hrabrost.” “Često, ali ne nužno… jer je mogu voditi i neuračunljivost neuroza, bespomoćnost, strasti… A ako u nekim žrtvovanjima i samoubojstvima ima hrabrosti, u njima ujedno nema hrabrosti da se izdrži život iz kojega se bježi. I koliko teške mogu biti odluke i izvedbe samoubojstva i žrtvovanja, unatoč snazi njihovih motiva, pokazuje to što je mnogo više njihovih zamisli i planiranja nego njihovih ostvarenja. Uz to, tri su tvrdokorne teškoće koje posebno samoubojstvo mogu učiniti moralno nesmotrenim: prvo, činjenica da suicid redovito unesrećuje drage osobe koje se ostavljaju za sobom, uključujući njihov mogući osjećaj krivnje; drugo, činjenica da suicid može izaziva oponašanje drugih u bijegu od životnih nevolja; i treće, činjenica da je suicid ponekad izazvan trenutnom poremećenošću ili trenutnim osjećajem bezizlaznosti i neizdržljivosti života.” “To posljednje se događa Wertheru.” “Da, on se romantičarski zeznuo, jer bi nakon pretrpljene patnje mogao doći do drugih milih Lota. Osvješćenje tih teškoća čini da mnoge namjere samoubojstva završe predomišljanjem, odustajanjem i zadovoljstvom što nisu ostvarene.” “I zamjenom tragedije raznim utjehama.” “Na primjer, nasmije se Andrea, Sartre tvrdi da je Mallarmé čitavog života bio opsjednut samoubojstvom, pa se onda ‘predao kritičkom razaranju poezije pomoću same poezije’.”

“Da li vjernici lakše prihvaćaju smrt?” nastavi Rita crne misli. “Tako bi trebalo biti, ako zaista vjeruju u mit besmrtnosti duše i ako im je savjest toliko mirna da ne strepe od posljednjeg suda. Kod izvornih kršćana bilo je i eshatološkog kulta smrti, pa tako Luther reče ‘Bog daje život kroz smrt’, vjerujući u vladavinu vraga na zemlji i u skori kraj svijeta i blaženstvo uskrsnuća. No danas toga više nema. Iako religija radi protiv očaja od smrti, izgleda da danas vjera i nevjera, kao i filozofska umovanja, nemaju većeg utjecaja na odnos prema smrti i samoubojstvu – koji je sada mnogo više određen stanjima zdravlja i društvenog zadovoljstva ili nesreće. Strah od smrti i nadanje u besmrtnost ne pobuđuju više, kao nekoć, ni grozne slike pakla poput onih Signorellija u katedrali Orvieta i Michelangela u rimskoj Sistini.” “Da vjerujem u reinkarnaciju, ja bih željela biti mačka jedne nježne gazdarice… a ti?” “Dugovječni bibliotečni miš.”

“A što misliš, zašto ti i ja ne vjerujemo u boga i vječnost duše?” “Zbog više razloga, od kojih neke iznosi djelce The Necessity of Atheism koje je Percyja Busshea Shelleya stajao izgona sa Sveučilišta. Prvo, roditelji i škola su nas tako odgojili. Drugo, odviše smo realni i racionalni da bismo prihvatili tlapnju o duhu izvan tijela. Treće, znamo da religije i svećenstva oduvijek služe moćnicima za zaglupljivanje i sukobljavanje ljudi, te su izvori i sudionici bezbrojnih nasilja, ubojstava, ratova i porobljavanja. Četvrto, shvaćamo da je moralno nespojivo postojanje svemoćnog i pravednog boga uz toliko zla i patnje u svijetu. Peto, vjerujemo da valjane moralne imperative može postavljati i poštivati razum bez poziva na božji autoritet.” “I vrijednije je činiti dobro po svom uvjerenju i riziku nego računajući na nebeske nagrade i kazne! Ali, Andrea, toliku vjeru u razum slabo potvrđuje povijest čovječanstva.” “Istina. Za što postoje dva objašnjenja: ili je čovječanstvo još na početku moralnog sazrijevanja, ili je vjerovanje u autonomnu i punu moralizacija čovječanstva nedostižna utopija.” “Prema prvom objašnjenju zasad je potpunije moralizirana tek manjina ljudi?” “Još ne znamo sigurno koja od tih dviju mogućnosti je na djelu.” “Koja ti se čini vjerojatnijom?” “Ona o nedostižnoj utopiji.” “To je moralni pesimizam.” “Spoznaja vuče u pesimizam, od kaosa makrokozmosa svemira do kaosa mikrokozmosa života. Što ipak ne vodi nužno očajanju, jer ga ne trpi nagon opstanka u nama – usmjeravajući nas na vjerske i druge iluzije i nadanja.” “Život ne samo traje i reproducirati se, nego se još i mora opravdavati?” “Tako da smo pred alternativom: ili vjernička utopija boga ili vjernička utopija razuma. Svi moramo i želimo vjerovati u nešto spasonosno. S različitim postulatima, načinima i čvrstoćama vjere koja osmišljava život i stišava tjeskobu. Pascal kaže ‘čovjeku je nijekanje, vjerovanje i sumnja ono što je konju trčanje’. I sama ljubav je, piše Hugo u Les chants du crépuscule, ‘la moitié de croire’, polovina vjerovanja.” “Svi smo, dakle, nekakvi vjernici.” “S važnom razlikom pobožnih i bezbožnih vjernika, vjernika u dobar posmrtni život ili u dobar život do smrti, a jedni i drugi mogu biti ili dogmatski vjernici ili vjernici koji sumnjaju i u svoju vjeru.” “U oba slučaja živimo u neistini.” “Čovjeku su nužni nadanje, utjeha, izmišljeno osmišljavanje ništavila koje ga okružuje.”