Po dolasku u Rijeku, Alexei Monroe ostao je oduševljen gradom i njegovim industrijskim nasljeđem. Londonski kulturni teoretičar, urednik i istraživač s doktoratom Sveučilišta u Kentu gostovao je u Galeriji O.K. na sinoćnjem zatvaranju izložbe „Rekonstrukcija – Test Department“ Ivana Moleka, što ima savršenog smisla s obzirom na njegovo iscrpno proučavanje industrijske kulture i političke estetike suvremene glazbe, osobito Laibacha i NSK-a.
S trenutačnom adresom u Labinu gdje surađuje s Labin Art Expressom, Alexei Monroe uključen je u razne umjetničke i istraživačke projekte, uz obilaženje preostalih prostora industrijske Hrvatske, što je ovdje – zbog manjka nadzora – značajno jednostavnije nego u Engleskoj. U Rijeci također primjećuje sličnosti s drugim postindustrijskim gradovima, ali i razmišlja o tome što industrijska kultura znači za naš grad i kako se u sve uklapa estetika i politički diskurs sastava kao što su Test Department i Laibach. Jer danas je politički angažirana umjetnost u kojoj postoji jednako čvrst segment i komentara i umjetnosti zapravo rijetka.
Monroe u Rijeci ostaje još nekoliko dana tijekom kojih će u Galeriji Kortil pod imenom Sz. Berlin na današnjem otvorenju izložbe „Glowing Globe – Singularity Art“ sudjelovati na panelu i izvesti live audio-video performans. Program se nastavlja u subotu u Astronomskom centru Rijeka gdje sudjeluje s eksperimentalnim performansom na razmeđi industrijske glazbe i sound arta, s fokusom na brutalističku arhitekturu.
– Sviđa mi se Rijeka, i imao sam takav dojam kad sam prvi put stigao ovdje. Svi postindustrijski gradovi imaju svoju stvarnost, a ta stvarnost može biti pozitivna i negativna. Tu je devastacija i propadanje zgrada, ali industrija je kao plima; kad se plima povuče, mnoge će se interesantne stvari razotkriti. Kad hodam Industrijskom, ulicom Milutina Barača, to je kao svojevrsno hodočašće. Nema puno toga preostalog na zapadu, maknuto je , preuređeno ili prenamijenjeno, a ovdje nije uvijek tako. Zgrade su prazne i rad je stao, ali žive su na drugačiji način. U Kortilu među ostalome prikazujem što sam snimio o remizi, i kada provedeš neko vrijeme na takvom mjestu, osjetiš tu specifičnu atmosferu. Inspirativno mi je i kao umjetniku i piscu, ali sam također svjestan da je to tako zbog društvenog pada, zanemarivanja, korupcije… Tako da uvijek je tu i negativna strana. Međutim, također je posebno i nevjerojatno. I taj je industrijski dio ovdje toliko blizu centra, što je isto posebno. Slične je atmosfere bilježio Tarkovsky. Ono što ne razumijem o Rijeci jest zašto ovdje ne postoji više industrijske glazbe.
Rijeku posjećujete, a već nekoliko godina živite u Labinu.
Da, Labin je zanimljiv, i cijelo područje okolo, dolina Raše… I Vlaška, termoelektrana koju su Talijani izgradili u kasnim tridesetima. Kompletno je derutna, ali bio sam šokiran u pozitivnom smislu kad sam je posjetio. Filmovi na kojima sam radio uključuju i remizu i Vlašku. Ono što mi je super kod Hrvatske jest da kada vidiš takvu zgradu – u nju uđeš. U Londonu to nije moguće, odmah bi čuo policijske sirene i helikoptere vani. Moraš imati sreće. Ovdje je, s druge strane, sve vrlo slobodno. Znam da razlog zašto je tomu tako nije pozitivan, ali za istraživanje je pogodno, i nastojim tu uvijek biti pažljiv i imati poštovanja. Jedan od filmova projicirat ćemo na zidu zgrade u Ripendi blizu Labina, a također ćemo u listopadu imati izložbu o tome i Vlaškoj u Zagrebu.
Dakle, boravak ovdje je neka vrsta umjetničke rezidencije, više je praktično nego teorijsko?
Tako je, ali ne potpuno. Također sam pisao tekstove o ovim mjestima i planiram napisati mnogo više. No radovi će biti više povezani s poviješću i arhitekturom, također i filozofski. Sva su moja pisanja doduše povezana i s praksom, na neki način.
I u njima postoji pristup koji nije strogo akademski nego dolazi iz kulture, glazbe, tu je i rad o Laibachu i NSK-u „Interrogation Machine”… Što vas je u početku privuklo da pažnju usmjerite na Laibach?
Već sam bio zainteresiran za Istočnu Europu i Njemačku kada sam pročitao članak o Laibachu, prije nego što sam čuo glazbu. Same ideje i ta kombinacija slovenskog, slavenskog i njemačkog… Bio sam fasciniran i prije nego što sam čuo kako zvuče. Tada sam već slušao Test Department, Kraftwerk, Front 242 i tako dalje, pa je to bio prirodan korak za mene. I nisam to bio samo ja, puno je ljudi oko mene bilo “laibachizirano”, zato sam htio naučiti slovenski, pokušao govoriti hrvatski, puno nas se uvuklo u taj vorteks ideja. Možda je najveći pokret bio odlazak Nijemaca i Austrijanaca u Ljubljanu učiti slovenski, samo radi Laibacha, što je zapravo preokretanje asimilacije. Ima tu puno toga… Volim depersonalizirani element te glazbe, relativnu anonimnost, kolektiv, uniformnost i totalitarnu estetiku, to mi je intrigantno.
Kako se industrijska glazba snalazi u suvremenom kontekstu?
Industrijska glazba danas biva ponovno otkrivena. Neki se mladi ljudi poistovjećuju s njome i pokušavaju stvoriti njihovu verziju industrijske glazbe. Ako pogledate neke dijelove Londona u ranim osamdesetima, to je bila pustoš. Izgledalo je postapokaliptično. S povećanim nadzorom, represijom te ekonomskom napetošću, industrijska estetika 80tih sada ima smisla, zbog političke i društvene situacije. Glazba s takvom estetikom i porukom postaje aktualna danas na način na koji nije bila u 90tima ili ranim 2000ima. Kultura je življa nego prije, i to ima smisla. Kako politička i ekonomska situacija postaje sve apokaliptičnija, više će ljudi razumjeti vrijednost industrijske glazbe i kulture.
Mnogi kažu da je industrijska glazba mrtva, no rekao bih da nije tako, ona ima moćan društveni, politički i društveni komentar, bez obzira što su vremena drugačija. Zanimljivo je i biti ovdje na rekonstrukciji izložbe u 2026., 40 godina nakon opskurne Test Department izložbe u Rijeci – za koju sam znao jer sam proučavajući Laibach arhivu naišao na izvještaj.
Politički i društveni komentar također evoluira, kao što vidimo na Laibachu i njihovom nedavnom singlu „Allgorhythm” gdje se još doslovnije pretvaraju u ono što kritiziraju.
Točno, i rekao bih da je to spomenik izrazu Enshittification kritičara Coryja Doctorowa, gdje kultura poprima te elemente sve represivnijeg i skupljeg postojanja, često bez značajnije vrijednosti. Test Department su bili politički angažirani, nastupali su po rudnicima tijekom štrajka, imali su jasnu poruku i čak su bili pod nadzorom države. Nisu bili isključivo glazbenici, bili su na prvoj liniji. Međutim, problem s današnjom glazbom je, po mom mišljenju, to što politički angažirana umjetnost nije umjetnost. Tu je poruka, tu je koncept, a gdje je umjetnost? Kao da smo na simpoziju. Ovo – Test Department – ima poruku ali bez kompromitiranja umjetnosti, i zato je to važno iznova prezentirati, pokazati ljudima da je to moguće.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Alexei Monroe #Industrijska glazba #industrijska kultura #intervju #Labin Art Express #Laibach #NSK #Test Department
