JULIENNE (ŽILIJEN): SVJEDOČANSTVO

Bilo je kasno popodne, početak festivala Stih u regiji. Predstavljanje knjige ukrajinske pjesnikinje Viktorije Ameline. Posthumna promocija, jer Viktorija više nije živa, poginula je u ruskoj agresiji na Ukrajinu. U prevrućem i sparnom ljetnom danu, u knjižnici Bogdan Ogrizović knjigu su predstavljale prevoditeljice Alla Tatarenko i Darya Pavlašen, i još nekoliko ukrajinskih autorica. One su govorile o Viktorijinom životu, pisanju, angažmanu, plele su u nizu svoja sjećanja, blizu suza, pa potom s odmakom i nekom toplom slikom, jer Viktorija, naglasile su, ne bi željela da se tuguje na promociji njezine knjige…Govore i Tomica Bajsić koji je kao predsjednik Hrvatskog PEN-a bio izdavač te knjige, te Dražen Katunarić koji je u Europskom glasniku objavio neke Viktorijine pjesme. Nakon tog nestvarnog predstavljanja, jer činilo se sve kao neka začudna slika omare, te pjesnikinje i čitanja i rat usred Zagreba, reminiscencije na nedavni rat, Domovinski.

Nakon promocije uzimam knjižicu i odlazim potresena, niz Cvjetni trg, kao nekad kad sam gledala filmove o holokaustu u kinu Europa. Nestvarno je zapravo to da je Viktorija Amelina odlučila objaviti zbirku pod naslovom Svjedočanstva samo nekoliko dana prije smrti. Viktorija dotad nije pisala poeziju, već prozu. No upravo je za vrijeme rata shvatila da može tada pisati samo poeziju… U pjesmi “Ovo nije poezija” ona ističe kako „realnost rata/proždire svu punktuaciju/povezanost fabule“. No u određenju vlastita pisanja ističe da ti “ulomci jezika/slične poeziji,/ali to nije ona”. Poezija je u Harkivu, volontira, piše Amelina. I zanimljiva je  posebno slika granate koja pogađa jezik. Jezik nakon rasprsnuća i ne može biti naracija o cjelini. I danas romani koji se pišu, razmišljam, fingiraju fabulu i priču, kao u vremenu realizma. A ta cjelina ne postoji. Postoje samo odlomci, krhotine, jezični ostaci koje skupljamo kako bi glumili sliku identiteta, čvrstog, sliku koja zapravo ne postoji. Pjesnička knjiga Viktorije Ameline  je i niz dnevničko poetskih slika o zračnim opasnostima, o šetnjama sa psom proljetnim Kijevom. Tad se čas može vidjeti budućnost, baš na toj osunčanoj promenadi gdje se život čini kao smislen, a sutra nadohvat ruke, a onda opet sumnja i da se sve to gleda pogrešno, kao nekim  očima s  astigmatizmom. I sav taj raskorak, izlazak iz običnog života u ratno stanje, kada se puštaju i gradovi i mostovi, prikazan je kratkim pjesmama kojima je cilj bio samo svjedočiti, reći istinu, da ne nestane. Ljubav, majčinstvo (Amelina je majka), dom koji postaje sveden tek na košticu lanjske marelice. Opet jezik, onaj materinji koji je “živ spaljivan”, pa uzimanje tuđeg “poput tuđe puške” i pjesma kao krik da se njome sve boli izbacuju : “kao da će tom boli zasijati polje/Iz te boli i iz imena žena/njene će nove sestre izrasti iz zemlje/i opet će pjevati život.” I zaista, kada su kraj jedne šume blizu jezera, u okolici Đakova, pjevale pjesnikinje ukrajinske činilo se sve kao vilinski zbor koji je ponovo bio nestvaran usred tog zelenila. I blizak i stran svima nama koji smo uokolo sjedili na travi, i slušali. Poezija Viktorije Ameline nije programatska, angažirana tako da razara, ona spaja, krhka i od slijepljenih riječi jezika razbijenog, lirska i potresna, odlična poezija. Ona je poezija izdaha, jer kako ističe u pjesmi, preostao je samo izdah, zrak je sav u plućima, i molitva za slobodu, za koju se daje i tijelo, i koja ne smije biti “manje potpuna /od punog Mjeseca iznad putova”.

U knjizi nalazimo i samu kronologiju zbirke, točne datume i godinu i kretanje njezino, rad na edukaciji, volontiranje, podizanje svijest o ratu, sudjeluje u čitanjima ukrajinskog PEN-a, sudjeluje u misijama i potragama za nestalima. U jednoj od njih iskopava dnevnik književnika Volodimira Vakulenka – K, ubijenog tijekom ruske okupacije njegova rodnog sela Kapitolivke. Njegovo je tijelo kasnije nađemo u masovnoj grobnici. Na kraju kronologije nalazi se i datum njezine smrti 1. srpnja 2023. od posljedica ranjavanja od granate u raketnom udaru na Kramatorsk 27. lipnja 2023. Promocija njene knjige je baš bila na datum njena odlaska. Knjiga sadrži divne ilustracije Mare Bajsić i fotografije Jurka Kostyšyna. Na kraju, dok pišem ovaj tekst, ponovo čitam pjesmu Svjedočanstva i ona govori o gradu:”i svi njegovi mrtvi to su i moji mrtvi /i sve preživjele to su moje sestre”… Odzvanja, to su moje sestre, to su moje sestre… A kako piše Sofija Čeljak u pogovor knjige, Viktorija je sve njoj bliske žene zvala sestrama, a sve njene prijateljice, pjesnikinje tog dana promocije, ali i na svim budućim nastupima, bit će to tijelo za njezin glas.

VIKTORIJA AMELINA

Priča za povratak

Kad je Mira napuštala kuću, uzela je iz škrinjice jednu perlu

Kad je Tim napuštao grad, podigao je kamenčić na ulici

Kad je Jarka napuštala vrt, ponijela je košticu marelice

Kad je Vjera napuštala kuću nije uzela ništa

Vratit ću se uskoro, rekla je

i nije uzela ništa, baš

Mira je od perle uzgojila škrinjicu,

uzgaja u škrinjici novi dom

Tim je započeo novi grad od kamena,

grad sliči na njegov rođeni,

samo mora nema

Jarka je posadila košticu marelice,

oko koštice izrastao je njezin vrt

A Vjera koja nije uzela ništa

priča ovu priču

Kad bježiš od kuće –

priča –

kuća iza leđa smanjuje se

da se sačuva

Dom se pretvara

u sivi kamenčić,

perlu,

košticu lanjske marelice,

staklić koji bocka dlan, cijeloga puta

lego-figuricu,

školjku s Krima,

sjemenku suncokreta,

dugme s tatine uniforme

Dom onda može stati u džep

i tamo spava

Dom treba iz džepa vaditi

na sigurnom mjestu,

kad si spreman

Dom će polako rasti

i ti nikad,

zapamti, nikad

nećeš biti bez svoga Doma.

A što si sa sobom ponijela ti?

Ponijela sam jedino ovu priču

Evo, izvadila sam je na svjetlo,

ona raste

8.05.2022.

Prevela Alla Tatarenko