Ivan Molek: Volio bih da izložba ostavi osjećaj gladi, a ne sitosti

Nedavno održana izložba „Rekonstrukcija – Test Department“ Ivana Moleka otvorila je prostor za povratak jednom važnom, ali ne i jednostavno nostalgičnom sloju riječke kulturne memorije. Polazeći od izložbe Test Departmenta priređene sredinom osamdesetih u tadašnjem Omladinskom klubu Ivo Lola Ribar, današnjem Palachu, Molek ne rekonstruira samo jedan subkulturni događaj, nego i širi svijet industrijske buke, političke umjetnosti, fotokopiranih tragova, alternativnih prostora i grada koji vlastitu prošlost često pamti kroz mitove, fragmente i osobna svjedočanstva.

Ivan Molek govori o Test Departmentu, Palachu, riječkom novom valu, Valu, Parafima, Termitima, Laibachu, arhivima, fotografijama i dokumentima, ali i o pitanju što se događa kada avangarda postane arhiva. Njegovi odgovori ne nude jednostavnu nostalgiju za osamdesetima, nego pokušaj da se iz prošlosti pročita sadašnjost, odnosno da se iz kulturnih tragova i krhotina ponovno prepozna potreba za aktivnim, stvaralačkim sudjelovanjem u zajednici.

Naslov izložbe je „Rekonstrukcija – Test Department“. Što se zapravo rekonstruira: jedna davna izložba, jedan zvuk, jedno vrijeme ili jedan izgubljeni osjećaj grada?

– Rekonstruira se prije svega svijet industrijske tehnologije koji već nekoliko desetljeća ne znači praktično ništa i s njome povezana kultura. Članovi grupe Test Department suvremenici su simboličkog kraja toga svijeta, manjim dijelom promatrači, a drugim dijelom, iz brutalno egzistencijalnih razloga, aktivni sudionici otpora tako golemoj promjeni u kratkim terminima. Valja imati u vidu da je Britansko Carstvo svoje ekonomsko bogatstvo temeljilo na dva izvora. Kolonije diljem svijeta te zalihe ugljena u samoj Velikoj Britaniji koje su se u 19. stoljeću činile goleme i naizgled nepresušne.

Ne treba ispustiti iz vida da poveznica između Rijeke i Test Departmenta ne leži jedino u ovoj izložbi koja u proširenom i ažuriranom obliku rekonstruira izložbu priređenu u ondašnjem Omladinskom klubu Ivo Lola Ribar, danas Palachu. Uz Grahama Cunningtona, Paul Jamrozy je član grupe od osnivanja pa sve do danas, a Paul je podrijetlom iz Gdanjska, grada koji ima niz sličnosti s Rijekom. To su pogranični gradovi, imaju velike luke i brodogradilišta. U simboličkom smislu obično se uzima da je napadom na zgradu pošte u Gdanjsku (na njemačkom Danzig) započeo Drugi svjetski rat, a Rijeka je nakon kraja Prvog svjetskog rata s D’Annunziom i njegovim arditima, razularenim jurišnicima, nakratko postala politički (i obezglavljeni) laboratorij za nadolazeći fašizam koji se pripremao preuzeti vlast.

Od čega kreće izložba? Što je bio impuls: dokument, sjećanje, fotografija, zvuk ili samo potreba da se nešto spasi od zaborava?

– Impuls je naravno potreba da se uspijemo orijentirati u sadašnjem vremenu jer mijene u vremenu, a povijest jest prije svega to, niz mijena koje mijenjaju svoje oblike, donose sa sobom zbrku, kaos, osjećaj nesigurnosti ili, posve suprotno, reakcije ravnodušne otupjelosti, zasićenosti svime i svačime. A takva duševna stanja, ravnodušnost i zasićenost, nisu nešto čemu bismo kao pojedinci trebali težiti. Kako zbog nas samih, tako i zbog drugih oko sebe.

Zašto Test Department danas, u Rijeci 2026. godine? Može li nam ta industrijska buka, estetika otpora i sudar metala, tijela i politike danas reći nešto novo?

– Teško da može reći nešto apsolutno novo. Ovdje ne mogu dovoljno naglasiti riječ apsolutno. Međutim, može upozoriti na mogućnost nestanka buke, a to povlači za sobom ozbiljne posljedice. U svakodnevnom životu buku svađe doživljavamo uglavnom nelagodno, ali ako se ima u vidu područja poput pustinja i onih trajno okovanih snijegom i ledom lako se dođe do zaključka da gdje buke nema vjerojatno nema ni života. Ovo je bila načelna napomena. A sada konkretnije o tvojem pitanju. Industrijska buka Test Departmenta neizbježno upućuje na političku dimenziju umjetničkog djelovanja. Ne mislim ovdje na stranačka opredjeljenja ili simpatizerstva. Politika je naprosto stvar djelovanja u zajednicama većima od obiteljskih zajednica. Estradna glazba može imati interes podržavati, primjerice, politiku plesa. U smislu da je publici bolje plesati negoli strančariti. U takvim slučajevima estrada je uzorno politička djelatnost. Kod Test Department, Laibach i Einstürzende Neubauten takvo što ne dolazi u obzir. U jednom od svojih ranih manifesta Laibach izrijekom kaže: “Naše djelovanje je industrijsko, naš jezik je politički”.

Sredinom osamdesetih Test Department je bio fotokopirana izložba u Palachu. Što je u tome bilo toliko važno? Je li fotokopija tada bila samo najjeftiniji mogući medij ili je već sama po sebi bila estetski ili možda nekakav politički znak – nešto brzo, prljavo, dostupno, nešto izvan službenih kanala?

– Odlično pitanje. Fotokopijama su se nešto ranije služili i autori fanzina, a oni su vrlo brzo uočili da fotokopirke dopuštaju estetiku kolaža do koje je njima naveliko bilo stalo. Uza sve što spominješ, fotokopija je vrlo jeftina, fotokopirke su lako dostupne i ne trebaju im velika skladišta papira kao tiskare. To što su fotokopije fenomen izvan službenih kanala manifestira se na dva načina. One zaobilaze sve cenzure, a ne podliježu ni zakonskoj obvezi arhiviranja određenog broja primjeraka. Fotokopija testira vještinu improvizacije u kratkim vremenskim terminima.

Koliko je Palach tada bio prostor koji je mogao primiti ono što institucije nisu znale, nisu htjele ili nisu smjele primiti, odnosno je li tadašnji Palach mogao podnijeti ono što današnji kulturni prostori uglavnom ne mogu, možda i ne znaju?

– Da bih ti mogao preciznije odgovoriti trebao bih ovih dana češće navraćati u Palach. Međutim, sigurno je to da je Palach 80–ih nudio prostor slobode koji je drugdje teže bio ostvariv. Ili posve neostvariv. Teško je tko drugi mogao ili htio ugostiti npr. novosadsku Lunu ili beogradske Partibrejkerse. Pa i ovdašnje bendove. Njegova je velika prednost što se nalazi u užem gradskom središtu i u njegovoj je blizini autobusna stanica na kojoj se zaustavljaju i gradske i prigradske linije. Valja razumjeti prijekor što se prepoznaje između redaka u tvojem pitanju, posebno iz razloga što se čini da je Rijeka ipak grad s dva lica. Ono istaknuto je lice progresa i slobodoumnosti, a drugo posve suprotno od toga. To što drugo lice nije medijski eksponirano daje mu prednost da se praktično neometano priprema postati dominantno. Pozivanje na naprednu gradsku tradiciju u ovome slučaju ne drži vodu i lako može postati obična floskula. Jedan je novinar s time u vezi takoreći još jučer govorio o tihoj smrti crvenog bastiona.

Kad danas rekonstruirate jedan subkulturni događaj, postoji li opasnost da ga se muzealizira, pripitomi, učini urednijim nego što je bio?

– Naravno da takva opasnost postoji, ali svijest o muzealizaciji u nekoj mjeri neutralizira takvu opasnost. Međutim, opasnost leži i u uvjerenju da bi zaobilaženjem institucija muzeja predmeti muzealizacije, tj. izlošci, mogli biti sačuvani u svojem autentičnom i nepatvorenom obliku. U modernom svijetu, a ovdje mislim na vrijeme unazad dva stoljeća, sve što dođe do nas već je višestruko bilo posredovano. Ponekad se zaboravljaju dvije važne stvari. Staviti neki predmet u svojevrstan naftalin znači usporiti njegovo propadanje. Pored sve brige za očuvanje predmeta smatranih za neku naciju ili čovječanstvo od izuzetne vrijednosti, habanje njihove materijalne osnove je neizbježno. Drugo, što bi bilo kada muzeja ne bi bilo? Svaka bi generacija, bez iznimaka, morala počinjati od nule. Kao da ničega i nikoga prije njih nije bilo. A to je vrlo naporno i razorno je obeshrabrujuće.

Što se dogodi s avangardom kad postane arhiva? Može li rekonstrukcija još uvijek biti provokacija ili je ona nužno već znak da je nešto završeno?

– Odgovorit ću ti neizravno. Pokojni Roman Uranjek iz grupe Irwin znao bi u neformalnim i prijateljskim razgovorima biti ironičan prema sebi: “Glup kao slikar”. No, ne treba se dati time zavarati. Nešto intuicijom, a nešto čitanjem knjiga Aleksandra Flakera o ruskoj avangardi, posebno Poetike osporavanja (1982), Roman je zapazio pravilnost koja se u ranim danima Neue Slowenische Kunst pokazala od konstitutivne važnosti za koncepciju NSK. Što se obično uzima za avangardu odnosi se gotovo isključivo na europski Zapad. Avangarde s europskog Istoka bile su još sredinom 80–ih poznate uglavnom specijalistima za to područje. Riječki umjetnici kao što su to Romolo Venucci, Ivo Kalina ili Zlatko Kutnjak kao da čekaju nekoga ili neke koji bi ih uspjeli staviti u takav širi kontekst. Prema Antunu Šoljanu imam duboko podijeljeni stav, ali Šoljan ima finu misao koju vrijedi držati u vidu: “Što je dobro samo za jednu sredinu, nije dobro niti za tu sredinu”.

Rijeka voli pričati o svojoj alternativnoj, rockerskoj i punk memoriji. Ali što Rijeka doista pamti, a što je možda samo pretvorila u zgodan gradski mit?

– Iskustvo mi govori da se na razini pojedinca pamte jedino ili prvenstveno događaji u kojima su oni i sami sudjelovali, bez obzira u kojoj ulozi, kao protagonisti, sporedni likovi, promatrači itd. Mit, za razliku od toga, traži podršku kolektiva. Nemam nikakvih sumnji oko toga da su riječku scenu kakvu danas poznajemo, naizgled paradoksalno, stvorili uz (ne)malu podršku nešto starijih, onih već u studentskim godinama ili nakon toga, zapravo adolescentski hahari. Prvo Parafi, zatim Termiti, a njima su se ubrzo pridružili drugi. Mit o njoj ima vrlo malen prostor manipulacije. No, mit je prilično zapetljana pojava. Nije ni povijest uspjela u cijelosti mit pospremiti u prošlost pa se zato i događa da kada se želimo prisjetiti prošlosti o prošlosti razmišljamo u mitskim kategorijama, o nekakvom zlatnom dobu. Treći album Parafa, Zastave, završava košmarnom slikom. Jedina reakcija na takvo nepoželjno stanje nalazi se u riječima: “Zlatno doba, nikada nećeš doći!”.

Je li riječki novi val, iz vaše perspektive, bio prije svega glazbena scena ili način mišljenja grada, način da se bude drugačiji, ironičan, neposlušan ili se samo ubijala dosada?

– Riječki novi val, ali u tome on nije i ne može biti od glave do pete originalan, nije se nipošto svodio na djelovanje unutar inškatuljanih i uškopljenih institucionalnih okvira. Ali da, tvoja je sumnja opravdana. Jest da se u medijskim prikazima tih godina ističu izboji neobuzdane energije i vatrometni događaji, ali to je jednostrani prikaz. Zašto su se srednjoškolci i studenti satima družili na gelenderu iznad Rječine kod hotela Kontinental? Taj se ritual prekidao uglavnom odlascima u obližnji Aleksinački podrum i isto tako obližnji Borac, klub Subnora, Saveza antifašističkih boraca, gdje je pivo bilo najjeftinije u gradu. Postoji fotografija Damira Krizmanića Krize koja prikazuje Dejzi, jednu od ovdašnjih modnih ikona, kako iznemogla prikuplja snagu da krene negdje drugdje. Dosada je vladala danima, tjednima i mjesecima. Pa ne bi Pankrti uzalud naslovili svoj prvijenac Dolgcajt. Dosada. A to je fenomen modernih gradova i velegradova. Još od doba Baudelairea, sredine 19. stoljeća.

Kako se u tu riječku priču uklapaju Paraf, Termiti, Val, Palach, Nikola Petković, Laibach i Test Department? Jesu li to odvojene epizode ili dijelovi iste mentalne mape?

– Sva ova imena što ih spominješ imaju svoje pojedinačne povijesti i svoje međusobno povezane povijesti. Tu mentalnu mapu zahvalno je predočiti si kao skup krhotina ili fragmenata koji čeka da ga se uredi u određenu slagalicu. Kakva će slagalica ispasti, to ovisi o onome tko se toga prihvati. Naravno, podudarnosti će biti, ali naglasci će onda biti drukčiji. Netko bolje i pouzdanije upamti neki događaj, a već o drugome pamti jedino njegove obrise. Nedavno sam se gotovo slučajno prisjetio jedne epizode dok smo putovali vlakom iz Ljubljane u Celje. Valter iz Parafa na akustičnoj gitari svirao je Dianu, pitku i melodičnu pjesmu Paula Anke. Nije onda nikakvo čudo da je nedavni akustični koncert Parafa u Circolu bio tako uspješan i da su svi na pozornici uživali bez kočnica.

Prije ili kasnije pojavit će se knjiga koja će govoriti o tome vremenu. Toga se sam neću prihvatiti, ali već sada se takvom izdanju radujem. I kada ono dođe vjerojatno ću više pažnje posvetiti tome kolažiranju negoli nepoznatim podacima koji će se tamo vjerojatno moći pronaći.

Često pišete o fotografijama, dokumentima, tragovima i kulturnom pamćenju. Što za vas dokument mora imati da bi prestao biti samo arhivska činjenica i postao priča?

– Kao osmoškolac bio sam član fotografske sekcije u nekadašnjem Pionirskom domu što se pod drugim imenom još i danas nalazi na potezu između Muzičke škole i tržnice na Kozali. Bio sam potom član Foto kluba Rijeka i s prijateljem Nikolom Petkovićem razvijali smo fotografije u omanjem laboratoriju u ulici koja se danas naziva Pomerio. No interes za pisanje o mediju fotografije kod mene relativno je novijeg datuma i vezan je uz čitanje romana W. G. Sebalda koji su puni fotografija i drukčijih vizualnih materijala.

Da bi dokument postao pričom potrebne su dvije stvari. Promatrač fotografije treba imati sposobnost zamišljanja (ali ne i izmišljanja) što fotograf nije snimio, što je ostalo izvan kadra. Pored toga, promatrač treba biti barem u osnovnim crtama informiran o postupcima kojima se fotografi služe, tj. kako zbiljsku građu pretvaraju u umjetničku činjenicu. Ilustrirat ću to pjesmom “The Disease” grupe Echo and the Bunnymen, jednim od bisera ne samo svojega vremena. Pjesma traje svega dvije i pol minute, a tekst govori o tolikoj nevolji da se priziva pomoć s nebesa. A onda slijede ove riječi: “If you get yours from heaven/ Don’t waste them”. Lako je utvrditi da ključna riječ nedostaje. To može biti dar, može biti poklon ili još bolje – milost. A težak bi grijeh bio potratiti milost udijeljenu s nebesa.

Vi niste samo naknadni tumač te kulture, nego i njezin sudionik. Kako je pisati o vremenu kojem ste i sami pripadali, a pritom izbjeći nostalgiju?

– Nostalgiju je lakše izbjeći negoli se to ponekad pomisli. Tko je sklon nostalgiji, trebao bi na neki način biti nagrađen. Ili barem ostati nekažnjen. U takvim slučajevima potrebna je provjera kome je i kakva dobrobit bila od nostalgije. U svojoj lucidnosti Freud je razlikovao žalovanje i melankoliju. Kod žalovanja prije ili kasnije dolazi do prestanka boli zbog nekakvog gubitka, a kod melankolije ne da se to ne ostvaruje nego nije ni jasno što je to bilo izgubljeno. To je mučenje na dugi rok, a zasluga za to nije ničija osim naša pojedinačna.

Bit će da je nostalgiji mjesto u trenucima kada smo sami sa sobom pa da onda možemo sebi kazati da nismo u lošem društvu. Ne vidim neku drugu pozitivnu ulogu nostalgije.

Val je u riječkoj i jugoslavenskoj kulturi imao gotovo mitsko mjesto. Koja je razlika između Vala tada i medija danas?

– Razlika je velika. Danas mladi novinari nemaju gdje šegrtvovati, učiti se zanatu, upoznavati specifičnosti različitih novinskih žanrova. Nije mi poznato koliko su danas iskusniji novinari spremni pomagati mlađima. Uz to, u doba dok su postojale omladinske novine u njima je bilo i lektora koji su pravopisno i izražajno popravljali tekstove. Uključujući i tipfelere, krivo otipkane riječi. Ovdje valja ubrojiti i slabo vladanje takozvanim pravilom o 5 W (who?, what?, where?, when?, why?) koje može biti i prošireno pitanjem o načinu (how?, kako?).

Dodat ću još nešto. Nekada su podnaslovi bili kratki, a sada kao da slijede običaje osamnaestostoljetnih romana, sada su to sažeci cijelog teksta pa zamalo ni nema potrebe tekst čitati od početka do kraja. Takvo što, naravno, ima učinak bespotrebnosti čitanja i uvećavanje teške i naporne dosade. Sami sebi veličamo vrijeme u kojem živimo i kažemo da je ono brže od prethodnih pa takav razvoj događaja treba slijediti. Zašto? Da ne bismo znali što više učiniti sa svojim raspoloživim vremenom? Nekako mi se nameće ideja da taj višak vremena jest u funkciji traženja drugog, trećeg ili tko zna već kojega dodatnoga posla jer svi oni su slabo plaćeni i jedva omogućuju pristojan život.

Kako danas gledate na novinarski i urednički rad iz tog vremena, na vrijeme provedeno u redakciji Vala, Poleta, Starta, ali i na cjelokupnu medijsku kulturu u kojoj se o glazbi, umjetnosti, politici i svakodnevici drugačije promišljalo?

– Iskoristit ću ovu priliku da iznesem jedno zapažanje koje ima širi kontekst od novinarstva. Ne od jučer u novinskim izdanjima nedostaje kritički pogled. Ne govorim o izvještajima s tržnice i sličnom jer za takve su poslove zaduženi u prvome redu početnici, oni koji još uvijek šegrtuju. Novinari nisu propagandisti jer diskografske ili knjižarske kuće već imaju zaposlenike koji se brinu da informacije dođu do krajnjeg potrošača.

Takvo što događa se u izokrenutom svijetu. Suverena vlast trebala bi biti politička, a ne ekonomska. Međutim, to odavno nije više tako. U vezi izokrenutog svijeta vrijedi, još jednom ili po prvi put, pročitati Prolog Dugog Nosa iz Držićevog Dunda Maroja. Drastično ću pojednostaviti: tamo ne vladaju ljudi strojevima, nego obrnuto i, štoviše, strojevi se množe s ljudima. Uzoran je to prikaz distopije koju tek znanstvena fantastika uspijeva oblikovati.

Je li tadašnje novinarstvo imalo više prostora za rizik, stil, stav i eksperiment nego današnje, ili nam se to samo čini iz današnje perspektive?

– Ljudi su često skloni idealizirati prošlost jer ona više ne može naškoditi. Barem ne dramatično. Bolje je upitati se koja su pitanja i problemi rizični danas. Kritički istraživati danas religiju, ne osobno vjerovanje nego društveno organizirano vjerovanje, po svoj prilici rizično je kao i praćenje organiziranog kriminala. Možda se zaboravlja da su neki savjesni novinari pod danonoćnom policijskom zaštitom. Ili nisu, ali oprostili su se od nas i prije negoli je to trebalo.

Kao i alternativni stil života tako i novinarstvo ponekad traži bespovratne žrtve. Što im na ovome svijetu nije priznato, to će im biti priznato naknadno. Takav bezgranični cinizam nije iznimka u svijetu u kojem živimo.

Što je značilo pisati o novovalnoj kulturi u vrijeme kada ona još nije bila “priznata”, nego je često živjela na rubu, u klubovima, fanzinima, časopisima i usmenoj predaji?

– Nisam se tim pitanjem posebno bavio pa ću ti odgovoriti više na temelju dojmova negoli čvrstih pokazatelja. Čini mi se da je takva situacija vrijedila i vrijedi danas prije za Ljubljanu i Rijeku, negoli za Zagreb. Naravno, i u Zagrebu se zatvaraju klubovi i okupljališta mlađeg svijeta. Kulušić, Lapidarij i BP Club su dobri primjeri. Ali kada do toga već dođe, u kratkom vremenu niknu prostori za koje se prethodno nije pravo ni znalo: Peti kupe, Vintage Industrial. I to su sve relativno veliki prostori. A ovdje? Pogledajte samo sudbinu nekadašnjeg kina Partizan i sadašnjeg Teatro Fenice, prostora u čijem se podrumu nalazi sasvim solidna dvorana. Naravno, taj bi prostor trebalo dovesti u red pa da bude u funkciji koncertnog prostora.

Kad danas pogledate vlastiti put, od Vala, Poleta i Starta do prijevoda, kritike, eseja i ove izložbene rekonstrukcije, vidite li kontinuitet? Je li to cijelo vrijeme isti interes: kako kultura ostavlja tragove i kako ih čitamo?

– Paaaaa, ranih 80–ih imao sam priliku honorarno raditi u Izdavačkom centru Rijeka te sam tako čitao časopis Dometi koji su tada, između ostalih, uređivali Nenad Miščević i Darko Gašparović. Miščević je, valjda, široke ruke, naručivao prijevode tekstova koji nisu stavljali naglasak na identitet, nego na razliku, na diskontinuitet, a ne na kontinuitet.

Priznajem da sam bio prilično skeptičan u vezi pozitivnih učinaka EPK. Danas Rijeka vjerojatno živi u relativno povoljnom razdoblju za kulturu. Međutim, vrijedi se prisjetiti tri table stripa Zvonimira Pliskovca povodom pedesetog broja Vala. Taj strip reproduciran je u Jurkovićevoj monografiji. Strip pripovijeda o stanju mrtvila, teške bonace; more se, međutim, malo po malo počinje talasati sve do velikih valova, a onda se smiri kao da ništa nije nikada bilo. I to je pogođeni prikaz diskontinuiteta. Ne samo ovog riječkog.

I na kraju: što biste voljeli da netko tko nije živio osamdesete, tko nije poznavao Palach, Val ni tu scenu, ponese iz ove izložbe? Ne informaciju, nego osjećaj.

– Volio bih da ponese osjećaj gladi, a ne sitosti, potrebu za činjenjem nečega vrijednog za pripadnu zajednicu. Da osjeti samoga sebe ne više u pasivnoj ulozi potrošača nego u aktivnoj i stvaralačkoj ulozi. Imao sam priliku ne jednom promatrati kako je lako manipulirati i informacijama i osjećajima.

To što slutim da je takvim manipulacijama teško stati na kraj jednom zauvijek, samo je eventualan naputak za predstojeće djelovanje.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich