U koprodukciji s Teatrom Regio di Parma – dirigent Sebastiano Rolli, redateljica Emma Dante – na scenu riječke opere stigla je „Ivana Orleanska“ – opera koja nikad nije izvedena u Rijeci. Zanimanje publike bilo je veliko.
Poznato je naime, da su Riječani tradicionalno vezani uz talijansku operu, posebno Verdijeve arije i zborove , koji su se generacijama pjevušili u obiteljima, poklonicima opere. Stoga su već prvi taktovi uvertire potaknuli ugodu u gledalištu – davno nismo čuli taj poletni orkestralni zvuk Verdijevih tema koji ga je učinio bliskim ljudima svog vremena. A onda i našeg. Zaželjeli smo se ranog Verdija, onog kojeg je publika riječkog teatra najčešće slušala, gledala i čije melodije i teme prepoznaje. I voli.
S druge strane, od školskih dana većina nas se sjeća priče o mladoj djevojci koja je – unatoč slavi pobjede što ju je donijela svojoj zemlji Francuskoj protiv Engleza – spaljena na lomači. Ta okrutna priča bila je predložak Schilleru za dramu, na kojoj je svoj libreto bazirao Temistocle Solera, Verdijev libretist.
Glazbena drama, dakako, ne slijedi do kraja povijesnu priču, ali ju je redateljica Emma Dante – rekla bih stalno – imala na umu. Vidljivo je to iz niza detalja ove raskošne inscenacije u kojoj je vizualni dojam ostavio dubok utisak.
Sudbina žene
Emma Dante jedna je od najoriginalnijih i najcjenjenijih autorskih osobnosti talijanskog teatra 21. stoljeća.
Diplomirala je 1991. na Akademiji dramske umjetnosti “Silvio D’Amico” u Rimu. Karijeru je započela kao kazališna, filmska i televizijska glumica. Godine 1999. vraća se u Palermo i osniva skupinu Sud Costa Occidentale s kojom kritički progovara o zatvorenosti sredine u kojoj djeluje.
Godine 2007. gledatelji Međunarodnog festival malih scena u Rijeci, imali su prilike vidjeti njenu predstavu “Živote moj/Vita mia” u izvedbi spomenute kazališne družine iz Palerma.
Posljednjih 25 godina Emma Dante osvojila je niz nagrada u svojoj zemlji i svijetu, objavila je trilogiju o obitelji i jedan roman, a od 2009. godine režira i opere, surađujući s najpoznatijim dirigentima svijeta.
Prihvaća se najčešće tema koje u središtu imaju ženu – Bizetova “Carmen”, Auberova “La Muette de Portici”, Puccinijeva “La Boheme”, tako da se njezin izbor Ivane Orleanske kao neshvaćene i od vlastite sredine optužene i žrtvovane mlade žene – potpuno uklapa u umjetnički koncept Emme Dante.
Redateljica nije došla u Rijeku, predstavu je postavio njezin asistent Federico Gagliardi.
Ivana Orleanska živjela je u 15. stoljeću, imala je svega 19 godina kad ju je crkveni sud na čelu s biskupom P. Cauchonom, 1431.godine proglasio krivovjerkom i vješticom zbog čega je spaljena na lomači. Rehabilitirana je revizijskim procesom 1456. godine, da bi ju 1920. katolička crkva proglasila sveticom…
Emmu Dante zanimala je osobnost ove francuske narodne junakinje – njene unutrašnje borbe, sklonost misticizmu i borbeno domoljublje – a pritom i nerazumijevanje sredine u kojoj je živjela.
Iako u Verdijevoj operi, kao i u Schillerovoj drami – nema lomače, već Ivana gine u borbi za domovinu, Emma Dante tijekom cijelog drugog čina uvodi prikaze koje se priviđaju Ivani palucajući svojim crvenim haljinama poput plamenih jezika…
Također u završnom prizoru, kad Ivana pada mrtva na plašt prepun ruža, taj plašt počiva na križu koji pak drži svećenik.
Unatoč libretu koji to ne spominje – Emma Dante ukazuje na ulogu crkve u smrti ove mlade žene…
Nadahnuto muziciranje
Scenografiju koja brzim promjenama i efektnim rješenjima prati radnju u tri čina, potpisuje Carmine Maringola, a izvrsne, stilizirane kostime Vanessa Sannino. Vizualni segment predstave ostavio je posebno dubok utisak – naročito u drugom i trećem činu, u prizorima katedrale u Reimsu i finalu Ivanine smrti.
Pod dirigentskim vodstvom izvrsnog maestra Sebastiana Rollija, riječki je operni orkestar muzicirao nadahnuto, a na krilima glazbe događala se drama na pozornici.
Nositelji drame su tri glavna protagonista – francuski kralj Karlo VII. – tumačio ga je Bože Jurić Pešić, Ivana Orleanska (Anamarija Knego) i Jakov, Ivanin otac – u izvedbi Roberta Kolara.
Anamarija Knego ulogom Ivane Orleanske ostvarila je sasvim drugačiji karakter od onih u kojima smo ju navikli gledati. Njena se liričnost pretvorila u borbenost, vođena demonima u glavi – ona je heroina spremna na sve da zaštiti svog kralja i domovinu. Teški part otpjevala je u zanosu!
Bože Jurić Pešić predstavio se kao kralj svjestan krhkosti svoje vojske i pogibelji za grad Orlean – njegova bol i nemoć u glasu, odgovarala je posebno prizorima u kojima se čini da je bitka izgubljena.
Robert Kolar još jednom je pokazao da se razvio u zrelog pjevača koji osvaja volumenom, bojom i izrazom zapjeva – zasluženo je dobio najveći aplauz i povike Bravo!
Ulogu engleskog zapovjednika pjevao je uvijek pouzdani Luka Ortar.
Kao u gotovo svim Verdijevim operama, zbor ima važnu ulogu i u “Ivani Orleanskoj”. Budući da se radi o nevelikom korpusu, muški je zbor u svakom prizoru igrao drugu vojsku, a s ženskim – narod francuskog grada kojem prijeti neprijateljsko osvajanje. U zajedničkim dionicama zbor je djelovao ujednačeno i primjereno trenutku – zborovođa Matteo Salvemini.
Četiri reprize
Nakon premijere, slijede još četiri reprize (31. siječnja te 2., 4. i 7. veljače), koje Riječani svakako trebaju pogledati. Zbog čiste i promišljene režije Emme Dante, vizualne ljepote scenografije i kostima te vrlo dobre pjevačke podjele koja je uspješno dočarala dramu jedne mlade žene, koja je po svemu bila – stoljećima ispred svog vremena.
Ova koprodukcija bi zavrijedila novi ciklus izvedaba, jer Verdijeva „Ivana Orleanska“ nije često na repertoaru, a ljepotom i izvedbom zaslužuje da ju vidi što veći broj ljubitelja operne umjetnosti.
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević
#Anamarija Knego #Bože Jurić Pešić #Emma Dante #HNK Ivana pl. Zajca #Ivana Orleanska
