Prosvjed umjetnika kao legitimni oblik političkog izražavanja

Uz dva performansa-prosvjeda Siniše Labrovića Otvorenje Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia i Umjetnik liže šupak Ivanu Matijeviću, Marinu Miletiću i Nikolini Baradić, u produkciji udruge Domino, i Labrovićev posvetni performans „____lić” Marijanu Crtaliću u sklopu programa Crta za beskraj u KNAP-u u organizaciji Morane Foretić

Venecijanski bijenale uvijek je bio više od same umjetničke manifestacije – on je i prostor/ mjesto političkih poruka, diplomatskih odnosa i kulturnog predstavljanja država. Zato nije neobično da ratovi, ljudska prava i međunarodni sukobi ulaze u fokus navedene manifestacije. Pokret Art Not Genocide i prosvjedi protiv sudjelovanja Izraela proizlaze iz stava da kulturne institucije ne bi trebale normalizirati ili predstavljati države koje sudjeluju u ratovima u kojima postoje ozbiljne optužbe za kršenja ljudskih prava. S druge strane, protivnici bojkota tvrde da umjetnici i kulturni radnici ne bi trebali biti kolektivno kažnjeni (zbog čega bi svi odgovarali za odluke države koje i sami etički ne podržavaju) zbog odluka svojih vlada te da umjetnost treba ostati prostor dijaloga, a ne isključivanja. Slično vrijedi i za bojkot vezan uz Rusiju nakon invazije na Ukrajinu. Neke zemlje i umjetnici smatraju da sudjelovanje ruskih državnih institucija nije prihvatljivo dok traje rat, dok drugi upozoravaju da potpuna kulturna izolacija može zatvoriti prostor kritičkim praksama ruskih umjetnika koji se i sami protive režimu. S treće pak strane, nijedna država nije neutralna. Što se tiče Hrvatske, odluka da bojkotira službeno otvorenje zbog stava organizatora prema Rusiji pokazuje pokušaj političkog distanciranja i simboličke solidarnosti s Ukrajinom. Kulturne institucije teško mogu ostati potpuno “neutralne” u velikim ratovima (koji su često i pod egidom „false flag“);  ali postoji i stvarna opasnost da se umjetnost pretvori isključivo u produžetak geopolitičkih sukoba, gdje pojedini umjetnici postaju kolateralne žrtve političkih odluka svojih država.  Slično je i sa znanstvenicima iz navedenih država koje isključuju sa skupova  neki drugi znanstvenici  koji dolaze iz pozicija moći na vlasti. No, dok se još o umjetnicima govori,  znanstvenici humanističkoga usmjerenja medijima nisu zanimljivi.

Zato je pitanje gdje povući granicu između moralne odgovornosti i kulturne cenzure – i upravo oko te granice danas postoje najveće podjele u sferi umjetnosti. U tome kontekstu, u petak 8. svibnja 2025. točno u podne, kao što je to nekoć Tomislav Gotovac označavao svoje performanse znakom Gričkoga topa, Siniša Labrović na Trgu bana Jelačića otvorio je alternativni Venecijanski bijenale, hrvatski paviljon, s  odabranim slikama Stipana Tadića. Siniša Labrović ukazao je na činjenicu da su „članovi povjerenstva Venecijanskog bijenala odabrali Stipana Tadića, no ministrica je taj rad diskvalificirala“. Tako u sklopu programa Narativi i patetika političkog populizma udruge Domino, a u sklopu Zagreb Queer festivala, umjetnik izvodi performans podrške Otvorenje Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia  radu/ slikama Stipana Tadića koje su pod nazivom Između Stvarnosti i Introspekcije trebale biti izložene u Veneciji. „Ovime će Hrvatska, po prvi puta u povijesti, biti zemlja s dva paviljona na Bijenalu – jednim u Veneciji i drugom u Zagrebu“, najavio je i zaključio svoj performans podrške drugom umjetniku Siniša Labrović. Performans-protest otvara pitanje reprezentacije države u umjetnosti, centralizacije kulturnih događaja i same prirode Bijenala kao „nacionalne vitríne“.

Siniša Labrović očito koristi gestu „drugog paviljona“ kao konceptualni komentar – ako se nacionalni identitet ionako performativno proizvodi kroz paviljone, zašto onda „pravi“ paviljon mora biti samo u Veneciji? Premještanjem ili dupliciranjem iskustva u Zagreb, i to pored Jelačićeva spomenika, propituje se autoritet centra i ideja da je kulturna legitimacija moguća samo kroz međunarodne institucije. Tadićevi radovi pritom često imaju intimnu, autobiografsku i svakodnevnu dimenziju, pa u ovom kontekstu mogu djelovati kao kontrapunkt nacionalnoj reprezentaciji – umjesto monumentalnog predstavljanja države, fokus prelazi na osobnu percepciju i unutarnji prostor. Labrovićeva formulacija  „Hrvatska će imati dva paviljona“ stoga je  duhovita provokacija i institucionalna kritika, a kao dosjetka otvara ozbiljno pitanje: kome su nacionalni paviljoni danas zapravo namijenjeni – međunarodnoj umjetničkoj eliti, domaćoj publici ili političkom simbolizmu? Naravno, da će ostati sve kao protestni  i simbolički „shadow pavilion“ bez realne težine u odnosu na službeni nastup, no reakcija  je medijski zabilježena kao reakcija na diplomatsku odluku.

Istoga dana, u KNAP-u, u sklopu manifestacije Crta za beskraj  Siniša Labrović uz uključivanje multimedijalne umjetnice Ane Pašić izvodi performans tetoviranja „____lić” kojim, kako navodi, nastoji artikulirati sudbinu Marijana Crtalića, umjetnika kod kojega su se „umjetnost” i „život” stopili do granica nerazdvojivosti. Crta, kao temeljno izražajno sredstvo vizualnih umjetnosti, u ovom se kontekstu pojavljuje i kao simbolički znak na EKG zapisu – linija koja registrira trenutak prestanka srčanoga ritma. Crtalić je preminuo od srčanog udara, čime motiv crte, ističe Siniša Labrović, zadobiva dodatnu egzistencijalnu i autobiografsku dimenziju. Crta za beskraj.  Dodavanjem nastavka „lić” na riječ „crta”, nastaje prezime koje individualizira znak i ponovno ga uspostavlja kao nositelja života, ritma i identiteta. Time se uspostavlja simbolička transformacija: od apstraktne linije kao oznake smrti prema znaku koji ponovno pulsira životom. U tom se postupku može prepoznati nada koju je Crtalić polagao u umjetnost – mogućnost da umjetnički čin nadživi biološku prolaznost te uspostavi kontinuitet između života i smrti.

Performans se, kako je navedeno u najavi manifestacije, održava u okviru ovogodišnje teme manifestacije „Što je tvoja crkva?”, koja otvara prostor za promišljanje osobnih i kolektivnih sustava vjerovanja, rituala, identiteta i modela pripadanja u suvremenom društvu. Unutar toga konteksta performans „____lić” može se interpretirati kao intimni ritual memorije i tjelesnog upisivanja identiteta, pri čemu tijelo postaje mjesto simboličke obnove, kolektivnog sjećanja i umjetničke transcendencije.

Dva dana kasnije, u nedjelju 10. svibnja, isto tako točno u podne, na Trgu bana Josipa Jelačića  Siniša Labrović održao je  protestni performans pod provokativnim naslovom Umjetnik liže šupak Ivanu Matijeviću, Marinu Miletiću i Nikolini Baradić. Ovaj rad, verbalni protest, izravno reagira na javne istupe političkih aktera koji su suvremene umjetničke prakse označili kao „vulgarne“ i društveno neprihvatljive, dovodeći u pitanje njihovu vrijednost i pravo na javno financiranje. Labrović takve kritike preuzima i radikalizira, transformirajući ih u performativni čin koji razotkriva odnos moći, licemjerje i međusobnu ovisnost između političkog i umjetničkog polja. Ironijom, pretjerivanjem i svjesnim pomicanjem granica prihvatljivog, performans tematizira servilnost kao zajednički nazivnik različitih hijerarhijskih sustava – bilo političkih ili umjetničkih ili pak na relaciji svakodnevice (kako brže do vrha stola, kako je Goetheov Werther kritizirao). U tom smislu, rad ne provocira provokacije radi već koristi verbalni šok kao sredstvo razotkrivanja dubljih društvenih obrazaca i odnosa podređenosti. Djeluje kao spoj političkog pamfleta, umjetničkog manifesta i osobnog obračuna s odnosom moći između politike i suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj. Središnja metafora “lizanja šupka” služi kao brutalna slika oportunizma i hijerarhije kroz dodvoravanje centrima moći, a kojima svjedočimo svakodnevno u svim odnosima podređeni – moćnici. Istina, Labrović  izbjegava poziciju “moralno čistog kritičara” jer se ironijski prepoznaje kao dio iste trule strukture – osjećaj da su institucije prazne, odnosi umjetni, a javni život reduciran na mreže interesa i taštine.

Pritom je umjetnik prozvao medije i HDLU zbog neiskazivanja reakcije ili podrške umjetniku u vezi s navedenim označavanjem njegove umjetnosti. Kako je bio prozvan njegov performans Umjetnik liže pete publici, sada ga ponovno izvodi (kaže – „da ne ostane sve na diskurzivnosti“) uz sudjelovanje Milivoja Beadera, u unaprijed dogovorenom (rekao bi Gotovac – režiranom) performansu „Da, sve je režija…“ Da, i svi smo  napadani. Najjače su one izdaje od osoba kojima smo pomagali na bilo koji način i kroz bilo koji oblik odnosa. Nema podrške, nema kolektivne solidarnosti. No, tu je Chomsky – „Optimizam, a ne očaj“.

Završno podsjećam na Labrovićev niz performansa izvedbene Fraze. Riječ je o sljedećim performansima: Umjetnik se provodi kao bos po trnju, 2003., Umjetnik liže pete publici, 2005., Umjetnik pase travu, 2007., Umjetnik pliva na suhom, 2008. Tako u performansu Umjetnik liže pete publici, gdje uvodi dimenziju ulagivanja publici, Labrović izvedbeno prevodi navedenu frazu tako što doslovce, bez imalo sustezanja, liže publici pete (kao što je Milivoju Beaderu ovoga puta u nedjeljnoj izvedbi). Navedenim nizom performansa nastavio je i svoj rad otvaranja intenzivne interakcije s publikom.  Inače, performans Umjetnik liže pete publici umjetnik je izveo na splitskoj promociji prijevoda knjige Performans: od futurizma do danas (2003.) RoseLee Goldberg2. srpnja 2005. godine u Galeriji Ghetto, kad je na temu spomenute fraze umjetnik doslovno i bez sustezanja, gađenja lizao pete publici. Performans je izveden i na manifestaciji 2. biennale kvadrilaterale BQ_2 – Culture Hero (MMSU, Rijeka, 2007.).

Istaknuta fotografija: Siniša Labrović – Otvorenje Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia; fotografija: Robert Franciszty)