Art-kino otvorilo je svoju novu sezonu premijerom domaće krimi-drame Smrt djevojčice sa žigicama redatelja Gorana Kulenovića. Film je snimljen prema istoimenom hitu književnika Zorana Ferića, koji je, uz redatelja, odgovoran i za scenarij filma. Prije rasprodane projekcije, u sklopu 16. Vriska, održano je predstavljanje drugog izdanja Ferićevog romana, a knjigu su, uz autora, predstavili riječki književnik i sveučilišni profesor Nikola Petković te Drago Glamuzina, glavni urednik VBZ-a. Razgovoru, koji je protekao u vrlo ugodnoj atmosferi dobro posjećene dvorane, pridružio se je i Goran Kulenović.
Roman Smrt djevojčice sa žigicama smješten je u malomišćansku sredinu otoka Raba, a centralna radnja samo je okvir u koji su se ugnijezdile priče o živopisnim likovima i bizarnim incidentima na ovom pitoresknom otoku. Glavni lik romana, narator i autorov alter-ego je patolog Fero koji se vraća na Rab, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, kako bi prisustvovao pogrebu kćeri svog prijatelja Globusa, djevojčice umrle od leukemije. Istovremeno, otkriveno je ubijeno tijelo lokalne prostitutke Marillene, rumunjske transseksualke, poznate pod imenom Djevojčica sa žigicama. Kao patolog i prijatelj, Fero pomaže u istrazi umorstva.
Čitajući ovaj crnohumorni roman iznimnog ritma (usprkos brojnim digresijama), neočekivanih obrata, nebrojenih maštovitih bizarnosti i britkih opservacija, primijetili smo da autor nije sklon upražnjavanju prakse ‘kill your darlings’ i pitali smo se kako je u tom smislu roman adaptiran u scenarij, odnosno film. Možda odgovor na to pitanje djelomično leži u Ferićevoj neodlučnosti oko forme knjige.
Kako je istakao tijekom prezentacije, Ferić nije znao bi li napisao labavi roman, u kojem bi svako poglavlje bilo zasebna priča ili roman koji ima neku zajedničku priču te se je, budući da se radi o labavom krimiću, ipak odlučio za formu kompaktnijeg romana. S druge strane, također je istakao da se krimić mijenja i da je on danas više zapravo socijalna drama. „Žanr se opet rastočio i pretvara se u nešto drugo ili sintetizira nešto drugo pa je tako i u ovom slučaju – krimi priča objedinjuje niz ljudskih priča s jednog otoka koji nije samo otok Rab, koji nije samo aluzija na Rab Slobodana Novaka, nego je i metafora čitave zemlje devedesetih.” Nikola Petković je primijetio da je možda teže ostvariti čistoću žanra i zbog pripadnosti generaciji koja je živjela u vrijeme kad je literarnost literature bila dosta bitna, kad je stil bio bitan, te da Ferićeve asocijacije, metafore, metonimije i ljepota stila na neki način mogu, uvjetno rečeno, čistoću žanra kontaminirati.
Drago Glamuzina: Kako je izgledao rad na scenariju? Kako je tekla vaša suradnja?
Zoran Ferić: Ja imam problem sa scenarijima, nije mi ovo prvi scenarij u životu pa baš zato znam da imam problem. A kako je izgledalo to pisanje… pisao sam scenarij u zaraznoj bolnici s teškom upalom bubrega. I to je dosta boljelo, nisam baš mogao spavati po noći i onda bi se nakljukao tabletama i pisao taj scenarij. A iz druge sobe svake noći su se čuli neki jauci. I ovaj scenarij je pisan pod utjecajem tih jauka. I onda je kod mene došao producent, po jednu verziju scenarija, i vidio me i rekao je Goranu, čuj, on ti je u bolovima, jedva govori kako ga boli, a Kulenović je rekao, pusti ga, dok je živ, neka piše, imamo rokove. Prvo sam ja napravio jednu verziju scenarija, a onda je Kulenović tu verziju dotjeravao.
Drago Glamuzina: Kakav je Ferić suradnik, da li se je borio za neke svoje slike, scene, rečenice… ili je bio vrlo tolerantan?
Goran Kulenović: Prvo, nije se za to trebao boriti, meni je knjiga prvenstveno fenomenalna, zato smo se zajedno trebali boriti da očistimo scenarij od gomile divnih stvari koje jednostavno ne stanu u jedan film i mislim da ga još uvijek možda nismo… Ja sam čak nakon pulske projekcije još skratio film za par minuta, baš pokušavajući smanjiti broj motiva. Jer knjiga je prepuna tih rukavaca priča, to sve ne stane u jedan film. Mi smo dogovorili odmah da ga probamo na neku žanrovsku okosnicu staviti, dakle, da je istraga ubojstva ono sto vuče. Zato smo složili neki kostur, neki treatment zajedno koji je Fero onda raspisivao. Ali što se suradnje tiče, evo sad ne zato kaj je Fero tu, ja to stalno svima govorim, nikad nisam imao tako ugodnu i tako dobru suradnju. U tom smislu, Fero tu nema nikakvog problema, ima jako puno povjerenja, nema problem s tim da se mijenja rečenica jer neke rečenice iz knjige koje su sjajne, ali nisu govorne za glumce. Neke smo ostavili. U filmu zvuče literarno, ali su toliko divne i sjajne da smo rekli da nema veze, zvučat će kako će zvučati, ali to se ne smije dirati. Velim, najveći problem je s tim brojem motiva. Možda da se o knjizi radi nekakva miniserija od šest epizoda, onda bi se tu moglo stvarno…
Razmišljali smo i o promjenama koje su se desile u svijetu od objavljivanja „Smrti djevojčice sa žigicama” 2002. godine – primarno o kulturi ukidanja, te kako će roman, odnosno film, biti primljeni od strane transrodnih osoba, homoseksualaca, feministica, boraca za zaštitu oboljelih od mentalnih bolesti, boraca protiv eutanazije, Ceaușescuovih nostalgičara. Recepcija knjige danas zanimala je i Nikolu Petkovića.
Nikola Petković: Mi živimo u vremenu jednog akademskoga militantizma koji se zove aktivizam. Mi živimo u vremenu kulture ukidanja, koja je zapravo kultura cenzure, ukidanje je pre blaga riječ za zabranjivanje knjiga, za paljenje knjiga, za uništavanje knjiga, svatko je najedanput uvrijeđen. Naime, naše rane radove smo pisali u vremenu kada je znanost trebala biti ideologija, kad je bila ideologizirana. I znali smo nekako kroz to, pogotovo u društvenoj humanistici i u društvenim znanostima, meandrirati. Ali ne znam da li smo sretniji mi ili nesretniji kao generacija koja je živjela u vrijeme kada je znanost bila ideologizirana, društvena, ili sada kada de facto ideologija postaje znanost. Ja ako se ne složim sa stavom kolege koji bi trebao biti znanstvenik, ja zadirem u njegovu intimu i napadam njegove stavove. Ja kada sam gledao film i čitao knjigu, sada, a ne devedesetih, pitao sam se – što će reći vatrogasci na Rabu, što će reći transseksualci, što će reći pimpovi, što će reći ljubitelji ptica… ovaj pali ptice u zraku… Da li si ti, kroz sve ovo vrijeme, da li si razmišljao o tome kakva će biti ponovna recepcija jedne knjige koja je što se tiče ovih ideologiziranih aspekata devedesetih prošla manje-više?
Zoran Ferić: Naravno, ja nisam mogao zamisliti današnju recepciju, ne samo ove knjige nego i zbirke Anđela u ofsajdu koja je zbog jedne rečenice proglašena pedofilskom literaturom, iako ta rečenica s pedofilijom nema veze, ona je samo jedna usporedba. Ali, u tom trenutku, ideologiji je to trebalo, određenoj ideologiji koju su podržavale katoličke udruge da bi oborile jedan školski kurikulum. To nisam mogao zamisliti. I, naravno, ne mogu zamisliti recepciju ove knjige. Što će biti? Naime, mi sada, u ovom ideologiziranom društvu kakvo je danas, mi sada imamo situaciju u kojoj će vas netko zbog iste rečenice, zbog iste scene i zbog iste knjige, pljunuti u lijevi obraz, a poljubiti u desni. Jer uvijek postoje oni, a možda je to sad knjiga upravo za takve čitatelje, koje nervira upravo ova ideološka situacija danas i oni će, ja se nadam, ovu knjigu pozdraviti. Oni drugi neće. Navikao sam.
Za kraj, Goran Kulenović je neuobičajeno preporučio da se knjiga čita nakon gledanja filma „da si ne spojlamo jer u knjizi ima toliko više toga”.
Većina prisutnih zatim je prošetala do ljetnog Art-kina na projekciju filma. Film je najavljen kao „žanrovski film kakav publika vezuje uz britansko i skandinavsko tlo” , a budući da je roman suštinski uglavljen u rapsku sredinu i u humor koji ima dobar potencijal totalno se izgubiti u prijevodu za modernog zapadnog čovjeka, bili smo radoznali što će nas u filmu zateći.
Fotografije: Jelena Ternovec
