Bio sam kod kirurga za dušu, psihijatra, na kontroli. Poprilično sam danas radostan i smiren, ljepota me čarobno upija, moć žene me nadahnjuje, u kafiću sam, sada u 11:37 naručio sam produženu kavu i dva decilitra mineralne. Iskosa gledam u blijedu ništavnu staru plahtu kibernetičkih mrava, dok u iskonu noćne ambalaže vješti putokazi iscjeljuju umornu nadu. Bacila je vječnost lopticu u trans – migraciju. Sunčano je. Ograda ispred mene je smeđe boje. Šećer je u paketićima. Danas postim. Politika je uvijek usmjerena na to da pokušava od političara stvoriti neku vrstu despota. Ako sam sebi samome političar, još uvijek ne znam, priznajem, vladati potpuno nad samim sobom, nad ograničenjima i zakonima egzistencije u tijelu/prirodi, koja me određuje i definira, pitam se, postoji li uopće slobodan čovjek, jer, svi smo determinirani egzistencijalnim nuždama i zakonima, definitivnim obrascima i ključevima koji otključavaju i zaključavaju naše unutrašnje metafizičke prostore u odnosu na ultimatum fizičke dogme i specifične samilosne i okrutne, ipak, slatkaste diktature robovanja vlastitim navikama, modelima, snovima i realnim kompromisima sa vlastitim nam protezama smisla.
Sunce me dobro pralo tog dana, a i danas me pere neka situacija koja je više ili manje objašnjiva. Šetajući promatrao sam i svekoliko upijao moć rijeke Čabranke, slušajući njen šum i njenu tihu molitvu, taj vječni tijek mudrosti i ozbiljno šaljive igre. Učim od te rijeke svakodnevno i svaki puta mi priča neku drugu priču, upijam je tijelom i daje mi do znanja ta drevna i predivna gospođa Čabranka, kako je dobro naučiti se teći i prilagođavati vlastitu energiju formama koje sretnemo na svojem putovanju, jer, sve je ionako specifična frekvencija ljubavi, ljubav je osnova, sve drugo su njene frekvencije.
Despotizam je ukorijenjen u ljudskoj strukturi i čovjek uvijek teži nametnuti svoju volju i stav kao jedine vrijedne konstante. No, tako ne mora nužno biti, možemo naučiti se komunikaciji i suradnji, jednoj divnoj koalicijskoj razmjeni znanja i umijeća, pa možda više neće biti potrebe za gomilanjem i nadmetanjem, naprosto, za nametanjem vlastitih vrijednosnih sustava drugom biću. Predivna je tišina u umu i mir u srcu, gledam kroz prozor i uvijek, svaki dan je sve uvijek iznova novo, zaljubljen sam u ljepotu postojanja, primjećujem i percipiram obilje čuda i sretan sam što imam privilegiju, jednostavno biti učesnikom i svjedokom te nepojmljivo grandiozne snage ljubavi cjelokupnog bitka u raznolikim manifestacijama u kojima se pojavljuje kao tajna i zagonetka. Primjećujete li kako su vremenska vrijednosna polja sposobna u stvaranju uvjerenja i planova kojima uvijek nešto grandiozno obećavaju, a na nama je kako ćemo živjeti, jer, odgovorni smo pred sveukupnošću, jer svi smo u svemu i sve je u nama. Često od nekog ništa i smrt u sebi ujedini umijeće vladanja to je možda nešto drugačija konstitucija, od samog procesa mesarenja ljudske slobode, u suši ideala koji postadoše sterilni zbog lijenosti, ili zbog jednostavne činjenice sumraka mašte.
Preplavljen sam mogućnostima bivanja unutar beskraja, i muha na mojem prozoru, koji ustvari nije moj, nego samo svoj, je dio mene i ja sam dio nje. Volim šetati i volim mnogo toga, možda sam zaljubljen konačno beskonačno i zračim jednostavnu silu sveprožimajuću, doduše, ne raspolažem s velikim brojem vještina, ne znam matematiku, niti raditi u trgovini, niti voziti veliki kamion, čak ne znam ni tko sam ustvari izvan identifikacijskih određenja, osim što sam duhovni element, ali u kontekstu ljudske egzistencije u moćnom polju imaginacije, uglavnom, obožavam što je sunčano i toplo, jer sam inače jako zimogrozan i znam se ponekada tresti, bez obzira na popijenu kavu, jednostavno, u Čabru me isto uhvati tjeskoba i nemir, neki oblik grča, ali sjetim se, bezuvjetan sam i slobodan, oslobođen milošću tereta egzistencijalnih briga, doduše u dvosjeklom paradoksalnom maču, zamijaučem malo, gle‘ opet je sve u redu. Interesantno je kako se unutar pojmova sve može sažeti i ispričati, tako da se politici vlastitih stremljenja, stvori određeni maksimum djelotvornosti, ali stvaranjem denotacija samo se širi horizont mogućih konotacija. Stvaranje svijeta uvijek ovisi o ljudima jake volje. A da li su političari, ili, čak i antipolitičari, uglavnom „homoeconomicusi“ ljudi etične volje! Etična volja je pretpostavljena onoj strasnoj i uvijek bi trebala određivati strasti, ili je to pak samo moj vlastiti poetski imaginarni konstrukt i izvan njega je prostor beskonačnih interpretativnih mogućnosti! Definicijama se ništa ne postiže. Definicije postoje kako bi stvorile mjerila i krute forme kojima ljudi robuju. Sve je uvijek bilo i ostat će otvoreno. Otvorene su i rane, kao i slatke ugodnosti.
Bio sam na predivnom putu, naravno, Čabar je sjajio, a meni se dogodilo egzistencijalno čudo, otkrio sam još jednu frekvenciju ljubavi, onu najvažniju, da sam odgovoran prema svemu u što isijavam i prema svemu što isijava u mene, tako sam postao zbunjen i padom na Zemlju, kao anđeo s krilima od biserne prašine, shvatio sam i prihvatio strah i hrabrost u sebi, naprosto, bitnu relaciju da nosim čudo i da ustvari ne želim postati čudovište. Samo je čovjek taj koji stvara u sebi ograničenja i robovanja. Čabar je te noći bio čaroban, otišao sam u kafić popiti još jednu kasnu noćnu kavu jer sam znao da neću baš najbolje spavati, i shvatio sam da se nije dobro igrati skrivača s mudrom drevnom sovom, koja o ljubavi i istini zna baš sve, a to je mnogo više nego što znam ja, koji, taj ja, ustvari zna vrlo malo o onoj realnosti izvan moje vlastite subjektivne poetske super košare kristalno žive. Ne postoji način pravilnog pozicioniranja rješenja unutar pojmovnih gabarita. Pojmovima se izriče tek jedna razina stvarnosti, pogledao sam se u ogledalo i u jednom trenu mi se nije svidjelo ono što sam vidio, možda sam idealno strašilo koje svojom filozofskom hermeneutikom i poetsko – egzistencijalnom strujom paradigme može dobro prestrašiti nečiju čistoću, a tko zna, možda u tom silnom neznanju, jednostavno znam previše u klizećoj euforiji i zanosu letenja. Jer, ljudi su ionako samo skloni postaviti sebe na način požude i potražnje, naravno, i požudu i potražnju treba shvatiti simbolički i metaforički, ne onako, bukvalno, a shvatiti ih metaforički, znači utkati u te pojmovne specifičnosti vedri ples sintagme o nemogućem, ili je to strah zbog vlastitih petlji ljubomore, tog taktičnog otrova koji truje slobodu i koči rast, ili ga samo specifično usmjerava, oh, kako sam zabrijao, u meni vrišti nadanje i snovita pjesma o super idealu i znam, nije me pozdravila kao da odlazi i kao da joj je dosta svega, budi slobodan i bespretenciozno metafizički protežno spreman na sve, pa i na neuspjeh, ipak ja volim poetsku idealnu arhitekturu. Da ne duljim u ovoj denotaciji, riječi su dobre ako se iza njih krije neka mogućnost praktične realizacije dobrih namjera i ako nisu planski usađene u manipulaciju individuom.
Sada trenutačno pada kiša, ustao sam s glavoboljom, pun ljubavi, sada malo plačem i slušam trnje i slomove smisla, uglavnom, punoća ljepote me žari i ispunjava, volim i to je najljepše stanje bića, bez ikakvih objašnjavanja i značenjskih varijabli narativnog smisla. Ne može se izreći dubina osjećanja njene prisutnosti, u meni i izvan mene, u svemu, polako učim biti pošten i ponizan prema veličanstvenoj dubini i moći, da, ljubavi. To znači da riječi jesu sve, a politika oblikovanja smisla života se bazira na riječima, to znači da politika uvijek pokušava stvoriti načine medijske manipulacije idealima i praktičnim aspektima djelovanja, ali nije sve tako garavo, ili sivkasto otužno, treba poduzeti nešto, zaraditi mir i u njemu opstati kao biće koje se odvažilo, voljeti, ili, biti u sebi sažeto kao čista bit kozmičkih postulata. Vani je zelena površina, vlat trave me škakljuca po vrhu glave, njen dodir me omamljuje, doista, priznajem, moć dodira je svevišnja katarza, ne mogu biti sirov, niti ubojito nastrojen, kada volim, i biti i jesti i piti i voljeti, da, stvarno, možda postajem nekada, ili vječnost. Stablo u daljini upravo sada mi priča o ljepoti rosnog umivanja lišća, o bestežinskoj sili poljupca. Uglavnom, politika je dobra ako šuti i radi svoj posao, a loša ako sve pretvara u metež i zbrku, a ona, tajanstvena i moćna sila koja oblikuje sveukupnost, ona je i milostiva i okrutna, ali, život se ne može opisati, on se živi i podnosi i uvijek nosi kao živa katarza koja se ispunjava u velićanstvenoj smrti, pa tako jesam i čovjek i muha i slon i vlat trave i čušpajz i žuti kamion i ptica vrapčić i kukavica i lav i orao i ocean i most i zmija i puž i cvijet… nekamo ću otići danas, kada podnesem tu ljepotu i stvarno, Čabar je opet postao utočište i ostao zapečaćeni sloj otkrivenja, odmah sada ću udahnuti i biti.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabranka #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #kvalitativni simboli
