Svemir je glazba, čovjek je instrument, čovjek je glazba, ideologija je instrument, ili su to sveta vražja posla, a možda i moja, budući sam poprilično vražji čin, ili, djelatna sila oblikovanja strukturnih poremećaja koji označuju nove početke i svršetke starih vrijednosti. Eto, malo zalutam u oholost i ego mi naraste kao lubenica. Politizirati vlastiti svijet znači u njega ugraditi mehanizme ideoloških struktura koji na neki način pretvaraju čovjeka u poslušnog službenika. Nisam poslušan i ne smatram se nikakvim divnim čovjekom, jer ljudskost je samo jedno moje svojstvo, suštinski sam Duhovni Element, a kao Čovjek u sebi baštinim svu raskoš i svu bijedu koju jedan život može dati u zalog biću, koje, eto, luta ovim divnim svijetom. Naravno, ekonomija je bitna stvar, a politika je jaka onoliko koliko u svom gnijezdu stvara ekonomsku blagodat. Možda se nalazim u situaciji za opoziv realnosti, jer iracionalne sile me vozaju na sve strane, ali se sjetim da je racionalnost ipak dobra sluškinja, a um sluga kojeg treba poštivati u toj samosvjesnoj igraonici milosti i užasa.
Tako sam eto suvereni gospodar vlastitog pakla i vlastite ljubavi, a solipsistički egocentrizam kojem sam itekako sklon, luta u meni već dugo, čak i kada tijekom svojih šetnji prolazim pored Vatrogasnog doma u Čabru. U njemu je nekada davno, u razdoblju mojeg djetinjstva živjela jedna moja prijateljica, a zidovi koji su strukturna građa njegovog tijela, zrače pitkom harmonijom darivanja. Bitno je da mjesto ima svoje vatrogasce i svoj Vatrogasni dom, jer, sveta Vatra je moćna sila i kada čovjek izgubi kontrolu nad njom, to može biti i jeste velika nevolja. U zadnje vrijeme imam dosta posla sa Ognjem u Sebi, odnosno sa uspostavom kontrole nad tim elementom u sebi, tamo na jugu u pustinji ideala čeka me sveta praznina i kada jednom zauvijek odlutam u nepoznato, možda se i naučim ispravno voljeti i ne biti ludo zaljubljen u dimnu zavjesu opstruiranih vrijednosti koje su pale i postale krš bitka. Nihilizam me hrani, čak sam odustao od davanja smisla bilo čemu, jer mi se ponekada čini da ljudi uglavnom udovoljavaju svojim ego konstruktima, što naravno ne mora biti loše, i nije loše samo po sebi, no dobro, život me očito izgradio kao eshatološkog nihilistu, kao autopoetičkog skulptora vlastitih vatrenih vrijednosti koje su, opet, strmoglava padina u dubine tame. Suše, poplave, uragani, što još ne vreba civilizacijsku armaturu. Prolazeći pored Vatrogasnog doma, sjetim se vrijednih ljudi koji su dobrovoljni vatrogasci i kako plemenit poziv imaju, kako služe zaštiti društva i društvenih vrijednosti, doduše, vatrogasac u meni često drijema, opijen moćnim silama pobune, pa me vlastiti oganj opije, malo poludim, okrenem se oko sebe, i shvatim da sam to što jesam i da moram krikom buditi pjetlove i trube besprijekorne. Čađava je doista ta glazba, a čovjek instrument, samo ovisi kako je taj instrument podešen. Čovjek je i glazba, a ideologija često neki instrument. Dakle sve ovisi o čovjeku, ali samo unutar antropocentrizma, i on je stvorio svoj svijet kako bi mu u životu bilo lakše i ljepše živjeti, ili, kako bi sebi ispričao povoljnu priču u koju će povjerovati i gladan ljubavi možda lijepo zaspati.
Međutim, dogodio se obratni proces tako da je čovjek počeo robovati svojim umotvorinama. Sva sreća pa ja ne robujem vlastitom umu, osim što brujim kroz njega, ali možda je razlog tome, što sam ja tek djelomično čovjek, odnosno, ljudskost je samo jedno moje svojstvo, mene, veličanstvenog, primjereno egocentričnog i obazrivo oholog, ah, divno je plutati u vlastitoj raskoši i vlastitoj bijedi, jesti čips i znati da su i anđeli i vragovi striktna demagogija ravnodušne plazme milostivosti, ili, kako god se uzme, pomirba suprotnosti je divno otajstvo, što znači, da je potrebno sebe staviti u pretis lonac metafizičkih isparavanja i spretno zahvaliti kozmosu što smo uopće ovdje gdje jesmo, u divnoj nihilističkoj poljani svih mogućnosti. Sveti Florijan je zaštitnik vatrogasaca, a zidnu sliku na Vatrogasnom domu u Čabru naslikao je moj tata Andrija. Pitam se da li i zašto gasiti požar u sebi, jer, on je moj pogon, naravno, poželjno je imati vlastiti uvid i određenu kontrolu nad elementima i silama bitka koje se isprepliću u biću, o svi vragovi i svi anđeli u meni, kako vi volite kada vas ja vodim i usmjeravam. To znači da je politika postala instrument koji oblikuje ljudsko mišljenje bez povratne informacije, odnosno čovjek robuje vlastitim uvjerenjima i na taj način postaje podatna mašina. Glazba je uvijek neki užitak, a njena konzumacija ovisi o sposobnosti slušatelja. Svi mi imamo svoja ograničenja i zakone kojima se teško odupiremo. Shvatiti sebe znači živjeti sebe bez zadrške i kompromisa etike.
Akrobatika smisla i besmisla stvara i formira čovjeka, ali to ne znači da bi trebala postati medij koji transformira ljudsku potrebu za slobodom i spokojem. U zelenom orlu sakrio sam vlastitu sklonost hipersenzibilnoj apsorpciji svjetlosnih sadržaja i ostalih osjetilno – empirijskih energetskih slojeva, a u zlatnoj kruni tajnih znanja, rasprsnuo se svjetonazor, hvala nebesima na nihilizmu i na negaciji svih vrijednosnih postulata, sam u svojem oholom i taštom egocentrizmu probavljam utiske i poput svetog usisavača, vatrogasac unutrašnjeg ognja, gospodarim nad svjetovima, makar unutar paradigmatskih ključeva vlastite imaginacije, ovisan o egzistencijalnim paradigmama, ukliješten prostornim gabaritima vlastitih ograničenja i nesposobnosti, otrovan silom ljubavi koja me gradi i razgrađuje, oh, zar ću stvarno umrijeti, spasenje je blizu, vječni život, ili lakrdija bučnih klaustrofobičnih trans dinamičkih postulata, nestao sam i postojim još samo kao vjerojatnost, upravo u zidovima vatrogasnog doma, ovdje, u svetom Čabru, čelav i prost, kao sintagma mijaukanja i frizirana moć otkrivenja, sada se upuštam u igru sa obiljem informacija koje punktiraju cvijeće mogućnosti. Svašta, pa igra valjda postoji zato da bi ljudima bilo bolje, ali danas više ne postoje slojevi društvenih formi, već samo krajnosti, odnosno oni koji imaju mnogo i oni koji imaju malo, a u svemu tome, ja sam autonomni religijski proces koji evolucijski raste prema autentičnom Božanstvu i za sada sam jedini sljedbenik samoga sebe, i postat ću na kraju vječnosti, blistava Zvijezda, u moćnoj Tami kozmosa, nepregledna i nepojmljiva Istina Tajne nedokučive. Za sada, suvereno vladam svojim paklom i u umu, emocijama, tijelu, ljudske forme, jer jesam ljudsko egzistencijalno iskustvo, probavljam to divno obilje ljepote i mogućnosti, za biti, sve u svemu i ništa u ničemu, i nisam sam, niti usamljen, možda tek malo nemiran i svemirski sveobuhvatan, i da, volim Čabar i njegovu sivu melankoliju, kao i crvenu strast, i ljubičastu duhovnu silu, narančastu ego konstituciju, plavu ekstatičnu emocionalnu katarzu, ah, Čabar, ja te volim i dobro je što imaš svoj Vatrogasni dom i smjele vatrogasce, koji poznaju istančanu moć vatre. Ustvari, čovjek je zadovoljan onoliko koliko zahtjeva od svijeta. Ne možemo proniknuti u nečiju prazninu, ili nezadovoljstvo, jer uvijek na svoj način interpretiramo realnost. U toj interpretaciji ponekada zaglavimo, ali zbog vlastitih ego garnitura, volim to čudo i svjesno izgaram, sada na rubu pedesete, shvaćam kako malo toga znam, ne znam kako se proizvode ping pong loptice, ili prozorska stakla, donekle znam što se događa u meni, i odlučio sam da neću spavajući lajati.
Dovoljno je znati da rebus svakodnevnih problema nastoji svijet učiniti boljim mjestom, ali da ga često pretvara u trulež i deponij ljudskih gluposti. Doista, postoje gospodari ljubavi i robovi ljubavi. Nema ništa loše u nekoj zamisli, samo je loše kada se čovjek postavi prema stvarnosti na način da ju apsorbira kao svoje vlasništvo, ali, što je uopće u vlasništvu čovjeka, da li je i naše tijelo dosita naše, a sve se ionako svodi na proširenje tijela. Stvari i politika postoje kako bi čovjeka sveli na sustav. Istina je da je moje tijelo, doista moje i ja sam vlasnik tijela, a fizika/priroda, ona je temelj duše, doduše, metafizika i carstvo duha je protežna istina do koje se dopire na čudestan način i u smjeru koji nije linerano ni logički definiran. Odlučio sam se za samoću, iako sam zaljubljen u sveukupno postojanje, pomirio sam vodu i vatru u hramu tijela, slavim demona i anđela u istodobnosti svete koalicije, mirenje Krista i Lucifera, što je duhovni energetski proces, rasplamsati i gasiti vatrenu stihiju ljubavi, isplati se zar ne, a plavi helikopter je super letjelica za metafizičke kompilacije blaženstva, ah, da, volim biti u svemu, pa i u ničemu. Zastanem na tren, pa se osvrnem u smjeru vječnosti, zaorim smjelo, u tišini vidim sveukupnost, danas ću prošetati pored Vatrogasnog doma, pozdraviti vatru i vodu pomirene u svetoj prisutnosti dijalektičkog super kompromisa, stvarno, divno je što svjedočim ljepotu.
Informatički nomad
#Crtice iz Čabra
