Arjun Shivaji Jain: Umjetnost u Indiji je kontinuirani dijalog s prošlošću

Arjun Shivaji Jain je indijski umjetnik, pisac i pokretač nezavisnog kulturnog centra Red House u Delhiju u kojem je u četiri godine djelovanja organizirano više od stotinu programa, izložbi i  radionica. Tijekom svog boravka u Hrvatskoj, danas će, 16. travnja u 20:00 sati u Filodrammatici, pod organizacijskom palicom Drugog mora, održati predavanje kako bi publici približio suvremene likovne prakse u Indiji. U svom izlaganju osvrnut će se na stilove koji su utjecali na indijsku umjetnost, osobito u razdoblju kolonijalizma, ali i na današnje eksperimentalne tendencije, ukazujući na složen i neraskidiv odnos između suvremene produkcije i povijesnog nasljeđa. Tim povodom razgovarali smo s umjetnikom kako bismo saznali više o njegovom radu, uzorima i viziji koja stoji iza njegovih projekata.  

Uspijevate  li se barem malo odmoriti od putovanja? Jučer ste stigli u Rijeku, a prije nekoliko dana ste u zagrebačkoj Booksi čitali svoju poeziju. Je li ovo Vaš prvi posjet Hrvatskoj i kakvi su Vam dosadašnji dojmovi?

– U Hrvatsku sam stigao 5. travnja. Dva dana poslije čitao sam poeziju u Booksi, a potom održao predavanje u Centru za kulturu u Čazmi. Iza mene je doista intenzivan, ali ispunjen tjedan. Osjećam se vrlo dobro, hvala na pitanju. Ovo mi je drugi dolazak u Hrvatsku, a okruženje mi je poticajno i blisko, pa umor gotovo i ne osjećam.

Zanimljivo je da ste se obrazovali u području nuklearne fizike, nakon čega ste se okrenuli umjetnosti i upisali Art & Science program na Central Saint Martins u Londonu. Što vas je potaknulo na taj zaokret? I na koji način ta dva aspekta međusobno komuniciraju u vama?

– Tijekom studija fizike nisam namjeravao graditi karijeru u tom području nego pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja:  što je život i koja je moja uloga u njemu? Vjerovao sam da će me dovoljno znanja dovesti do tih odgovora, a jedno vrijeme razmišljao sam i o matematici te još dubljem uranjanju u teorijski svijet.

Ključni zaokret dogodio se nakon susreta s djelima Ludwiga Wittgensteina i Lava Tolstoja, koja su me uvjerila da znanost možda nije jedini put do spoznaje. Tu sam fazu ostavio iza sebe i okrenuo se umjetnosti, u nadi da ću ondje pronaći odgovore. Shvatio sam da je odgovore na najvažnija pitanja često nemoguće izraziti riječima. To je posebna vrsta spoznaje – ona koju ne možeš pretočiti u jezik, ali koja ipak ostaje istinita i valjana. U cjelini, to je životna filozofija koja me prati i danas.

Sve to doživljavam kao neprekidnu igru otkrivanja i istraživanja, u kojoj se otvara mnoštvo mogućnosti. Pokušao sam s fizikom, to sam isprobao, ne žalim zbog toga, ali idem dalje. To stalno otkrivanje znači da ne odustajem od nečega dok ne osjetim da sam iscrpio sve mogućnosti koje mi to područje nudi. I što je jednako važno, nikad mi nije dosadno.

Na Vašoj web stranici posebno se ističe crtež „Cotton Fields at Sunset“, nastao u razdoblju Vašeg postupnog prelaska iz znanosti u umjetnički izraz. Možete li nam o tom radu reći nešto više?

– U razdoblju kada sam završavao studij nuklearne fizike kupio sam kartu za Rusiju te sam na Jasnoj Poljani proveo tri mjeseca cijepajući drva. Tada je nastao i ovaj crtež, tehnikom ugljena na papiru, pod snažnim utjecajem Van Goghovih „Polja žita“.

Bio je to prijelomni trenutak – kao da si usred mnoštva, a ipak posve sam jer krčiš vlastiti put. Kao da prolaziš kroz divlje polje pamuka: sve je u pokretu, u neprestanom prijelazu. Isto tako, kod ovakvih crteža, nikada se sa sigurnošću ne može reći izlazi li sunce ili zalazi i ta me neodredivost uvijek iznova intrigirala. Kako uopće iz slike razaznati izlazak od zalaska? Nemoguće jer izgleda isto. Zato je to za mene snažna i lijepa metafora. Nisam znao kamo će me taj put odvesti. Ali bio sam spreman.

Svestrani ste umjetnik, pišete, slikate i bavite se arhitekturom. U kojem obliku umjetnosti najviše uživate i zašto?

– U posljednje četiri godine najviše me privlači arhitektura. Za mene je to jedan od najcjelovitijih spojeva umjetnosti i znanosti. Ona zahtijeva znanstveni pristup, razumijevanje načina na koji stvari doista funkcioniraju u fizičkom, konkretnom smislu, ali bez umjetničke osjetljivosti rezultat je upravo ona bezlična arhitektura kakvu danas viđamo posvuda.

Inspiraciju crpite iz zapadne umjetnosti, osobito romantizma. U Vašoj poeziji osjeća se atmosfera melankolije, sjete i tame. Što Vas privlači toj estetici i na koji način ona rezonira s Vama?

– To je, prije svega, istovremeno, ljubav prema svjetlu i tami. U kontekstu gotike, jedan od mojih omiljenih pjesnika je Lord Byron. U njegovoj poemi Manfred pojavljuje se lik koji u čamcu  plovi prema vodopadu. I shvaća da koliko god napora uložio ne može izbjeći pad. To je njegova sudbina pa umjesto pružanja otpora, odlučuje joj se prepustiti otvorenih očiju.

Upravo to za mene sažima bit gotike – potpuno prihvaćanje i svjetla i tame, bez zadrške i straha. Mnogi ljudi, nažalost, imaju poteškoća s izražavanjem sreće, kao da ju nastoje prigušiti što je zapravo vrlo tužno. S druge strane, mnogi ne žele zakoračiti ni u tamnije slojeve života, iako i to ima vlastitu dubinu i bogatstvo. I to je sastavni dio ljudskog iskustva.

Taking It As It Comes

I find still her hair in my home.
My cupboard still does smell of her.
Repainted, rewashed, all I have done.
But she's forgotten me — And that's that.

And still I fucking dream of her every night,
Even as she dreams of another.
I try to forget too, when awake.
But I'm scared I'll succeed — And fail myself.

Arjun Shivaji Jain, Cotton Fields at Sunset12. ožujka 2022.

Na svojoj web stranici navodite britanskog estetičara Johna Ruskina kao jednog od svojih ključnih uzora. Ruskin je u gotičkoj arhitekturi i ručno izrađenim obrtničkim djelima pronalazio duboko duhovno značenje, suprotstavljajući ih uniformnosti industrijske civilizacije. Kako se Vaš umjetnički rad odnosi prema društvu u kojem živite?

– John Ruskin je moj veliki uzor. Red House, kulturni prostor koji sam osnovao, registriran je pod nazivom “John Ruskin Manufactory”. Naš pristup je potpuno antiindustrijski. Riječ je o jednoj zdravoj vrsti kapitalizma, u kojoj želimo stvarati dovoljno kvalitetan, relevantan i koristan program. Posljednjih nekoliko godina gotovo svakog vikenda razvijamo nove ideje. To su ideje o kojima mnogi razmišljaju i govore, ali rijetki ih imaju hrabrosti zaista ostvariti. Naš rad temelji se upravo na neprekidnom stvaranju konekcija. Kvaliteta je visoka, a ono što radimo ne nudimo besplatno, jer želimo da ljudi prepoznaju trud koji ulažemo i vrijednost onoga što stvaramo. I u tome smo uspjeli. To nije „umjetnost radi umjetnosti“, niti hobi, to je stvarna, korisna i autentična djelatnost. Primjerice, dok boravim u Hrvatskoj, istovremeno je otvoren Airbnb u Red Houseu kako bismo imali dodatne prihode. Cijela se ideja vrti oko toga da se ne oslanjamo na institucije niti da od vlasti tražimo pomoć, bez obzira na to čime se bavimo. Upravo tako komuniciramo s publikom: potpuno izvan industrijskih okvira, ali unutar jedne snažne i dojmljive forme kapitalizma. Projekt se razvija kroz suradnje jer ljudi prepoznaju da je ono što radimo korisno. Kada to shvate, spremni su nam pomoći.

I sami ste sudjelovali u izgradnji Red Housea. Koje ste materijale koristili?

– Način na koji je Red House izgrađen uvelike se oslanja na knjigu The Seven Lamps of Architecture John Ruskina – to je bila moja „biblija“ tijekom gradnje, iako nisam formalno obrazovan arhitekt.

Riječ je o opeci i vapnenom mortu, tradicionalnom povijesnom vezivu. Ljudi danas najčešće koriste cement, ali on ima svoja ograničenja. Red House zamišljen je kao građevina koja bi trebala trajati stoljećima. Za razliku od vapnenog morta, cementne konstrukcije s vremenom počinju pokazivati pukotine i propadati već nakon nekoliko desetljeća. Opeka s vapnenim mortom dugotrajnija je i stabilnija.

Cilj je, dakle, pronaći građevinska rješenja koja su funkcionalna, ali i pristupačna. Kada sam počinjao s Red Houseom, razgovarao sam s mnogim arhitektima, nudili su rješenja, ali su ona bila preskupa. Na kraju sam napravio bolju stvar, a prošao puno jeftinije.

Koje teme ili područja se najčešće obrađuju na predavanjima i radionicama?

– Uglavnom smo usmjereni na zanatstvo i književne teme. Ideja Red Housea jest približiti ljudima u Delhiju ono što se događa u svijetu. Organiziramo radionice poput toka svijesti Virginije Woolf i radionice kintsugija, japanske vještine popravljanja keramike zlatom. To je duboko filozofski način suočavanja sa slomljenim stvarima, tugom i gubitkom.

Većina naših radionica je interdisciplinarna. Na kintsugi radionici ne dolazite samo naučiti zanat –  to je i lekcija iz filozofije, jer povezujemo ideje iz različitih kultura i razdoblja kako bismo ljude potaknuli da shvate koliko je sve zapravo međusobno povezano.

Koji su najutjecajniji programi koje je Red House do sada organizirao?

– Organizirali smo, vjerojatno, između 120 i 150 programa i događanja. No najznačajniji među njima bila je izložba „Give Peace a Chance“, ostvarena u izravnoj suradnji s bivšim sucem Vrhovnog suda Pakistana. Ako ste upoznati s odnosima između Indije i Pakistana, oni su u određenoj mjeri usporedivi s odnosima između Hrvata i Srba, ali višestruko intenzivniji – sukob traje više od pola stoljeća i odnio je bezbroj života.

Ideja te izložbe bila je skrenuti pozornost na jednu važnu činjenicu. Naime, taj visoko rangirani sudac iz Pakistana otkrio je da mu je majka rođena u jednom od predgrađa Delhija. Tijekom podjele zemlje preselili su se u Pakistan, a ona ga je naučila pisati na hindiju, indijskom pismu.

Bit ovog projekta bila je podsjetiti ljude da zapravo govorimo istim jezikom. U Pakistanu ga nazivaju urdu, no riječ je o istom jeziku. U mnogočemu smo sličniji Pakistanu nego jugu same Indije.

Postoje li planovi za širenje ili nove projekte u nadolazećim godinama?

– O tome smo razmišljali, ali zasad nemamo jasno definirane smjernice. Glavni izazov je pronaći ljude koji bi mogli sudjelovati u mogućim Red House projektima – ljude koji su dosljedno kreativni i spremni dugoročno doprinositi. Takve osobe trenutno ne uspijevam pronaći.

Također, važno je da su to ljudi koji kreativno razmišljaju i u ekonomskom smislu, jer svaki projekt, bez obzira na njegovu prirodu, mora biti izvediv i održiv. Postoji jasno definiran vremenski okvir i stvari se moraju realizirati – ne možemo ovisiti o državnim fondovima.

Za sada postoji samo Red House u Delhiju. Ovaj projekt u Hrvatskoj je zapravo prvi međunarodni eksperiment – u određenom smislu, testiramo teren, kakve reakcije izaziva naš rad  i ima li istinski odjek izvan poznatog konteksta.

Možete li ukratko opisali trenutno stanje suvremene vizualne umjetnosti u Indiji?

– To je nešto o čemu ću govoriti na svom predavanju. Velika je to tema.

Ono što je doista drugačije od zapadne umjetnosti jest to da je u našoj kulturi veza s poviješću mnogo snažnija što uključuje i drevnu povijest. Uvijek postoji taj dijalog s prošlošću. U umjetnosti se mogu vidjeti njezini tragovi, čak i poveznice stare pet tisuća godina. Iste se stvari gotovo ciklički ponavljaju.

Druga važna stvar kod indijske likovne umjetnosti jest sama veličina Indije, to sve čini  mnogo kompleksnijim. Ako usporedite hrvatsku scenu, koja je mala, s indijskom, vidjet ćete milijune različitih stvari koje se događaju u raznim dijelovima zemlje, s različitim filozofskim pogledima, ali ih sve povezuje pripadnost indijskom potkontinentu.

Sve to zajedno čini jednu prekrasnu vrstu kaosa koji zapravo funkcionira – imate mnogo „točaka”, ali su one i dalje međusobno povezane.

Što biste željeli da publika u Rijeci ponese sa sobom nakon Vašeg predavanja?

– Pojedinac je snažniji nego što se to često misli. Dovoljno je prisjetiti se Gandhija. Osjećam ponos što sam rođen u istoj zemlji kao i on  jer je riječ o naizgled krhkom pojedincu koji se suprotstavio jednom od najvećih carstava u povijesti. U tome ima nečeg duboko inspirativnog.

Ako nešto uistinu želite ostvariti, to je u pravilu i moguće. Prepreke često nisu onoliko stvarne koliko ih sami zamišljamo. Uvijek postoje kreativni načini da se zaobiđu ili nadvladaju stvari koje nas sputavaju.