Aldo Paquola kao simbol antikonvencija i drugotnosti

Povodom smrti poznatog filmskog kritičara Alda Paquole djelovalo je i Art-kino koje je obilježilo taj tužni događaj. Mogao se pogledati Paquolin dokumentarni film “Automati želja” kojeg je režirao 1979., ali i jedan od Aldovih omiljenih filmova “Irma Vep”, francuska komedija/drama.

Aldo se rodio u Prezidu 1952., školovao u Sušačkoj gimnaziji, a kasnije je u Zagrebu pri Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i opću lingvistiku. Svoje prvotne radove objavio je početkom sedamdesetih u omladinskim listovima “Upitnik” i “Val”. Dok je studirao, radio je za novine “Filmska kultura”, “Oko”, “Hrvatski filmski ljetopis”, “Film” te dnevne listove “Primorski dnevnik” i “La voce del popolo”. Također se pojavljivao na radiju, riječkoj emisiji “Goldfinger”, gdje je pričao i informirao o sedmoj umjetnosti kao mediju. Bio je dugogodišnji djelatnik Novog lista (1974.-2013.) te je radio na dva toma Filmske enciklopedije u kolaboraciji s Leksikografskim zavodom Miroslava Krleže. Predavao je kolegij “Filmska kultura” na nekadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Režirao je vlastiti projekt “Automati želja”, koji je prikazan na smotrama u Amsterdamu (Stedelijk Museum) i Parizu (Centar Pompidou). Napisao je i dvije knjige kritika i ogleda vezane uz sedmu umjetnost, “Don Juanovo ponoćno zrcalo”(1996.), “Retrospectator”(2006.), zbirku kratkih priča “Samozatajni hermafrodit”(2000.) i zbirku kolumni “Licemjer” (2019.), a od 2023. objavljivao je filmsku kritiku na portalu ArtKvart.

U sklopu programa Art-kina nekoliko riječi o njemu rekli su ravnateljica Slobodanka Mišković, novinarka Novog lista Kim Cuculić, kritičarka iz Društva filmskih kritičara Dina Pokrajac, izdavač i urednik Franjo Butorac i bivši direktor Rijekakina Miroslav Tatić.

Na samom početku, publici se obratila ravnateljica Art-kina koja je o Aldu rekla kako je bio filmofil i novinar koji je svojim odlaskom ostavio prazninu u gradu. Podijelila je da je u jednom od svojih tekstova napisao kako je gledanje slike u pokretu nezanemariv oblik stvarnosti te je upravo njegova ljubav prema istom ono čime bi se trebala otvoriti večer.

Nakon što je završio dokumentarac “Automati želja”, svoje odnose s Aldom, uspomene, suradnju i iskustvo izložili su i prisutni.

“Aldo je bio oštar i beskompromisan, gledateljski iskusan te u povijesti kinematografije izvrsno upućen kritičar kojem su čitatelji vjerovali. O tome da njegove kritike imaju analitičku, esejističku i literarnu vrijednost svjedoči i nagrada Vladimir Vuković za životno djelo koju mu je dodijelilo Društvo filmskih kritičara 2019. Sam Aldo nije mnogo držao do nagrade, počasti i priznanja nisu mu bili važni, nikome se nije dodvoravao niti se volio kretati u tzv. uglednim, intelektualnim krugovima. Kako je sam rekao: “Kao škorpion u horoskopu, malo sam isključiv.”. Volio je gledati filmove i razgovarati o njima, a pisanje je bilo tek na trećem mjestu. No, itekako je volio kada su drugi čitali i raspravljali o njegovim tekstovima”, iznijela je Dina Pokrajac.

U daljnjoj komemoraciji, progovorio je i Franjo Butorac koji je naglasio da su on i Aldo skupa išli u Sušačku gimnaziju i spomenuo je anegdotu o tadašnjem običaju Gimnazije gdje su učenici prvih razreda na samom početku trebali očistiti park, a on je na cijelu situaciju gledao s jednom dozom otpora i ironije.

“Kad bih Alda trebao definirati u smislu što je bio, ja bih ga okarakterizirao kao intelektualca širokog spektra. S njime ste mogli pričati o čemu god ste htjeli, od Schopenhauera do Kierkegaarda, od Prousta pa dalje, o svim temama bez kompleksa i pripreme. Naravno, bilo je i onih trenutaka kad je Aldo gubio kompas, ali smo svi nekako na to bili navikli i mislim da mu to nitko od prisutnih ne zamjera i ne prigovara jer je on bio jedan jedini i neponovljiv”, u sjećanje je dozvao direktor Butorac.

O stvaralaštvu Licemjera, izdavač Butorac je rekao:

“Ova knjiga nije knjiga filmskih kritika, nego knjiga kronika o Rijeci. Ovdje je jedna kolumna koja se odnosi na nešto što Aldo organski nije podnosio: Prava je rijetkost da me Cinestar može asocirati na film.(…) To je opako izvedena izglačanost koja nije ni posve ravna, dvadeset dva ili tri centimetra nenadanog spusta lako obori. Zato je pravo čudo da netko na toj perverznoj glatkosti nije slomljen. Doista, nije lako pogledati film u Cinestaru.”

S Paquolom koji je radio u Novom Listu imala je priliku surađivati urednica kulture i kazališna kritičarka Kim Cuculić, koja je rekla:

“Slagali se ili ne, Aldo je bio jako cijenjena i prepoznatljiva ličnost ovog grada što je vidljivo i u kolumnama koje nisu bile filmske. Bavio se različitim licima Rijeke te je bio svojevrsni kroničar. Pisao je iz svojeg kuta o stvarima koje većina ljudi nije primjećivala i od toga radio osebujne izvrsne tekstove koji su također ukoričeni. Bio je spomenut Aldov legendarni pisaći stroj. On je imao mogućnost pisati na kompjuteru. Novi List mu ga je nudio, ali on nije htio. Volio je pisaći stroj koji je imao jednu manu. Naime, nije tipkao slovo k. Aldo bi napisao kritiku i kemijskom olovkom dodavao slovo na potrebnom mjestu. Nama bi ih dostavio i tad smo imali daktilografkinje koje bi ih pažljivo prepisivale i na kraju bi se pojavile u novinama. Što je rekao dugogodišnji urednik kulture u Novom Listu, Miljenko Marin: “Aldovi tekstovi su bili prilično čisti. Na njima se nije trebalo puno raditi. Bili su jasno strukturirani te imali glavu i rep.”

“Moje osobno sjećanje na Alda vezano je uz studij kroatistike na Pedagoškom fakultetu gdje je predavao Filmsku kulturu. Moja generacija je imala sreću što nam je on držao Filmsku kulturu. Njegova predavanja su bila jako zanimljiva i sjećam se da je jednog dana rekao neka netko donese Hitchcockovu “Vrtoglavicu” da nam ju on objasni. Tada sam shvatila da je taj film uzor na analizu”, kazala je novinarka Novog Lista.

Za kraj, bivši direktor je također istaknuo priče svog poznanstva s riječkim kolumnistom. Jedna od njih je bila svađa koja je bila uzrokovana činjenicom da je prilikom intervjua bio izjavio da je Cinestar kino 21. Stoljeća, no novinar nije dodao dio rečenice gdje je spomenuo da je to nažalost kraj klasične kino-predstave. Ipak, situacija se uspjela izgladiti preko zajedničkog prijatelja.

“U Glasu Istre vodio sam filmsku rubriku i u redakciji kad sam prolistao Novi list, tad sam ga, krajem osamdesetih, zapazio. O Snježani i sedam patuljaka je napisao da je to porno film i kako se čudi što roditelji svoju djecu vode gledati ga. To je bilo mjesec dana reakcija publike. Volio je provocirati. On nije volio konvencije. Kad sam došao na mjesto direktora Rijekakina, vrlo brzo smo se zbližili i združili. Gotovo dva, tri puta tjedno smo se našli, a nekad su se dnevni susreti pretvorili u noćne i cjelonoćne te završili na Žabici. Mi smo pili, ne jer smo bili pijanci, nego jer smo vodili razgovore, gotovo bi se moglo reći ozbiljne seminarske. Kad puno pričaš, ožedniš i onda moraš piti. Netko tko nas je promatrao sa strane, rekao bi: “Vidi, pijanci.”. Ali, mi smo pili vino i pivo, a oni nisu alkohol, nego prehrambeni proizvod. Mi smo, zapravo, cijelu večer mezili”, prisjetio se Miroslav Tatić.

Izjavu je dao i jedan od Paquolinih suradnika, Marijan Vejvoda, koji se pojavio u eksperimentalnom autorskom djelu.

Kako Vam je bilo vidjeti sebe nakon toliko godina na ekranu?

Moram priznati da sam zaboravio na taj film. Vraća mi se memorija. Malo se toga sjećam što je bilo i kako smo ga radili, ali me s druge strane zaintrigirao kao da ga gledam prvi put. Potaknuo me na razmišljanje o svrsi i u kojoj mjeri pokazuje kako je Paquola strukturirao svoje kritike i odražavao literarni pogled na film. Dobar je primjer (toga) kako je on u svom filmu napravio sebe, svoj autoportret.

Kako Vam je bilo surađivati s Aldom Paquolom?

Kad sam došao u Rijeku iz Engleske, on je bio u početku svoje karijere. Sjećam se da su Paquola i društvo jednom meni došli u posjet na Matuljima i ja im nisam otvorio vrata, ne znam zbog čega, a oni su počeli bacati kamenje na moju kuću. Poslije smo se on i ja družili i često razgovarali, ali nisam bio svjestan koliko piše. Moram priznati da sam samo par njegovih kritika pročitao i imao sam problem s dešifriranjem jer je on povezivao razne aspekte filozofije i filmske industrije. Bio je poseban te je imao svoje mišljenje, kako su svi rekli. On se zalagao za svoj stav. Takvi ljudi imaju svoj svijet u koji treba strpljivo ući i ja sam valjda njemu sličan, pa se onda više nismo puno družili. Tako da sam ja bio iznenađen kad je on umro. Ja sam se bavio ekologijom i na Cresu još uvijek imamo projekt zaštite spomenika i kulture. Također sam na Braču četiri godine proveo. I tako sam se udaljio od boemskih stvari i zato se možda više nismo družili, ali da je bio poseban, to je bila činjenica.

Neduga eksperimentalna kreacija, koja se mogla promatrati nakon početnih riječi, snimljena 1979. u trajanju od svega 20-ak minuta predstavila je ondašnju Rijeku kroz objektiv. Kako je to tada bilo u središtu Primorsko-goranske županije kroz izreske Guvernerove palače, INA rafinerije, hotela Continental, Trsatske gradine, imali su priliku prisjetiti se oni stariji, dok su oči oni mlađih gledali u “novu”, odnosno staru Rijeku.

Irma Vep (1996.) je djelo nastalo u režiji i po scenariju Oliviera Assayasa. Donosi radnju koja se bavi pravljenjem remakea kreacije iz 1915. koju je producirao Feuillidade. U središtu priče je hongkonška glumica Maggie Cheung, odabrana radi svoje ljepote, aure i elegantnosti, koja dolazi u Pariz kako bi preuzela ulogu poznate Musidore. Ipak, tijekom snimanja nailazi na probleme sa samim redateljem Renéom Vidalom (Jean Pierre Leaud) koji je opsesivan pravljenjem najbolje vizualne kreacije ikad zamišljene. Kasni poduže na snimanje i ne govori francuski. Na setu ima priliku upoznati kostimografkinju  Zoé s kojom odlazi na ručak i doznaje da je Vidalova reputacija otišla nizbrdo dok je ona optimistična po pitanju snimanja i uspjeha ovog umjetničkog izraza. Nakon odlaska k Zoéinim prijateljima na večeru gdje su se iskristalizirali Zoeini pravi osjećaji za nju i odlaska u hotel, otkriva puno redateljevih poziva u kojima joj poručuje da dođe do njega. Cheung dolazi k njemu i uočava da je njegova kuća ispunjena policijom. Ispostavlja se da je došlo do ogromne svađe i da su mu dana sredstva za smirenje. On počinje objašnjavati Maggie njezinu ulogu, no naglo zaspe. Prilikom povratka u svoju hotelsku sobu, kao da njen identitet biva pomiješan s glavnom junakinjom, ona odlazi u sobu drugog gosta, uzima nakit, penje se na krov i baca ga. Pri povratku uzima tablete za spavanje i kasni na snimanje scena.

René u međuvremenu nestaje i setom vlada panika. Na kraju se ispostavlja da je imao živčani slom. Njegov prijatelj, José Mirano, planira dovršiti Vidalov uradak, ali samo ako se Maggie makne iz glavne uloge jer ne može shvatiti koje su to vrline nju dovele do glumljenja fatalne Irme Vep. Ona dobiva kartu za New York gdje bi se trebala upoznati s producentom Ridleyem Jonesom i od tamo otići  za Los Angeles. Posljednji kadar uključuje Miranovo gledanje Vidalovog uređenog projekta, ali se ispostavlja da je u potpunosti nerazumljiv i izneređen.

Feuillade je bio poznati  francuski tvorac filmova tijekom tzv. tihe ere. U ovom kontekstu bitan je po svom poznatom serijalu “Les Vampires”, koji je snimljen između 1915. i 1916. Radnja je postavljena u Pariz, a riječ je o razbojničkoj družini “Vampiri” koju ni policija ne može uhvatiti, a njima upravlja Grand Vampire i Irma Vep (anagram od riječi vampire) u crnom trikou lake pokretljivosti. Svojom glumom Musidora je izazvala  pažnju, a tu se pojavila i tehnika trilera koju je u svojem izrazu primjenjivao i sam Hitchcock. Također, zbog svoje kultnosti, nota tame i vampirizma ne samo što je ovaj serijal bio priznat od strane šire kulturne javnosti, nego je i uvršten u knjigu “1001 Movies You Must See Before You Die”.

Osamdeset godina kasnije, ovo remek-djelo otkrio je režiser Olivier Assayas. On je u početku želio snimiti neki kraći uradak, no onda mu je francuska televizija ponudila da oživi neki od francuskih evergrina iz prvog razdoblja. U Parizu upoznaje glumicu Maggie Cheung, koja je imala pozadinu uloga u avanturističkim kadrovima i borilačkim vještinama, te je u tom trenutku odmah znao da njoj mora pripasti Irmin identitet. Tako je odlučio odustati od snimanja kratkometražnog projekta i snimiti dugometražni remake Feuilladeovog klasika “Vampiri”.

Kao odgovor na Cinestar i holivudski konzumerizam Paquola navodi ovaj vizual za primjer jednog od onih koji se nude u sklopu drukčijeg  jelovnika za koji nismo ni shvatili da imamo potrebu gledati.

Kako je bio i sam napomenuo, njemu bi ideal bio skočiti u vulkan i biti rastopljen s užarenom tvari. On je, na veliku žalost, otišao, no ipak iza njega ostaje kvalitetno naslijeđe ogleda i analize sedme umjetnosti koji će budućim generacijama omogućiti spoznaju kvalitete iznad kvantitete u svijetu koji neprestano bruji informacijama i u kojem se jednom pogledana kreacija zaboravi u trenutku kad se počne gledati druga što nije moguće napraviti kad se na malim ili velikim ekranima vrti materijal koji je s razlogom stekao status vječnosti.

Istaknuta i druge fotografije: Marta Ožanić