U Gradskoj knjižnici Rijeka u ponedjeljak je predstavljen site-specific projekt „Uvijek“ vizualne umjetnice Lare Badurine, umjetnički događaj u kojem su glavna građa bile riječi. Izgovorene riječi, riječi u prostoru, riječi u filmu, riječi koje žive u knjigama ovoga su puta pretvorene u glas i zajedničko iskustvo.
Badurina je knjižnicu iskoristila upravo kao prostor u kojem riječi već postoje, ali ih je premjestila iz knjiga u ambijent, među police, prolaze, posjetitelje pa knjižnica nije bila samo mjesto održavanja programa, nego i jedan od njegovih aktivnih sudionika.
Na prvom katu knjižnice izvedbu su izveli Nika Ivančić, Valentina Lončarić i Jurica Marčec, čitajući tekstove iz Beckettove knjige „Novele i tekstovi nizašto“. Čitali su jedan po jedan, zatim po dvoje istodobno, potom i svi zajedno. Nije to bila predstava u klasičnom smislu, s radnjom i jasnim dramskim razvojem, nego fragmentirana, atmosferična izvedba u kojoj je publika stajala na označenim mjestima i upijala ono što joj je u tom trenutku dolazilo: pojedine riječi, rečenice, dijelove glasova, ritam, prekide i preklapanja.
Upravo je ta nemogućnost da se čuje sve bila važan dio rada. Publika nije dobila cjelinu koju može mirno “savladati”, nego iskustvo u kojem svatko iz mnoštva riječi uzima ono što ga zatekne.
– Knjižnica je puna riječi. To je jedna hrpa riječi i mi uzimamo samo ono što nama odgovara. Upravo takav je i ovaj projekt. Vi niste čuli sve što oni izgovaraju, nego slušate dijelove koji vas zateknu ili ste vi preuzeli baš taj segment, rekla je Lara Badurina.
Nakon izvedbe uslijedila je projekcija filma „Uvijek, tamo, drugdje“, nastalog prema konceptu i u režiji Lare Badurine. Glasove u filmu dali su Nika Ivančić, Jurica Marčec i Valentina Lončarić, snimatelji su bili Anja Glavočević i Juraj Makarun, montažu potpisuje Nina Sorić, a glazbu i oblikovanje zvuka JMZM, odnosno Josip Maršić i Zoran Medved.
Film je nastavio isto istraživanje, ali drugim sredstvima: što se događa s riječju kada je izgovorena, odvojena od izvornog konteksta i smještena u novi prostor slike i zvuka.
– Projekt „Uvijek“ nastao je s glumcima koje ste čuli u izvedbi uživo. Nastao je prema tekstovima Samuela Becketta iz knjige „Novele i tekstovi nizašto“, tekstovima koji su prethodili njegovim poznatim dramskim djelima, objasnila je Badurina dodavši da se projekt nadovezuje na njezin dugogodišnji rad „Serija: riječi“, koji razvija od 2012. godine. Riječ je o razglednicama s tiskanim i izabranim riječima, svojevrsnoj izložbi riječi koje se mogu gledati, čitati, uzeti, prenijeti dalje.
– Izabirem aktivne riječi i onda ih formiram u razglednice koje se dalje prenose. Ovo je prvi put da projekt radimo ovako, u velikom prostoru. Kraću verziju već smo izvodili, a ovo nije predstava, nego jedna od izvedbi s kojom ćemo vjerojatno ići dalje, ponovno po knjižnicama, knjižarama i prostorima koji imaju veze s riječima, tekstovima i slovima, rekla je umjetnica.
Upravo zbog toga projekt „Uvijek“ ne treba promatrati kao klasičnu izložbu, predstavu ili filmsku projekciju, nego kao događaj na granici svih tih formi. Riječi su se u njemu pojavile kao tekst, glas, zvuk, ali i kao nešto što se ne može do kraja uhvatiti. One su prolazile prostorom knjižnice, sudarale se, preklapale, nestajale, vraćale.
Lara Badurina u ovom je radu otvorila jednostavno, ali slojevito pitanje: što se događa kada jezik prestane biti samo sredstvo čitanja i postane prostor, glas, slika i zajednički događaj? U riječkoj knjižnici odgovor nije bio jednoznačan. Svatko je iz te “hrpe riječi” ponio ono što ga je u tom trenutku zateklo.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Gradska knjižnica Rijeka #JMZM #Jurica Marčec #Lara Badurina #Nika Ivančić #Uvijek #Valentina Lončarić
