Šum valova u pozadini, poneki cikut djeteta koje je uživalo u noćnom kupanju i pred pažljivom publikom Zvonimir Radišić Trio, u kojem su uz riječkog gitarista svirali kontrabasist Henry Radanović i bubnjar Tonči Grabušić. Teško je bilo zamisliti bolji recept za završetak ovogodišnje Štikle.
Radišić je na početku koncerta primijetio kako je divno vidjeti da se plaža na Kantridi može pretvoriti u pravo malo komorno kazalište. I upravo je tako djelovao prostor uz Morski prasac: more je ostalo neizostavni dio scenografije, ali je pozornost publike bila potpuno usmjerena prema glazbenicima.
Koncert je održan gotovo na istom mjestu na kojem je prije petnaest godina održana prva Štikla. Taj se dio Morskog prasca u međuvremenu ponešto promijenio, ali mjesto je ostalo isto. I teško je u tome ne prepoznati simboliku: četvrti i posljednji koncert ovogodišnjeg izdanja vratio je Štiklu ondje gdje je sve počelo, zatvorivši savršen krug, kao da ga je netko kredom iscrtao od prve festivalske večeri do ove završnice.
Radišić, Radanović i Grabušić otvorili su koncert življim ritmovima sa starijeg albuma „New Horizons“, skladbama koje dugo nisu izvodili javno, a koje su za ovu priliku dobile nove aranžmane. Nakon razigranog početka nizale su se balade i jazz-standardi, pa su novi horizonti postupno postajali sve mirniji, opušteniji i na trenutke gotovo meditativni.
Upravo je u toj izmjeni raspoloženja koncert pronalazio svoj identitet. Glazbenici nisu žurili prema završnici niti su pokušavali proizvesti umjetnu napetost. Dopuštali su skladbama da dišu, svakoj ostavljajući dovoljno prostora da izraste iz prethodne.
Sva trojica još su jednom pokazala raskošno glazbeno znanje, odličnu formu i inspiraciju lijepom večeri, ambijentom i publikom koja jazz vrlo dobro poznaje. Njihovo sviranje odavno više nije pitanje talenta. Riječ je o umijeću koje su godinama razvijali, ali i o osjećaju koji se ne može naučiti samo vježbom.
Radišić bi otvorio glazbenu misao, Grabušić je preuzeo i razvio, a Radanović sve povezao sigurnom kontrabasističkom linijom. Onda bi se krug ponovno pokrenuo, ali nikada na isti način. Bilo je vidljivo da uživaju u svirci i u povratnoj energiji gledatelja, koji nisu na Kantridi bili slučajno zatečeni, nego su došli upravo zbog glazbe.
– Dogodila se glazba, dogodila se interakcija, dogodili su se neki neočekivani momenti. Publika je ponovno pokazala da je došla s namjerom slušati, da je došla na koncert, a nije ovdje slučajno zatečena. Stvarno smo guštali, rekao je Zvonimir Radišić nakon nastupa.
Takva publika za jazz-glazbenike može biti i prednost i izazov. Pred slušateljima koji poznaju glazbu teško je bilo što prikriti, ali njihov se interes i pozornost vraćaju izvođačima kao dodatna energija.
– Mi osjećamo tu energiju koja nam se vraća i onda čovjek daje sve od sebe, istaknuo je Radišić.
Program je bio pažljivo uravnotežen. Nakon življeg ulaska slijedile su mirnije skladbe, a publika je nakon svake izvedbe s iščekivanjem čekala kamo će ih trio povesti dalje. Radišić je priznao kako je sviranje u triju poseban izazov jer svaki glazbenik u svakom trenutku mora ostati potpuno prisutan.
– Troje je ljudi, to su te boje i na svakome je odgovornost da u svakom trenutku zadrži tenziju. To je za mene ljepota sviranja u triju. Nema odmora ni u jednom trenutku, svaki svirač stalno mora biti prisutan, rekao je najmlađi član u postavi.
Upravo se ta stalna prisutnost osjećala tijekom cijelog koncerta. Nitko nije bio samo pratnja, nitko se nije skrivao iza drugoga. Trio je funkcionirao kao jedinstven organizam u kojem je svaki glazbenik imao vlastiti glas, ali i odgovornost prema zajedničkoj cjelini.
– Privilegija je svirati s ovim ljudima. Baš sam sretan, zaključio je Radišić.
Za bis su odabrali još jednu laganu skladbu. Laganica za kraj večeri, za odlazak publike i za oproštaj od ovogodišnje Štikle.
Svaki od četiri koncerta ovogodišnje Štikle imao je svoj identitet. Henry Radanović donio je koncentraciju i eleganciju, Zoran Majstorović dramu i bliskost, Denis Razumović Razz slobodu i eksperiment, a Zvonimir Radišić sa svojim triom opuštajuću, na trenutke gotovo meditativnu završnicu festivala.
Četiri koncerta potvrdila su ono što se u Rijeci itekako dobro zna: grad ima iznimnu jazz-scenu. Svaki je nastup bio drukčiji, svaki je imao vlastitu energiju, ali zajedno su oblikovali festival koji nije živio samo od pojedinačnih imena, nego od različitosti njihovih glazbenih pristupa.
Ljubiteljima jazza nakon još jedne večeri u rijetkom spoju plaže, Kantride, Morskog prasca i vrhunskih glazbenika ne preostaje drugo nego čekati sljedeće izdanje.
Štikla je gotova. Živjela Štikla.
Koncert Zvonimir Radišić Trija realiziran je uz potporu Odjela za kulturu Grada Rijeke.
Projekt Ljeto na Kantridi u potpunosti je realiziran sredstvima tvrtke Novi turizam d.o.o.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
