Nakon što je 2023. debitirala romanom Anara: Sjena Jantarnog mora u izdanju Naklade Cranium, riječka autorica Franka Blažić nastavlja svoj autorski put – ovaj put u svijetu dječje književnosti. Nova knjiga Kora i začarani izvor, objavljena u izdanju Mozaik knjige, spoj je fantastične pustolovine, ekološke osjetljivosti i emocionalne povezanosti s pejzažem Gorskog kotara. Iako isprepletena vilenjacima, lisicama i začaranim izvorima, ova je priča čvrsto ukorijenjena u stvarnom svijetu i doživljaju djetinjstva kao prostora u kojem mašta ima punu slobodu. Ukrali smo komadić njezinog slobodnog vremena između brojnih kreativnih projekata za razgovor o pisanju za djecu, izazovima žanra i o tome što znači pisati iz iskrene unutarnje potrebe.
Kada je izašao tvoj prvi roman?
Prvi roman je izašao 2023. godine. Prijavila sam rukopis na natječaj za neobjavljene rukopise Naklade Cranium, izdavača koji se fokusira na žanrovsku književnost i domaće autore. Jednostavno sam odlučila prijaviti rukopis jer nisam imala što izgubiti. Nisam imala književnu mrežu oko sebe, niti sam se tada kretala u književnim krugovima, pa mi je bilo važno dobiti bilo kakvu reakciju – makar odbijenicu s komentarom. Na kraju je reakcija bila pozitivna.
Koliko dugo si pisala prvi roman?
Ideja se kuhala godinama, ali glavni dio teksta napisala sam u relativno kratkom roku. Prije toga sam dosta skicirala, zapisivala, razrađivala likove i motive. Cijeli je proces bio nepredvidiv, jer sam pisala bez pritiska da to mora završiti kao objavljeni roman, iz čiste potrebe i gušta. Urednički dio mi je kasnije isto poslužio za naknadno mijenjanje dijelova, tako da je teško reći koliko je sve skupa moglo trajati.
“Kora nikada neće zaboraviti taj čitavi prizor, njihove kretnje i ponavljajući šapat. Neće nikada zaboraviti niti kako se tijekom svega toga osjećala – kao da je sitna kap u velikom svijetu kojeg ne razumije, a istovremeno kao da može baš sve.”
Kako se Kora i začarani izvor uklapa u tvoj dosadašnji rad?
Kora je nastala relativno spontano, iz želje da napišem nešto vezano za Gorski kotar, ali i iz te neke prijašnje želje da napišem knjigu za djecu. Posebno me privlačila dob od osam do dvanaest godina, možda zato jer je to za mene bilo razdoblje u kojem sam prvi put shvatila što iskustvo čitanja knjiga zapravo može biti. I sama sam tada otkrivala fantasy svjetove koji su mi se trajno urezali u pamćenje – i osjetilno i emocionalno. I naravno da mi je na koncu bilo drago što je Mozaik kao izdavač u Kori vidio potencijal, kao i Andrija Škare koji mi je to prvi obznanio i vodio me kroz proces uredništva.
Zašto je radnja smještena baš u Gorski kotar?
Oduvijek sam bila vezana za taj kraj, konkretno za Tršće gdje imam obiteljsku kuću. Tamo sam provodila zime i ljeta i još uvijek mu se vraćam, kada god mogu. Taj mi je prostor mjesto mira, punjenja baterija, a i kreativne inspiracije.
Za razliku od klasičnih fantasy romana, tvoj glavni lik je djevojčica.
To mi je bilo prirodno, i u prvom romanu junakinja je bila žena. U kratkim formama volim istraživati razne glasove i perspektive, ali kada radim na nečemu što je dublje i što traži dugotrajnije ulaženje u lik, tada mi je ženska perspektiva draža. Osim toga, u moru dječjih romana i pop kulturnih sadržaja koji imaju dječake za glavne likove, drago mi je da sve više i djevojčice imaju svoje junakinje.
Roman je popraćen ilustracijama i videom. Kako je došlo do toga?
Ilustracije je radila Klara Stilinović Tušek, ilustratorica i prijateljica s kojom se odlično razumijem. Njezine ilustracije su dodale novu dimenziju priči, nisu samo prikazale priču već su je nadogradile. I iznimno mi je drago da je taj vizualni svijet romana rađen s osjećajem i rukom, i da je izdavač bio otvoren da Klara preuzme cijeli vizual. Njezin stil ima tu neku bajkovitu, vintage dimenziju, nešto što me podsjetilo na stare slikovnice i knjige iz djetinjstva.
Videi su snimani na lokacijama iz romana, kao teaser najave romana. Htjeli smo dati vizualni ulomak iz tog svijeta, pa smo ih snimali na lokacijama iz romana – Tršće, izvor Kupe, Golubinjak. Redatelj je Anđelo Jurkas, snimatelj Ivan Muža, u video kampanji DOP Produkcije. Prezadovoljna sam kako je sve ispalo, i spremamo još nekoliko audovizualnih radova vezanih za Koru tijekom ljeta.
Koliko si se oslanjala na lokalnu mitologiju?
Istraživala sam koliko god sam mogla, ali pokazalo se da goranska mitologija nije sustavno zabilježena i da nema mnogo pisanog traga. Većina priča, bića i legendi vezano je za hrvatsku ili slavensku mitologiju. Tako da sam krenula od postojećih fragmenata kao što su bukavci, pancikuli i Petar Klepac, koje sam uskladila s vlastitom pričom. Nisam htjela doslovno interpretirati legendu, nego stvoriti priču koja je utemeljena u tom krajoliku i njegovoj mitološkoj atmosferi, ali je autorska. Kora i ostali likovi su originalni, iako nose u sebi eho nekih starih priča.
Knjiga nosi i ekološku poruku. Je li to bilo namjerno?
Ne u klasičnom smislu. Nisam krenula s idejom da pišem ekološki roman, niti bih ga možda sama takvim prozvala, ali kad si u šumi i tamo stvaraš, i kad ti je svijet koji gradiš neraskidivo vezan uz nju, to se dogodi samo od sebe. Uostalom, mislim da djeca osjećaju kad im nešto pokušavaš podvaliti kao lekciju, i to često izaziva otpor, ili ne ispadne nužno kvalitetno ili autentično. Kad poruka proizlazi iz odnosa među likovima, iz atmosfere, iz svijeta – onda djeluje snažnije.
Što misliš o našem odnosu prema prirodi i životinjama?
Kada odem u šumu, misli mi se pročiste, vrijeme uspori. A kako se prema prirodi odnosimo je kompleksna i zasebna priča. Što se tiče životinja, vrijedi isto – ali djeca ih često doživljavaju kao čudesna, živa individualna bića koja razumiju i cijene, a kao društvo se kroz povijest i danas prema životinjama postavljamo većinom eksploatatorski. U tom smislu također od djece imamo što za naučiti.
Postoji li snobizam prema fantasy žanru u književnim krugovima?
Iako ne postoji otvoren stav, osjeća se. Kao da fantastika i spekulativna fikcija općenito unutar uvaženih hrvatskih književnih i kritičarskih krugova pripada nekim „nižim” policama ili ne dobije jednaku pažnju, ili se barem to često događa. Unatoč tome što zajednica postoji, i čitateljska i spisateljska.
Ponekad se čuje i ono da je fantastika čista zabava i da se ne bavi stvarnošću, ali mislim da taj žanr daje ogromnu slobodu i alat za promišljanje stvarnosti, može biti okvir unutar kojeg se mogu provući itekako aktualne, „stvarne” i „važne” teme. U svijetu je to prepoznato; fantasy autori su legende, njih se čita, adaptira, ozbiljno uzima. Kod nas to još uvijek nije slučaj.
Koristiš li umjetnu inteligenciju u pisanju?
Ne za kreativno pisanje. Ne može mi zamijeniti taj proces. Ali koristim je kao alat – za strukturu, za pretraživanje, za organizaciju. Kao brži Google, recimo. Trenutno radim na SF priči za djecu gdje se pojavljuje AI lik, taj dio priče obrađujem s dozom humora. Djeca već žive u tom svijetu i mislim da to treba uzeti u obzir i o tome govoriti.
Kako biraš što čitati?
Dosta se oslanjam na intuiciju i preporuke ljudi kojima vjerujem. Nekad me hype privuče, nekad odbije. Pokušavam biti otvorena. Čitam i zbog posla jer pišem recenzije, ali i iz čiste znatiželje. Volim balansirati domaću i stranu književnost, a zadnje što me se jako dojmilo bila je najnovija knjiga Maje Lunde – San o drvetu.
“Kora se zagleda kroz prozor, u mali vrt prepun gorskog božura, perunike i uspavanih grmova kupine. Pitala se što rade mama, tata i Rudi, traže li je posvuda, i jesu li se i oni putem izgubili. Ali uskoro će ih vidjeti, znala je to. Ništa drugo nije htjela vjerovati.”
Kako izgleda tvoj proces pisanja?
Mislim da je ideja inspiracije u pisanju često precijenjena. Početna iskra je naravno ključna, ali većina toga dolazi iz rada – iz svakodnevnog vraćanja tekstu. Još radim na disciplini, ali kad me priča povuče, onda je sve lakše. Likovi su sa mnom cijelo vrijeme, razmišljam o njima dok hodam, dok kuham, dok spavam, i onda ih poželim izbaciti van.
Je li moguće živjeti od pisanja?
Mislim da trenutačno nisam prava osoba za odgovoriti za to pitanje. Pisat ću svakako, bez obzira na sve, ali realno – teško je. Knjige su skupe, tržište je malo, čitateljska kultura nije dovoljno razvijena. Većina autora ima druge poslove. I to je u redu, ali bilo bi lijepo da je situacija drugačija.
Što te sada čeka, kakvi su ti planovi?
Ljeto ću provesti radno, ali i pišući, a planiran je i jedan događaj vezan za Koru krajem srpnja koji će označiti početak promocija knjige. Predstavljanja romana su planirana za jesen, kada školska godina počne i djeca se vrate u rutinu. Imala sam testne čitatelje, djecu s radionica koje vodim, ali jako me zanima kako će šira publika reagirati.
Što radiš kad ne pišeš?
Glazba mi je jako važna, i za slušanje, stvaranje (radim i na glazbenoj temi za Koru) i pisanje, često slušam iste soundtrackove da bih ostala u svijetu priče. Osim toga, ništa nepredvidljivo – razni projekti, priroda, knjige, filmovi, ples, pas, ljudi.
Istaknuta fotografija: Klara Stilinović Tušek
#Fantasy #Franka Blažić #Gorski kotar #Kora i začarani izvor #roman za djecu
