Krajem svibnja, kao i svake godine, polaznici Glumačkog studija Playdrama predstavili su svoj rad. Ove godine kreativno su stvarali s redateljicom Nenni Delmestre, a plod njihova rada je autorski projekt „Neboder na kraju grada“. Predstava je nastala u suradnji s MKC Split, a igrala je u Domu mladih / Ispod bine u Splitu. Tekst je nastao inspiracijom samih polaznika, a zatim ih je Nenni Delmestre oblikovala u dramski tekst koji je prepoznat odstrane žirija za nagradu Marin Držić te dao preporuku za čitanje istoga.
Djelo je okarakterizirano kao distopijsko utopijska satira koja govori o naizgled savršenom društvu smještenom u neboder u bližoj budućnosti. Ondje upoznajemo niz likova opterećenih svojim životima i okolnostima koje su ih dovele baš u neboder. Svima je zajednička želja spasiti planet, ali ono što ne vide je vlastita propast koja im se događa ispred nosa. Samoproglašeni predstavnik stanara (Petar Jaman) cijelo vrijeme neuspješno pokušava upozoriti prisutne da voda sve više nadire, ali oni ga ne doživljavaju. S obzirom da nije dio njihove priče, pojavljuje se s vremena na vrijeme, svaki put sa sve većom količinom vode u ruci i tim postupkom se postiže fina uzlazna putanja do vrhunca. Gledatelj to lako doživljava, za razliku od prisutnih i zbog toga stvara neugodu i frustraciju u gledatelju koji bi rado reagirao i uvukao se u priču, ali ne smije. Kao kruna sustava u kojem se nalaze i likovi predstavlja udruženje RAK (kako simbolično op.a.) (kratica za velesile Rusija-Amerika-Kina, logično) koji navodno kontrolira sve akcije.
Ana Babić Sikavica, Viviana Bojić, Karmen Borković, Suzana Čizmić, Gordana Krasnić, Vana Miličević, Nada Piacun, Ksenija Pribilović, Mirjana Ševo, Vanja Viculin i Mirko Vuletić nose svoje životne priče i razloge zbog čega su se našli u neboderu. Osim izmjene njihovih životnih priča ono što je jedna od najjačih karika ove predstave je i sukob među likovima koji je uvijek na rubu eskalacije, ali nas često prevari. Time nas drži u stalnoj neizvjesnosti, ali i nemoći jer su likovi toliko zapetljani u svoje priče da ne vide pravi problem. Ono što je još vidljivo u tom odnosu je i glumačka profesionalnost (iako je riječ o amaterima s velikim iskustvom) koja strogo pazi da ostane u liku do samoga kraja, da ne postoji prazan hod na pozornici koji ih odvodi u privatno, da slušaju jedni druge i postoji interakcija među njima.
Tako je Anabela (Ana Babić Sikavica) za svaki lik pronašla empatiju i bila svima potpora, Lucija (Viviana Bojić) s blokićem u rukama je iznijela svoju zabrinutost za galebove, Čoksana (Karmen Borković) je uglavnom ostajala postrance, ali se odlučno uključivala u potrebnim trenutcima. Fiona (Suzana Čizmić) nas je svojom pričom držala cijelo vrijeme u potpunoj neizvjesnosti, Stella (Vana Milićević) je za rješavanje IT problema, Dušica (Nada Piacun) modelira umjetnu hranu. Miki (Mirjana Ševo) je uglavnom suprotnost svima jer u grupi mora postojati i klasični vjerski fanatizam koji još više potiče nervozu u društvu. Sara (Vanja Viculin) samouvjereno dramatičnim tonom iznosi događaje iz svog života, a Pavo (Mirko Vuletić) je svojom ulogom svima okupirao pažnju i uveo nas u svoj svijet elektronike i radio-valova kao član FBI-a (Future behavior intelekt -predviđanja). Muzikologinja, glazbena terapeutica Blanka (Gordana Klasnić) umjetnošću pokušava spasiti svijet vjerujući da se spas nalazi u grbavim kitovima i da njihovo glasanje nosi šifru spasa svijeta. Dora (Ksenija Pribilović) je učiteljica koja je bila prisiljena davati petice, a koja utjehu nalazi u rajčicama koje uzgaja na balkonu. Ona je ujedno i os predstave jer je jedina prešla granicu pristojnog ponašanja i sada se svi moraju kontrolirati kako je ne bi doveli do očajničkog čina, ali to ujedno daje priliku ostalima da se otvore.
Atmosfera i lokacija odigravanja samog djela (Ispod bine) nije slučajna, ona je idealno mjesto koje predstavlja drvarnicu ili podrum u kojem se likovi nalaze kao odraz klaustrofobičnog prostora gdje su likovi upućeni jedni na druge, ali i prostor koji ostavlja dojam paranoje jer se likovi ne znaju nositi sa svojim stanjima. Spoznaje da je rat prirodno stanje čovjeka i da samo izabrani misle svojom glavom dovodi ove likove do kapitulacije. Na samom uvodu glazbena podloga kojom (Lina Vengoechea- koja ujedno potpisuje i scenografiju, kostimografiju) se daje naslutiti zarobljenost prostora u kojem voda igra glavni element, dovoljna je da budemo uvučeni u djelo. Oblikovanje svjetla i tona (Franko Sardelić Kolinac) je fino izbalansirano prateći radnju djela.
Cijela priča u trajanju od skoro sat vremena koja nas je držala u neizvjesnosti do samoga kraja nije bila dovoljna spoznaja likovima što se događa oko njih i da im unatoč silnim naporima nema pomoći jer pravi problem u kojem se nalaze i dalje ne vide.
Polaznici Glumačkog studija Playdrama godinama podižu ljestvicu svog rada, a ove su dokazali da su dorasli svim zadatcima, ne samo na glumačkom polju.
S druge strane, gledatelji su dobili još jednu inačicu budućnosti koja nam kuca na vrata i sve manje postaje budućnost, a sve više sadašnjost. Spašavamo li i mi majčicu Zemlju dok se utapamo?
