U Galeriji O.K. otvorena je samostalna izložba Moja Rijeka vizualne umjetnice i pedagoginje Mateje Rusak. Riječ je o ciklusu radova koji, premda izvedeni u mješovitim tehnikama, nose snažan konceptualni i emotivni naboj, usmjeren ne na prikazivanje, nego na evociranje. Naime, Mateja Rusak, rodom iz Varaždina, godinama je živjela u Rijeci kao studentica Akademije primijenjenih umjetnosti, a danas se toj Rijeci vraća kao umjetnica koja taj prostor više ne doživljava kroz svakodnevicu, nego kroz filter sjećanja.
Upravo ta promjena odnosa prema gradu, od neposredne blizine do promišljenog odmaka, ključna je za razumijevanje ove izložbe. Rijeka, u radovima Mateje Rusak, nije prikazana kao dokumentarna stvarnost, nego kao osjećaj, kao prizor iznutra. Umjetnica koristi otiske starih novinskih članaka iz vlastitog arhiva, prenosi ih na papir, zatim taj papir perforira grafičkom iglom, intervenirajući na granici vidljivog i nevidljivog. Time gradi slojevitu, delikatnu strukturu slike, u kojoj tragovi prošlosti pulsiraju kroz tišinu praznine.
Kustosica izložbe, Sonja Švec Španjol, istaknula je da se Rusak ovom izložbom simbolički vraća u prostor koji ju je oblikovao, ali to čini iznutra, gotovo kontemplativno. Ta se kontemplacija očituje i u samoj formi izloženih radova. Oni ne nameću značenja, ne upisuju priču, nego nude prostor – prostor gledanja, promišljanja, zadržavanja. Riječke vedute u njezinim radovima nisu izravno prepoznatljive, no prizivaju atmosferu grada, njegovih izmaglica, pukotina, slojeva. U tom smislu, autorica svjesno balansira između figuracije i apstrakcije, stavljajući naglasak na osjećajnu istinu umjesto na doslovnost.
Svi radovi nose isti naziv, Moja Rijeka, što nije slučajno. Time se dodatno naglašava osobna dimenzija izložbe. Umjesto da imenuje pojedine radove, Rusak ih sažima u jednu misao, jednu emociju, jednu tihu posvetu. U tom okviru svaki je rad dio cjeline, ali i zasebno polje introspekcije. Činjenica da umjetnica dolazi iz grafičkog medija osjeća se u načinu na koji pristupa papiru i površini slike. Ovdje papir nije neutralna podloga, nego prostor pamćenja, tijelo koje pamti dodir, ogrebotinu, pigment, odsutnost.
Važno je spomenuti i edukativnu dimenziju rada Mateje Rusak, koja u svom svakodnevnom radu kao pedagoginja prenosi upravo ovakvu vrstu osjetljivosti na materijal, medij i tišinu. Ta se senzibilnost preslikava u njezinu umjetnost, koja ne komunicira glasno, ali zato ostavlja dubok trag.
Izložba ostaje otvorena do 9. svibnja, pozivajući posjetitelje da u Galeriji O.K. ne traže doslovnu Rijeku, nego onu koju svatko od nas nosi u sebi. U tom smislu, Moja Rijeka nije samo gradski pejzaž, nego i unutarnje stanje, prostor između prisutnosti i odsutnosti, između slike i šapata.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
