Gradsko kazalište lutaka hrabro je privelo kraj i ove sezone uz posljednju premijeru „Krava na mjesecu“. Ako je malo starijima naslov zazvučao poznato, prisjetit ćemo se da je riječ o velikom redatelju i scenaristu, Dušanu Vukotiću koji nam je 1962. donio i jedinog Oscara za animirani film Surogat.
Redatelj Jure Radnić, inspiriran Vukotićevim djelom, stvara zanimljivu scensku igru u kojoj Branku fon Branku utjelovljuje Justina Vojaković- Fingler, Darko je Stipe Gugić, a Mjesečari su Andrea Majica, Milena Blažanović, Branimir Rakić i Ivan Medić. Branku fon Branku, zaigranu djevojčicu koja strasno voli svemir, ometa dječak Darko koji joj oduzima igračke te ih na kraju i uništava. Neustrašiva Branka ne da se tako lako prepasti te odluči riješiti problem s Darkom na maštovit način. Igrom ga je uvjerila da je raketa koju je napravila spremna za odlazak na mjesec. Iako je raketa otišla samo do livade, Darko je povjerovao da više nije na Zemlji. Jedino mu nije bilo jasno što ondje jedna krava radi.
Ono što je u predstavi sadržajno zanimljivo je Vukotićev humor kojeg je i Radnić zadržao. Branka fon Branka je djevojčica koju Darko zadirkuje na način da to prelazi u zastrašivanje, ali to u Brankinim očima ne poprima oblik zlostavljanja već inteligentnu igru u kojoj će ga Branka nadmudriti. Kroz tu radnju je pokazan niz osjećaja s kojima se susreću djeca u najranijoj dobi i način kako se mogu izboriti sa situacijama i riješiti ih što znači da ima i jaku pedagošku podlogu. Branka mu nije zamjerila ponašanje, nije se odlučila suprotstaviti već uživati u igri do kraja.
Drugi izazov s kojim se redatelj susreo je odabir neverbalnog kazališta u postavljanju djela. Ti uvjeti su posebno danas zahtjevni jer su najmlađi naučili na govorenu riječ koja im pomaže u svladavanju sadržaja. Ovdje se moraju osloniti samo na vizualni podražaj iz kojeg moraju popratiti radnju što je što je dodatna poteškoća osim ako ne upotrijebe maštu, a s druge strane redatelj im taj postupak olakša. Radnić je imao dobru viziju koju je jako dobro izbalansirao koristeći sve alate u nastajanju predstave.
Scenografkinja Marina Mesar OKO više je lokacija objedinila preko pomičnih stepenica koje su se po potrebi pretvarale u druga mjesta radnje. Krava, napravljena od nekoliko dijelova koja se uz pomoć lutkara pomicala je odlično i maštovito rješenje. Spužva je bila zahvalan materijal za izradu. Kostimografkinja Sonja Obradović također je imala odlične zamisli kostima koji su dominirali cijelom pozornicom i zbog veselih boja i kroja. Skladatelj Tvrtko Hopek imao je zahtjevan zadatak zbog nedostatka riječi u djelu što znači da su sve emocije morale biti popraćene glazbom. Predstava traje 35 minuta što znači da je tempo glazbe trebao biti raznolik, od tužnih do sretnih emocija prateći i kompoziciju djela. S laganom dozom glazbene nostalgije Hopek je uspješno popratio cijelo djelo unoseći u nj lakoću kojom će mladi gledatelji popratiti sve izmjene. Oblikovatelj tona je Franko Perić, a oblikovatelj svjetla Lucijan Roki koji je se odlično prilagodio bojama pozornice te ih još nadopunio svjetlima tako da smo na kraju imali cijeli spektar boja koja su rastvorila i zagolicala dječju maštu.
Odličan odabir nosi i glumački dio tako da je Branka fon Branka logično mogla biti samo Justina Vojković- Fingler koja je i bez riječi uspjela iznijeti do kraja svaku emociju djela. Darko- Stipe Gugić je iznio odlično zbunjenost i nepromišljenost svoga čina tako da ga ne možemo doživjeti samo kao dječaka koji gnjavi djevojčicu. Mjesečari su preslatki, sinkronizirani, zaigrani baš kao plod Brankine mašte koji joj pomaže u kreativnosti i igri.
Radnić sad već zna kako diše Gradsko kazalište lutaka tako da si je i sam dao dovoljno prostora za maštu i zaigranost koja je rezultirala predstavom koju će najmlađi, ali i oni odrasliji rado pogledati, a Gradsko kazalište lutaka može ponosno odahnuti i zatvoriti ovu sezonu koju su odradili vrlo uspješno. Veselimo se novoj sezoni i novim kazališnim igrama.
